Kićo Slabinac: Nikad nisam imao sreće sa ženama

xQck9lLaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvWm1NN01EQV8vZjQ0MmNkZDliYmY3YWYyNjRkZGUwYjBkYWE2NjkxZDYuanBnkZMCzQSwAIGhMAE.jpg

„Zbog jedne divne crne žene“ i „Plavuša“ pjevale su generacije prije devedesetih, a pjevaju ih i generacije nakon devedesetih, ali gdje je posljednjih godina vlasnik ovih hitova, Krunoslav Kićo Slabinac?

On i dalje nastupa, istina, ne tako često kao prije tridesetak godina, ali kad god se to desi, čini to strastveno i s puno ljubavi prema svojoj publici.

Tokom svoje dugogodišnje karijere važili ste za jednog od najpopularnijih pjevača na prostoru bivše Jugoslavije, a Vaše pjesme “Plavuša”, “Pokloni mi jedan dan”, a posebno pjesma “Zbog jedne divne crne žene”, postale su veliki hitovi koji se i danas vrlo rado slušaju. Odakle inspiracija za kultne pjesme?

“Kada sam prije 63 godine shvatio da oko nas hodaju neka zgodna stvorenja, koja se zovu ženske, i nisu bile kao cure u osnovnoj školi, mi smo ih počeli gledati. Tako se pojavila jedna lijepa plavuša u koju sam se ja zagledao, bila je službenica banke u Osijeku. Mi smo tada u pubertetu preferirali starije ženske od sebe. Ja sam se zaljubio u nju, ali poslije sam saznao da je udata, da ima muža, dijete i onda sam se strašno razočarao i pošteno otpatio. Ona uopšte nije znala da je ta pjesma posvećena njoj. Pjesma je poslije postala internacionalni hit. To je pjesma za sva vremena, drago mi je da je mladež preferira. Građena je na temeljima popularne svjetske muzike. Plavuša nije znala da je pjesma posvećena njoj, ali crnka jeste. U Njujorku sam upoznao prekrasnu ženu, porijeklom s naših prostora. Sjedjela je u Cadillacu, sa šalom oko vrata. Bila je to ljubav na prvi pogled. Imao sam velike planove s njom. Na koncertima bih je posjeo u prvi red, stao ispred nje i pjevao samo njoj. Toliko sam bio opčinjen. Vjerovao sam da će trajati vječno. Pokazalo se da nije mislila doći ovamo, a nisam ni ja mogao ostati tamo. Našla je drugog i ostavila me. Veza je s moje strane bila poštena i iskrena. Čuo sam da me još nije preboljela (smijeh).

Svojevremeno ste bili član rok sastava „Dinamiti“, a potom ste se okrenuli izvornoj narodnoj pjesmi i tamburici. Zašto?

“Kao dijete sam počeo i to kao osnovac, nastupati s gitarom ’59 godine kao Little Rocky, jer nisam htio da se zovem Krunoslav Slabinac, nego kao neki američki rokeri. Bio sam avangarda roka na ovim prostorima. Imao sam sreću da je moj komšija imao razne ploče i kod njega sam prvi put čuo rokenrol i zaludio se tom muzikom. Uvijek ponavljam da se moja generacija edukovala na svjetskoj muzici, nažalost, muzika je danas pala na niske nivoe, sve je nešto lokalno, od sela do sela, od ulice do ulice, šta ko voli”.

Kako ste dobili nadimak Kićo?

“Nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan film, parodija na birokratiju. Taj mali birokrata u jednoj sobi od poda do plafona je imao mnogo svežnjeva papira, računa i knjiga, i stalno je fićukao jednu pjesmu. Onakav je bio mali, kao što sam bio i ja, hodao sam ulicom i imitirao sam ga. Sestra je odmah rekla: “Joj, vidi ga, isti Kićo iz crtića!” I tako sam postao i cijeli život i ostao Kićo”.

