Ozloglašena Spuška tvrđava – moćan fortifikacioni sistem i klin između Crne Gore i Brda

Gradić Spuž nalazi se u meandru rijeke Zete, ispod brda koje dominira velikim dijelom Bjelopavlićke ravnice. U literaturi se obično navodi da se njegov prvi istorijski pomen odnosi na boravak kralja Tvrtka „pod Spužem u Zeti“ 1379. godine.

Međutim, postoji podatak koji ukazuje da je grad Spuž postojao dva i po vijeka ranije, oko 1114. godine. Nezavisno su ga objavili vladika Vasilije i istoričar Panta Srećković.

Prvi u Istoriji o Černoj Gori (1754.) kaže da se Stefan Nemanja rodio „gdje je sada grad Spuž“.

Drugi je (1869. i 1870) objavio prepis zapisa iz manastira Voljavča podno rudnika po kome je Stefan Nemanja po kome je Stefan nemanja rođen „vo grade Spuž“.

Srećković piše: „S toga jedva li neće biti najistinskije ono, što sam prepisao u Voljavči: o pervom Stevani Nemanji i rodilsja vo grad Spuž o otca Bela Uroša i matere Ani…“.

Tragovi utvrde iz predosmanskog doba nijesu otkriveni. Osim toga, Stefan Nemanja se najvjerovatnije rodio na obližnjoj Gradini u Martinićima, kako misli i Radoslav Rotković, dok je Tvrtko najvjerovatnije boravio u nekom naselju pod brdom.

Kako god, Spuž je dopao u ruke Turcima u drugoj polovini 15. vijeka. U naredna dva vijeka, sa polaganim oblikovanjem slobodne crnogorske teritorije pozicija tog grada postajala je sve važnija.

Njegovo utvrđivanje otpočelo je nakon burnih događaja s kraja 17. vijeka, kada je nekoliko godina nakon rušenja Cetinjskog manastira, za vladiku izabran Danilo Šćepčev Petrović Njegoš.

Spuž je upravo tada, na početku 18. vijeka, postao ozloglašeno tursko uporište, iz koga su u narednih vijek i po prema Crnoj Gori kretale brojne kaznene ekspedicije i od koga su Crnogorci vidjeli velike muke.

Zloglasnu tvrđavu je prema sultanovoj naredbi na vrhu Spuške glavice podigao Hodaverdi paša.

Gradnja je dovršena 1704. godine. Imala je 14 kule od koji neke postoje i danas. Za ovoga turskog velikodostojnika Rade Turov plamenac navodi da je 1702. godine dolazio s vojskom na Cetinje i nastavio „svijem primorjem Crnogorskim i sakupip harač iz Crne Gore i primorja koi mu ga nijesu hćeli dat toga puta“.

Centralna utvrda sa moćnim zidinama širokim oko 1,20 metara nalazi se na samom vrhu. Dugačka je oko 90 metara i široka od 13 do 20m. Od njega se na južnoj strani ka podnožju u cik-cak liniji nastavljaju pomoćne zidine sa kulama – jedna pomoćna zidina nalazi i na istočnoj strani.

Pročitajte još:   Nova tuča učenika u holu Gimnazije u Tuzima (VIDEO)

Legendarno obaranje topa sa kule koje su izveli Crnogorci u prvoj polovini 19. vijeka odnosi se vjerovatno na te niže kule, jer do gornjih se teško moglo doprijeti. Spuška utvrda predstavlja fortifikacijsko remek djelo. Njen nepoznati arhitekta je očito vrlo pažnjivo proučio konfiguraciju strmog brda, koje ima jedini prilaz sa jugozapadne strane. Zbog toga se put i nalazio sa te strane. Zbog toga je takođe i glavni zlaz u utvrdu postavljen sa zapadne strane, s tim što je prilaz zaštićen tako vješto i načinjen toliko nepovoljnim za napadače, da se na osvajanje sa tog kraja nije moglo ni pomišljati.

