Rajko Grlić o Glogovcu: Jednostavno nas je kupio

grlic-glogovac-DD-Promo.jpg

Vijest o smrti Nebojše Glogovca, vrsnog dramskog umjetnika i jednog od najtalentovanijih glumaca na ovim prostorima, potresla je cio region. Otišao je prerano, u 49. godini, nakon kratke borbe sa kancerom. Nebojša je u ponedjeljak sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Zagrebački reditelj Rajko Grlić, autor filma “Ustav republike Hrvatske” u kojem je Glogovac maestralno odigrao rolu profesora istorije i homoseksualca Vjekoslava Kralja i za koju je nagrađen Zlatnom arenom na Filmskom festivalu u Puli prošle godine, objavio je autorski tekst u “Blicovom” dodatku “POP & kultura”.

Prenosimo njegovo sjećanje na Glogovca u cjelosti.

“Negdje na samom početku priprema za film “Ustav Republike Hrvatske” dogovorio sam s Nebojšom da dođe u Zagreb i da uz pomoć lektorke prođemo scenario, ustanovimo osnovne naglaske. Ukratko, da proces pretvaranje Hercegovca u Zagrebčanina započnemo radom na jeziku.

Gopođa Đurđa Škavić je najslavnija zagrebačka lektorka. Čitav je život provela s glumcima učeći ih kako se nešto izgovara. Radio sam s njom na nekoliko filmova. Za razliku od ostalih iz njene branše, ne pati od jezične uškopljenosti, poštuje živi jezik. Nazvao sam je, rekao da radim novi film, da dolazi glumac s kojim bih želio da prođe tekst i pitao da li joj mogu poslati scenario. Mirno je odgovorila: “Gospon Grlić, molim vas nemojte mi ništa slati. Stara sam i ja to više ne radim. U zadnje vrijeme čak ni ne izlazim!”. Trebalo mi je više od petnaestak minuta da ju nagovorim da ipak pročita scenario i dođe na kratki razgovor, tek toliko da čuje glumca, da nam kaže kuda da krenemo. “Pola sata, tolko vam dam, ni minute više!”, bila je odlučna gospođa Škavić.

Došla je tačno u dogovoreno vrijeme i s vrata, ne pogledavši nas, bacila scenario na sto. “Gospon Grlić ja ne znam šta ovo vama treba. Ja volim vaše filmove, vi ste talentovan dečko ali ovo… molim vas, šta će vama film o Hrvatima i Srbima? Molim vas! To nije vaš nivo”, rekla je u jednom dahu, i sjela. Nebojša i ja smo se bez riječi pogledali. Upoznao sam ih i pokušao smiriti; “Gospođo Škavić, neće to biti film o Hrvatima i Srbima, to će biti film o usamljenom čovjeku, o nesreći samoće i kuda nas ona dovodi. “Zavrtjela je glavom, rukom odmahnula dajući mi do znanja da o tome više ne želi razgovarati, otvorila scenario i rekla: “Imate, kao što sam vam obećala, trideset minuta, ni minute više.”

Počeli smo čitati. Prvih nekoliko minuta ispravljala je Nebojšu krajnje mehanički. Nakon desetak minuta počela ga je gledati, zatim sve pažljivije slušati da bi na kraju s podosta žara počela tumačiti nijanse. Gledao sam Nebojšu kako svojim umijećem i mirom “kupuje” gospođu Škavić malo pomalo, polagano i bez žurbe. I, naravno, kako gospođa Škavić, kao rasna lektorka, u toj igri sve više i više uživa.

Čitanje je trajalo gotovo puna tri sata. Na kraju je ustala, pružila Nebojši ruku i rekla: “Gospodine, vi mene ne trebate. Vi to sjajno radite. Ne sjećam se da sam srela nekoga ko od prve tako dobro čuje nijanse. Bravo.” Pokušao sam je nagovoriti da za mjesec dana, negdje pred samo snimanje, još jednom zajedno pročitamo tekst, ali odlučno je odbila i izlazeći rekla: “Gospon Grlić, bili ste u pravu. Ovaj gospodin me je svojim čitanjem uvjerio da to neće biti film o Hrvatima i Srbima, da će to zaista biti tužna priča o ljudskoj samoći.”

To što se dogodilo gospođi Škavić dogodilo se kasnije manje-više i gotovo svim članovima filmske ekipe. Nebojša ih je sve, s blagim osmijehom u očima, polagano i bez nametanja, jednostavno “kupio”.

Snimanje je trajalo preko dva mjeseca. Proveli smo ih u kranjem miru. Ekipa je Nebojšu nosila, pazila i mazila. I on je prema njima bio jednako brižan. Niko nije podigao glas, izgubio strpljenje, rekao nešto pogrešno. Ne sjećam se da mi je iko kao režiseru podario takav glumački mir, takvu radoznalost i spremnost na zajedničku igru kakvu mi je poklonio Nebojša.

Bio je miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano komplikovan čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem. Nije tu bilo neke posebne tehnike ni škole igranja. Kod njega su i život i gluma izlazili iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i vanjske čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače. Imao sam veliku sreću i čast što sam s njim mogao raditi, uživati u zajedničkoj igri”.

Izvor: Cafe Del Montenegro

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!