Zlatne kolekcije, festivalske nagrade, neprolazni hitovi, karijera koja traje duže od pet decenija…, sve to čini Vašu biografiju. U kom periodu svoje karijere ste bili najsrećniji i šta izdvajate svojim najvećim životnim postignućem?

“Moram vam reći da je teško izdvojiti neki period. Nije mi žao što sam nakupio toliko godina, ali mi je žao što je sve tako brzo prošlo. Takav sam čovjek, kad nešto radim, onda se dajem do kraja i to je naporno, ali je i zabavno. Svakih nekoliko godina mi se nešto novo dogodilo, ali ako moram da izdvojim, onda bih opet sastavio grupu „Dinamite“ s počeka karijere, jer su oni, ipak, moja prva ljubav. Danas bih volio imati takav orkestar i pjevati po klubovima, radije nego ovo što radim danas”.

Više puta tvrdili ste da Vam je 1989. bila prijelomna godina u životu. Zbog čega?

“Svi mi imamo svoj privatni život, ja baš nisam volio da ljudi žive moj privatni život, a danas je to trend. Uvijek sam znao podijeliti profesionalno od privatnog. Nisam želio da moja djeca nose moj teret, iako to nisam mogao izbjeći. Moj posao je stresan i težak, a shvatam sad i bivšu suprugu. Ako me nema dva mjeseca, onda ona nije mogla da dočeka da mi sve ispriča od problema koji su bili, do lijepih trenutaka, tako da je mojoj porodici bilo mnogo teško. Odlučio sam da je najbolje i za moju djecu i za mene da se ne mučimo, da žive svoj život s majkom. Te godine rastavili smo se u proljeće nakon 12 godina braka. Kada sam djecu vozio do majke da ih predam, ona su plakala i ispitivala me šta će sad biti. Rekao sam da će od sada imati dvije kuće i dvije adrese. Kad god želite, dođite kod tate, mama će vas dovesti, iako nismo više zajedno na okupu, uvijek ćemo biti porodica. Želio sam da moja djeca žive sa mnom, ali ipak nisu. Sud je dodijelio starateljstvo nad djecom mojoj bivšoj supruzi. Na kraju sam dobio to da djecu mogu viđati svaki drugi vikend. Moji sinovi su tu najviše stradali, ali da sam znao da će to baš tako biti, ostao bih u braku pa makar i formalno, jer djeca sve osjete. Te ’89., u novembru umire mi i majka, koja je bila pokretač svih mojih aktivnosti i želja. Tako da…, da, to mi je bila najgora godina, razveo sam se, izgubio djecu i izgubio majku”.

Šta danas rade Vaši sinovi, čemu su posvećeni? Da li Vam je žao što nisu krenuli očevim stopama?

“Nije mi žao što nisu krenuli mojim stopama. Nijednom od njih nisam pomogao, što su mi neke kolege zamjerale. Nisam htio da ih guram, jer mene niko nije gurao. Želio sam da uspiju sami od sebe, a ne samo zato što su sinovi Kiće Slabinca. Dok je bio mali, Pavao je nekim ljudima rekao: “Znate vi ko sam ja i ko je moj tata?”. Moja bivša supruga Dubravka toliko ga je izgrdila da više nikada to nije rekao, tada mu ništa nije bilo jasno. Mlađi sin Ivan, zaposlen je kao bolničar na Kliničkom bolničkom centru Zagreb, takođe se bavi muzikom, svira bubnjeve. Stariji sin Pavao, oženjen je i ima sina Gabrijela, radi kao terenski snimatelj na Hrvatskom radiju i televiziji, a po struci je diplomirani tonmajstor. Ipak, muzika je ostala u porodici”.

Postoji li danas neka posebna žena u Vašem životu?

“Sa ženama u životu nisam imao sreće. Eto, i sad sam imao jednu dvadesetgodišnju vezu koja, kako sada stvari stoje, teško da će rezultirati nečim ozbiljnim. Mislim da pjevači i glumci ne treba da se žene već da budu u celibatu kao i sveštenici. To bi trebalo zakonski uvesti. Da samo živimo i radimo svoj posao, a drugi nek’ se žene”.

