Boj na Vučjem dolu (1876)

„Knez Nikola zaista se pokaza’ pravim ocem svoga naroda. To mu se ne može poreći; on je činom pokazao, a nije se niko rodio, da je svemu svijetu ugodio.“
28. jula 1876., odigrala se jedna od čuvenih bitki i između Turaka i Crnogoraca u reonu brda Kapor, Kokot, Kovčeg, a ispod je do – Vučji Do.
Turska  vojska sigurnim maršom u potpunom vojnom formacijskom redu, sa zapovjednicima na čelu i jednim od tri najozloglasenijih turskih komandanta Osman-pašom, a okolo 200 turskih konja sa punom ratnom opremom krenulo je u svoje osmanlijske pohode.
Kad je sva turska vojska već bila zamaknula za dolinu Plana, naredi crnogorski knez, da se ide dalje bez predaje, te do noci stignu na konak u Vrbici. Vrbica nije barem tada bila nalik selu ili napustenom mjestu, nego gola dolina, đe se moglo sigurno i udobno prenoćiti, a bilo sto je najvažnije bilo je i vode za već žednu crnogorsku vojsku.
Te večeri nijesu se palile baklje, niti su se ložile vatre, da se svijetlo od nikuda ne vidi; sve je tiho bilo pod vedrim ljetnim zvijezdama.Knez Nikola okupi ratno vijeće, u kom se tajno vijećalo o planu sjutrašnje bitke.
Odmah se izdaše tajna naređenja, kuda će se koji vojvoda sa svojim četama kretati i gđe će zauzeti pozicije. Knez pozva oko sebe sve svoje rođake, koji su se tada u taboru nalazili: Filipa, Šaka, Blaža i mladog Marka, te im izgovori ohrabrujući:
“Ja Vas ne trebam oko sebe; Vi morate sjutra u boj sa ostalim vojvodama. Ta Petrovići su vazda bili junaci!”
Petrovići se porazdijeliše među četama, koje će đelovati u prvoj i najžešćoj vatri.
U međuvremenu i Muhtar paša je sa svojom vojskom vijećao u Bileću, kako da se prodre u Crnu Goru i da se maršira pravac na Cetinje. Turci nijesu znali,đe je crnogorska vojska, koliko ih je bilo, pa odmah otpremiše sve tovare municije prema crnogorskoj granici. Oni su mislili, da je knez Nikola pobjegao na Cetinje i da mu je vojska još uvijek rastrgana na sve strane.
Najveći zadatak je nosio Peko Pavlovic; on je morao namamiti Turke iz Bileće u Vučiji do, đe je bilo Crnogorcima najbitnije da se bitka odvija. Uz vojvodu pođe i 400 momaka i par trubača,došunjavši se do Bileća stade pucati u gradske kuće i tabor, a trubači su sa svih strana trubili tako, da su Turci mislili, da je tu sakupljena sva sila od crnogorske vojske i efekat iznenađenja je uradio plodom. Turske i crnogorske snage stoji podatak da su bile u prvom okršaju jednake 12.000 s jedne i 12.000 s druge strane.
Vođe turske vojske bili su: mušir Muhtar-paša, ferik Selim-paša, liva-Osman-paša, liva Abdulah-paša i pukovnik glavnog štaba Šukri-beg (Bošnjak).
Čim su čete Peka Pavlovića zapucale na Bileću i stale trubiti na sve strane, prekide Muhtar-paša vijećanje i naredi da se započne boj s Crnogorcima. Odmah Turci izađoše iz grada i stadoše navaljivati na Crnogorce. No Peko Pavlović poče se povlačiti, a ovi su ga progonili sve za njim prema Vučijem dolu, ne sluteći, da je tamo kneževa vojska u zasjedi.
Turci su imali samo 4 topa krupska od čelika. Od Bileća do Vučijeg dola bilo je 2 sata hoda. Međutim neke crnogorske čete već su iz pozadine zauzele neke položaje oko Vučijeg dola. U ranu zoru, kada je već bio kucnuo čas, zatrubiše trube u glavnom kneževom taboru: “U boj”.
Sve se diže na noge! Sva vojska krenu iz Vrbice uz brdo prema Vučijem dolu. Do Vučijeg dola bješe samo pola sata hoda. Sam knez Nikola preuze komandu, a uz njega su se nalazili: njegov tast vojvoda Petar Vukotić, vojvoda Stanko Radonjić, vojvoda Novica Cerović, ljekar francuski pukovnik Fevrier, srpski general Belimarković, ruski konzul Jonin, dva tri oficira i sluge.
