Olja RAIČEVIĆ KNEŽEVIĆ: Blagoslov je postati ono što jesi

Uvijek biram da sam u društvu žena koje su odvažne da iskoriste svoj puni kapacitet. One kojima fizička ljepota nije glavni cilj već legitimno sredstvo da skrenu pažnju na sebe – da se bolje i pažljivije čuje ono što imaju da kažu – koliko su plemenite, obrazovane, sposobne, vrijedne, radne, produktivne i iznad svega društveno korisne. Takva žena je dovoljno bistra da zna koliko je važno da bude lijepa kako spolja, tako iznutra, i da sa to dvoje ženstveno koketira.

Ovim riječima sam počela kolumnu posvećenu svim hrabrim ženama koje su se odvažile da uzmu uzde u svoje ruke i vrijedno rade na svakom segmentu svoje la féminité, a upravo takva je moja ovoneđeljna sagovornica koja osvaja ljepotom, osmijehom i prirodnošću, crnogorska spisateljica Olja Raičević Knežević.

Olja je rođena u Titogradu, srednju školu završila u Kaliforniji, fakultet za engleski jezik i književnost u Beogradu, u Londonu magistrirala kreativno pisanje.U različitim je antologijama i književnim časopisima objavljivala priče na crnogorskom, hrvatskom i engleskom jeziku, i napisala preko osamdeset londonskih kolumni/priča od kojih je sastavljena zbirka “Londonske priče juga“, objavljena 2013. godine. Roman “Milena & druge društvene reforme“ – prvi put je objavljen 2011. godine, a “Gospođa Black“ 2015.godine. Ona za portal Crna Gora govori o književnom stvaralaštvu, mirisima koji je vraćaju u djetinjstvo, šta čita u slobodno vrijeme….

Olja Raičević Knežević

Identitet je tema koja najviše zaokupljuje Vašu stvaralačku pažnju. Koliko je teško pretočiti ga kroz pisanu formu?

Blagoslov je postati ono što jesi, bez nametnutog identiteta, čak i bez onog odabranog. Samo postati ono što jesi. To je gotovo nemoguće, a boriti se protiv nalijepljenih nam klasifikacija, kvalifikacija, definicija, uloga, nacionalnosti, pridjeva…iscrpljujuće je. Onda, valjda, treba pustiti godinama i iskustvu da nas osvijeste, iskristališu nam svjetonazor. Dobro ste primijetili, mene pisanje odvlači u promišljanja o tome, najprije kroz ženske likove koji su se, slično meni, izmakli iz svoje zajednice, pa kao da se moraju ponovo tražiti, ponovo griješiti, ispravljati se, oslobađati. Uvijek je teško, ali zato i čarobno, svaku temu i ideju pretočiti u pisanu formu. Često bude veliki jaz između onoga što su pisci zamislili i onoga što su napisali. Zato, ako je svaka sledeća knjiga bliža onome što smo zamislili – na dobrom smo putu.

Romanom “Milena & druge društvene reforme“ vješto ispredate priču koja zahvata različite društvene zone potvrđujući šarmantnu lakoću pripovijedanja, čak i kada je riječ o vrlo nešarmantnim, teškim temama. Da li Milenu doživljavate kao jednu od heroina našeg vremena?

Da, Milena je jedna od mladih heroina našeg vremena. Usudila se, otišla korak dalje od drugih. Možda se i pokajala, ali je i shvatila da je uzaludno kriviti druge, odlučila je da spasi sebe, i da proba spasiti još po neku djevojku koju je zadesila slična sudbina. A onda da ode u novu zemlju, novi život. Sve je to hrabrost.

“Uvijek ista priča: impresionirati ženu lažima o sopstvenoj jedinstvenosti“(“Gospođa Black“) . Da li to muškarcima uvijek uspijeva?

Uh, što sam bila gruba ovdje, ali zato što je Vale Blek u tom trenu bila ljuta. Ne moraju to uvijek biti laži, to kada neki muškarac koji se udvara ženi, hoće da je impresionira, pa sebe prikazuje kao jedinstvenog. A, valjda je jedinstven u nečemu. Mi se barem uvijek nadamo da jeste. I uvijek hoćemo da vjerujemo i onima koji nijesu dostojni povjerenja. Ovo možda zvuči nelogično, ali upravo zato što ih pustimo da im uspije, što im povjerujemo, jer želimo vjerovati – mi smo gospodarice igre.

Ko Vas je najviše ohrabrivao da se počnete baviti književnošću?

Majka, pa čak i otac (mada se jednom sablaznio mojim spisima koje je pronašao u svom prvom kompjuteru, Commodore 64), prijateljice, braća, muž. Nije me niko obeshrabrivao.

U kakvoj atmosferi najčešće pišete?

Moram biti sama. Išla sam i u Starbakse i u biblioteke… To je u redu, ako vam se niko ne obraća. Ali, imati svoju sobu i svojih nekoliko sati za pisanje – savršenstvo. U pisanju se osjeća kada neko piše u žurbi, u gužvi i nervozi; osjeća se i kada piše da se dopadne, da šarmira, da se proda, da zatalasa, da prati trendove. Sad sam se odaljila od pitanja. Dakle, najčešće pišem u tišini, dok je porodica u rutini.

Vaše knjige prožete su nekom nostalgijom. Šta Vam najviše nedostaje?

O, sada dolazim u godine kada ću, samo nek’ je zdravlja, moći sebi da priuštim da sve češće vidim ljude i mjesta koji mi nedostaju. Nije loša kombinacija da imate dovoljno vremena za samoću, i uz to dovoljno slobode da i samoću i rutinu prekinete kada nešto ili neko počnu da vam nedostaju.

Šta čitate u slobodno vrijeme?

Svašta čitam, odnosno, svašta započnem, a što mi se ne dopadne ne završavam.Čitala sam o mozgu žene, dnevnike pisaca, knjige koje sam već više puta pročitala, sve ono šta osjetim da mi je potrebno.

Koji mirisi, slike Vas asociraju na djetinjstvo?

Parfemi Ivoire de Balmain i Mystere de Rochas. Miris mora i pijeska od Mogrena 2, preko Kraljičine plaže do Svetog Stefana. Slike i zvukovi djece koja su stalno napolju…

Kada da očekujemo novi roman?

Nadam se početkom 2019-te, ako ne i ranije. Dobar je, najbolji do sada, pa i ne žurim, prepuštam datume sudbini. Dok treći roman čeka najbolju priliku, već sam počela drugu zbirku priča, nešto poput one ‘londonske’ iz 2013-te.

Razgovarala: Milanka Ćorović

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

Advertisements