Od puta ka tvrđavi sačuvali se samo ostavi. Posjeća na onaj na Žabljaku Crnojevića. vodio je do samog ulaza, ali je prije toga prolazio kroz isturenu kontrolnu kapiju, nad kojom se izdizala moćna okrugla kula. Nakon te kontrolne tačke, put je nastavljao još pedesetak metara ispod same zidine, pa se uspinjao i obilazio oko same okrugle kule ka kapiji.

Bio je to lako branjiv prostor. Napadači tuda nijesu mogli jer su sve vrijeme bili izloženi na čistini, u kranje nepovoljnom položaju, dok su ih branioci gađali sa visine.

Put konačno stiže i do ulaza u tvrđavu, do malog platoa ispred široke ovalne kapije, visoke oko dva i po metra. Unutar tvrđave, na izduženom platou, malo je toga ostalo očuvano.

Moćni bedemi su na cijelom potezu, na sjevernoj i istočnoj strani obrušeni skoro do zemlje, dok su na južnoj, pri sredini, još očuvani zivodi velike pravougaone građevine u visini oko tri metra.

Od nekadašnjih objkata malo je toga preostalo, ali se još može vijdeti da je unutrarnji prostor utvrde bio podijeljen na tri dijela po dužini. I tu je arhitekta našao najbolje rješenje, praveći utvrde unutar utvrde. Sve je bilo zamišljeno tako da napadači, ukoliko bi nekim čudom i uspjeli da se probiju kroz glavnu, zapadnu kapiju, u kretanju prema istočnom rubu tvrđave stalno nailazili na nove neprelazne prepreke.

U sredini tvrđave vide se ostaci kružne građevine. Pri sjevernoj zidini naziru se ostaci rova. Na istočnom dijelu nailazimo na stepenice koje vode u podzemlje. NJima se stupa u mračan hodnik koji prema istoku vodi ka niskom ulaznom otvoru na velikoj ovalnoj kuli – zidini. Riječ je vjerovatno o Alaginimi (ili Ali-aginim vratima), jednom od ulaza u spuški bedem.

Pročitajte još:   U Pljevljima se jedva diše

Hodnik s druge zapadne strane, nastavlja ka unutrašnjosti i nakon pet, šest metara skreće na desno i širi se u veću prostoriju – možda ide i dalje u unutrašnjost brda, ali za tako nešto nijesmo posjedovali neophodnu opremu.

U samom hodniku nije toliko mračno koliko se čini u prvi mah, jer su graditelji u stropu načinili otvor kroz koji prodire sasvim dovoljno dnevne svjetlosti. Pogleda sa tvrđave okružene ravnim zemljištem je posebna priča. Sa visine od oko 100 metara sve se vidi kao na dlanu. Na zapadu je brdo Maljat sa kojeg se od iskona vadi bijeli kamen. Tri kilometra prema sjeverozapadu je Martinićka Gradina u čijoj pozadini počinju piperske strane. Vizuelna kontrola je jednako dobra i prema jugu i prema istoku.

Pregledanost, koja se približava idealnom. Neosvojivosti spuške tvrđave pridonosio je cijeli sistem manjih utvrđenja, fortica i kula.

Pet kuča – tvrđava izgradio je Derviš paša 1862. godine. Prva je Birindži kula „na dnu Vranjićkih njiva“ na putu Podgorica – Spuž. Druga je Ićandži kula – tvrđava „na dnu Vratkovog potoka“ na putu Vranjićke njive – Spuž (u podnožju Veljeg brda). Treća je Učandži kula – blizu rijeke Zete, na padinama Veljeg brda, na putu Podgorica – Spuž. Četvrta je Dortandži kula na prostranoj livadi „koja se zove Dedova šuma“, u podnožju Veljeg brda na putu Podgorica – spuž.

Peta je Besandži kula „na vrhu Zorskog luga na samom brijegu Zete“.