Knez naredi, da se sva municija i 4 topa uklone iz blizine bitke, jedno pola sata daleko u zaštićenu dolinu. Još bi određeno, da se i muzika glavnog stana ukloni,i da muzikanti uzmu puške,da i oni odu u vatreni okršaj.Ču se prva puška, druga i treća, tada se razvi prasak od hiljade pušaka. Knez je stajao sa svojom pratnjom na kamenitom brežuljku; bio je zagrnut modričastom kabanicom bez rukava. Jedno puščano zrno probi kneževu kabanicu kraj koljena, a vojvoda Petar Vukotić prihvati ga za ruku i povuče u zaklon izgovorivši nemoj ginut uzalud moj gospodaru.
U to se proširi glas po crnogorskoj vojsci, da Turci nemaju više municije, a zapovjednici povikaše: “Jatagan!” Piperski bataljon najprvi potegoše jatagane, izletješe iz svojih zaklona od kamenja, te vičući učiniše juriš na Turke. Kad za njima i ostali Crnogorci pograbiše jatagane, nastade krvava borba, nastade kasapljenje ljutim handžarima.
Crnogorac znade tako hitro sjeći handžarom, da mu se Turci ne mogu ni bajonetom približiti. Turke obuze smrtni strah, pa stadoše bježati natrag put Bileća, a Crnogorci su ih progonili sjekući ih sve do grada dva sata daleko.
Crnogorce je bila poslužila sreća, što su sa jataganima potrefili jurišati na glavni stan i na ona četiri topa, đe se nalazilo mnogo visokih oficira. Paše i oficiri nijesu imali nikakvih distinkcija, pa se nije moglo prepoznati,ko je koji. Na jednome uglu brežuljka bio je nasađen top, koji je bio ispalio, samo četiri pet hitaca, a ostala tri topa stajala su još netaknuta na mazgama. Tom je baterijom zapovijedao Osman-paša.
I njega opkoliše Crnogorci; on se hrabro branio, dok nijesu svi oko njega izginuli. Crnogorci su mu vikali:
“Predaj se, gospodine!” premda nijesu znali, ko je i šta je.
Osman-paša je opet njima vikao:
“Ja se ne predajem! Pucajte u me!” – držeći još revolver u ruci, koji je već bio prazan. Osman-paša je još vikao:
“Pucajte!” – jer je volio više poginuti.
No Crnogorci ne htjedoše pucati, već objesiše puške o rame, a jedan od njih priskoči k njemu, zgrabi ga za ruku i reče:
“Moj si!” Osman-paša reče:
“Hajde! Hajde! vodi me tvom gospodaru, dobit ćeš lijepu nagradu!
Crnogorac toga pašu povede svome gospodaru ispitujući:
“Jesi li ti juzbaša?” “Jesam nešto više” – reče paša.
“A jesi li ti binj – paša?” “Jesam nešto vše”.
A jesi li miralaj?” “Jesam nešto više”.
“Nu jesi li paša?”
“Dobra ti sreća – jesam baš paša” – odgovori Osman.
Tada Crnogorac stade pucati iz puške od veselja, što vodi pašu, i pjevati: “Blago meni, svijetli gospodaru, evo ti pašu vodim”.
Kad knez to ču, posla odmah ljekara Fevriera paši u susret, da mu pruži prvu pomoć, ako je možda ranjen. Osman-paša reče, da nije ranjen, da je bio dobio jednu neznatnu ranu odpozadi samo. Međutim puškaranje je bivalo sve ređe, a glas pušaka i bojna huka išla je sve dalje od nas prema Bileću.
Čim je paša bio uhvaćen, posla knez po nas perjanika, da nam kaže, da idemo ka njemu i da je Osman-paša uhvaćen. O ostalim pašama još se nije ništa znalo u glavnom stanu, što je od njih bilo, jer ih nije niko poznavao, a Crnogorci su sjekli redom, što bi uhvatili.
U tom su boju bili i odlični Turci bašibozuci iz Mostara sa muftijom Karabegom. Ova je bitka trajala od jutra do podne ne računajući onaj čuveni manevar Peka Pavlovića. Filip Petrović bješe ranjen u bedru baš dobro, te ga odmah otpremiše na Cetinje na liječenje.
Šako Petković hrabro se borio: on posječe desetak Turaka onog dana; bio je sav krvav od pete do glave; izgubio je kapu, a kako je imao puno ordena na prsima i par njih.