Komponovali ste mnogo autorskih pjesama. Možete li danas živjeti od tantijema?

“Teško. Nisam u situaciji da mogu kontrolisati ko koliko izvodi i pušta moje pjesme. Danas najviše nastupam na matrice ili uz DJ-a”.

Jedno vrijeme ste se bavili i politikom, koliko Vas ona zanima danas?

“Ne bih sad razgovarao o politici, to je jedna posebna tema za koju bi nam trebalo čitav dan da bismo je prešli”.

Žalite li što niste postigli neku veću inostranu karijeru?

“Malo i žalim. Naprimjer, u Njemačkoj sam počeo karijeru i snimio neke singlice u izdavačkoj kući „Phonogram Philips“, ali od tog nije bilo ništa. Zanimljivo, u Njemačkoj su mi promijenili ime, zvao sam se Štefan Andrić. Smatrali su, ako dolazim iz Jugoslavije, da je dobro da nosim to prezime, a njemačko ime. Moj brat je rekao da je bolje biti prvi u selu nego u gradu zadnji, zbog toga sam se i vratio. Možda sam i pogriješio, ali ne kajem se”.

Prije nekoliko godina pretrpjeli ste moždani udar. Koliko danas vodite računa o svom zdravlju?

“Naš posao je takav. Gdje god dođemo ljudi žele da nas ugoste najbolje što mogu. Nikada nisam odbijao da pojedem ili popijem. Nakupio sam veliku kilažu, do nekih 114 kilograma i tada sam doživio moždani udar. Međutim, dragi Bog je želio da ostanem živ, i danas sam mnogo posvećeniji svom zdravlju nego ranije”.

Izjavili ste jedne prilike: Muzika se dijeli na dobru i lošu, a nažalost na ovim prostorima danas svi kuhaju, igraju fudbal i pjevaju. Na šta se konkretno ovo odnosi?

“Sve je spalo na najniže grane. Mi smo našu profesiju digli do pijedestala. Stavljali su nam tepihe kad smo dolazili u neki grad, dočekivali nas fenomenalno, jer smo bili ti koji su zabavljali narod. Davali smo notu osjećajnosti i senzibilnosti, djelovali na ljude, davali im ono što oni žele, pričali priče koje ljudi žele i ne znaju sami ispričati. Danas je estrada, nažalost, produkt marketinga, korupcije i prostitucije”.

Pojavili ste se u nekoliko filmova i televizijskih serija. Sjećate li se svog prvog iskustva u filmu „Traktor, ljubav i rock n’ roll“ i saradnje s Brankom Đurićem Đurom?

“Bio sam šef ciganskog benda i vrhunac je pjesma na engleskom gdje mi pjevamo, a ni jedna riječ nije na pravom engleskom, tako smo mi nekad pjevali, znali smo nekoliko riječi, a ostalo improvizovali. Ja Đura cijenim i poštujem, on je genijalac. U jednoj sceni on mene udara, ja padam s bine, a onda njega moji cigani cipelare. Jedno 7-8 puta smo ponavljali scenu gdje me udara, i to mu je sada glavna fora iz toga filma kako se zafrkavao i namjerno vraćao scenu gdje me udara. A ja nisam znao kako to na filmu ide, znao sam da se vraća, ali mi tada ništa nije bilo sumnjivo (smijeh)”.

Kada ne pjevate, čime volite danas naročito ispuniti svakodnevicu?

“Pripremam pjesme, čitam tekstove koje mi ljudi šalju, odgovaram mojim fanovima na njihova pitanja, šta ih zanima o meni. Vrijeme provodim s unukom, koji mi je velika zanimacija. S njim idem u šetnju, kvalitetno se družimo. Stimulišem ga u njegovom učenju, tako što nagradim svaki njegov uspjeh i zarađenu peticu u školi”.

Izvor: Cafe Del Montenegro

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!