Pored ovih kula, postojalo je još desetak utvrda – Čengel kula u pravcu Spuž – Podgorica, zatim kula na Gomilu, pored Sorskog luga, na prilazu Spužu iz pravca Podgorice, koju je izgradio Omer-paša, dok je ratovao protiv Crne Gore 1852. godine. Postojala je i kula na Stologlav, koja je Turcima služila kao stražarica od strane Komana i Zagarača, na samom ulazu u Spuž, kao i Moromiška kuča (Smail pašina kula) na Moromiškoj glavici, blizu Spuža.

Tu su i obližnja utvrđenja Avnija i Azizija, blokhauzi-karaule U Martinićima, zatim fortica Hamidija na Veljem Stologlavu pored Spuža podignuta 1876., od koje još postoje ostaci bedema i kasarne, zatim utvđenje Kapu-tabija u rejonu Spuža, zatim Souk su (hladne vode), utvrđenje i vojni položaj u rejonu Spuža i konačno utvrđenje na Visočici glavici u blizini Spuža.

Pročitajte još:   Nema raskola u DPS-u, do kraja novembra predsjednički kandidat

Bio je to moćan fortifikacioni sistem, ali je to crnogorska vojska ipak nadjačala. Sve se to raspalo kao kula od karata u Veljem ratu 1876-1878. Spuška tvrđava je zadugo bila simbol turske moć i klin između Crne Gore i Brda, ali je sve to minulo.

Vojvoda Ilija Plamenac pominje u memoarima da „na grad Spuški ima dvije tri kuće. Ali t su dosta slabe. Krovovi i drvenarija unutra i tako se je sve promijenilo što je gođ slabo bilo i sve smo napunili džebehane to jest municije puščane koje i danas stoji puno“.

Na otomansko doba danas podjećaju samo još brojni očuvani toponimi. Tako se u samom podnožju, između brda i rijeke Zete, nalazi Derdemez (Dardamez), dio u kojem su nekada „živječe izborne turkse familije, civilno tursko stanovništvo“. Jedan od ulaza u spušku tvrđavu zove se Adska (Acka) vrata – prama mahali Vada – dijelu Spuža na desnoj obali meandra Zete, gdje se nalazi i Adsko groblje.

Ovom zaostavštinom pozabavio se nedavno Vukić Pulević, podsjećajući na oba doba kada su Bjelopavlići bili pod čvrstom otomanskom stegom i kada je Spuž predstavljao trn u oku Crnoj Gori.

Crnogorski barjak zaviorijo se početkom 1878. godine. Vojvoda Ilija Plamenac u svojim memoarima opisuje kako je preuzeo spušku tvrđavu od Turaka krajem januara 1878. „… i pođi u Boljeviće samo dva dana pak otolen na Danilovrad u Bjelopavliće. I tu nađi gospodina Boža (Petrovića) i dogovri se kako ćemo: ja da pođem u Martiniće a on na Rasaninu glavicu da ja z batalionom Marinićkiem zauzmem grad Spuž, a gospodin Božo od desne strane Zete zauzme Hotska vrata. I tako sjutra rano kreni ja s vojskom a tako i gospodin Božo. I zauzmi grad Spuž i odmah staviše naš barjak na grad a gospodin Božo zauze Hotska vrata i sretosmo se na most na Zetu te se okupi preko Veljega brda. Ovo je bilo 27. januara 2878. Vojska turska pred nama ide, a mi za njima. I tako sidi kod Vezirova mosta. Dočeka ne Bećir beg Osmanagić i sveštenstvo i đakoni s krstima i tako uljezi u Podgoricu. A vojska turska redovna ona bješe sva izišla iz Podgorice otišla put Tuzi. A mi svečano u varoš podogriču mirno i naredili da vojnici naši zauzmu Ljubović i Goricu i sančeve turske koji su bili oko Podgorice“.(I. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 2004, str. 157)

Iz arhive džamije u Tuzima

Želite i vi da pišete za Crnu Goru? Javite nam se!

Ostavite komentar