Crnogorci su tražili, da što više vojnika uspiju i posječi.Dok valja spomenuti, da je knez bio naredio, da se ne smiju odrezivati nosevi i uši, nego da će se po tome znati, ko se hrabro borio i ko je zaslužio nagradu: a da gledaju što više vojnika zarobiti i njemu žive dovesti.
Njegovo Visočanstvo naredi, da se iz onih topova, što su bili Turcima oteti, opali 21 hitac u znak veselja.
U to doba dođe u tabor jedna žena hrišćanka iz Bileća noseći u ruci uzdignuto pismo. Pustiše ženu do kneževa šatora, a knez dade mu se pročitati to pismo. U tom pismu moli sin divizionara Selim-paše, koji je bio poginuo, da ovoj ženi dozvoli uzeti tijelo njegova oca i odnijeti ga u Bileće, da ga tu ukopa. Do toga časa nije niko u crnogorskome taboru znao, da je i ferik Selim-paša poginuo, a tad među Crnogorcima zavlada još veće veselje.  Mislili su Turci, da je i Osman-paša poginuo, a ona žena ispriča, koji su još velikaši izginuli. Onda joj knez reče, da je Osman-paša živ i zdrav, i dozvoli joj da uprti tijelo Selim-paše, među nekoliko hiljada mrtvaca, koji su poginuli na prostoru od dva sata hoda u daljini! Kasnije se ispostavi pretraživanjem tijela po bojištu, da je kapetan iz Crnića posjekao Selim-pašu sabljom stigavši ga u bijegu. Cuca Đoko Lazarev Popović bješe taj te je
 posjeka Selim-pašu.
Dok je Abdulah-paša pobjegao ranjen u uvo. Muhtar-paša bio je pozadi s rezervom jedan sat daleko, te je zdrav pobjegao ka  Dubrovniku. Ovaj paša iz Dubrovnika posla telegram u Mostar, da je sve izgubljeno, te neka oni u Mostaru gledaju, kako će se obraniti,dalje da će Crnogorci sada nakon te pobjede odmah marširati na Mostar.
Isti paša posla drugi telegram iz Dubrovnika u Carigrad, u kojemu obavijesti, da je Osman-paša svoj nesreći kriv, jer da je bio pijan.
Ta je bitka bila  26. jula 1876. Tako Muhtar-paša pobijedi Osman-pašu, jer je u prvom mahu mislio, da je poginuo. Onog jutra naredi knez, da se donesu i prikažu ratni trofeji. Vrve Crnogorci, nose svaki svoje, što je na bojištu bio zaplijenio. Na turskim puškama bjehu nataknute bajonete, a na bajonetima i na sabljama privezani fesovi. Knez opkoljen pratnjom gledaše, kako se slaže na gomilu zaplijenjeno oružje.
Preko 3000 pušaka, 300 oficirskih sabalja, 4 topa, 10 barjaka i 500 ćitaba (svetih pisama) uzdiže ogromnu piramidu na veliko veselje crnogorske vojske. Među barjacima bijaše i jedan zeleni od svile, zlatom izvezen, koji je pripadao mostarskom muftiji Karabegu i njegovu bašibozuku.
Sav taj ratni plijen i Osman-pašu sa 300 zarobljenika dade otpremiti na Cetinje. U ovoj bitki poginu 119 Crnogoraca, a bilo je ranjenih do 220. Sada je trebalo i crnogorske ranjenike otpremiti u bolnice. Ranjenici su ležali redom jedan uz drugog u taboru. Prije, nego su bili otpremljeni u bolnice, knez je svakome došao, pitao ga za zdravlje, sokolio ga i obilato nadario dukatima.
Knez Nikola zaista se pokaza pravim ocem svoga naroda. To mu se ne može poreći; on je činom pokazao, a nije se niko rodio, da je svemu svijetu ugodio. Odmah nakon ove bitke popališe Crnogorci sva turska sela po Planome, a bijela vojska (crnogorske žene) poplavi sav zastrašeni prijedio i oplijeni sve, što je mogla naći i nositi. Iza toga Crnogorci krenuše, a knez Nikola diže svoj glavni stan sa Vrbice i prebaci ga malo bliže Bileću u pravcu crnogorske granice.
Svi se čudili, što se ne ide na Mostar. Pobjeda Vučjeg dola bila se već po cijelome svijetu razglasila, pa se čini, da je knez Nikola bio dobio neke tajne informacije iz Beča.
M.M.
Izvori iz memoara svjedoka bitke Martina Đurđević
Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!