BURNO POLITIČKO PROLJEĆE U CRNOJ GORI: Šta će nam donijeti nastupajući lokalni i predsjednički izbori?

Crna Gora je u zadnjih skoro dvije godine u neprekidnom izbornom ciklusu. Počelo je sa lokalnim izborima u Tivtu, održanim u aprilu 2016. godine; nastavilo se sa parlamentarnim izborima održanim, sada već famoznog 16. oktobra iste godine, preko lokalnih izbora u Herceg Novom, Mojkovcu, Cetinju, Tuzima i Petnjici u maju, odnosno novembru 2017. godine.

Tu se, naravno, priča ne završava. Za manje od mjesec dana građani Crne Gore će izaći na birališta u opštinama Berane i Ulcinj, a najvjerovatnije u maju nas očekuju lokalni u deset opština i (nikad važniji) predsjednički izbori.

Mnogi bi rekli, premnogo za zemlju naših gabarita.

Rezultat slika za birališta u crnoj goriOno što se postavlja kao najvažnije pitanje jeste: Da li će doći do promjena na izborima?

Poznato je da opozicija oduvijek uspijeva da osvoji vlast u nekim opštinama, a nedavno su i neki novi gradovi „pali“ pod njenu upravu, tako da je osvajanje vlasti u još nekim lokalnim sredinama sasvim moguće.

Međutim, čini se da veću pažnju privlače predsjednički izbori, pa se svi pitaju sljedeće: Da li će opozicija uspjeti da se okupi oko zajedničkog kandidata, koji bi ozbiljnije parirao kandidatu DPS-a, kao što je to bio slučaj sa Miodragom Lekićem?

Demokratska partija socijalista, po riječima mnogih opozicionara, nikada nije bila u goroj poziciji. Jedva su pobijedili na posljednjim parlamentarnim izborima, i to zahvaljujući „montiranom državnom udaru“, kako vole da kažu u Demokratskom frontu; imaju krhku većinu u Skupštini Crne Gore, koja se svako malo poljulja kada na dnevni red dođe neko ozbiljnije pitanje; izgubili su vlast u Budvi, Kotoru i Herceg Novom. Na lokalnim izborima u Petnjici i Mojkovcu bili su superiorni sa osvojenih 20, odnosno 18 mandata, ali lošiji izborni rezultat su postigli na Cetinju i u Tuzima.

O sukobu frakcija u DPS-u (Đukanovićeve i Markovićeve) opozicija priča već dugo, iako svi funkcioneri ove partije to kategorično demantuju. Ova teza je posebno bila aktuelna u vrijeme krize na Univerzitetu Crne Gore, koja je okončana smjenom rektorke Radmile Vojvodić. Uprkos tome, DPS nastavlja sa svojom politikom, pobjeđuje na izborima, priprema se za naredne, pa je upitno koliko je ova tvrdnja tačna.

Kada govorimo o predsjedničkoj kandidaturi, valja pomenuti još jedan bitan faktor – međunarodnu zajednicu koja, smatraju opozicioni lideri, na čelnike ove partije ne gleda više tako blagonaklono. Naravno, tu se misli prvenstveno na lidera DPS-a Mila Đukanovića, koji još uvijek nije izabran za predsjedničkog kandidata, iako se o tome mjesecima unazad govori i javno i tajno. Da li stvarno DPS traži odobrenje međunarodne zajednice da objelodani odluku o predsjedničkom kandidatu ili samo, kako je to nedavno rekao premijer Duško Marković, čeka odluku o nastupu opozicije i pravi trenutak za „bacanje u vatru“? Svakako, kada se daju ocjene o ovom pitanju, treba imati u vidu veliku sposobnost DPS-a da se prilagodi vremenu i situaciji u kojoj se nalazi i da pronađe pravo rješenje za svoj opstanak i napredak.

Rezultat slika za milo đukanović i duško markovićDemokratski front, kao najjača opoziciona grupacija, suočava se sa pritiscima sa svake strane. Prvo, tu je suđenje optuženima za učešće u pokušaju terorističkog napada – Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Sa druge strane, istovremeno se dešava kontinuirana izolacija DF-a od strane ostatka opozicije. Lideri Fronta nijednom nijesu pozvani na sastanke tzv. građanske opozicije, a svi njihovi predlozi i ideje se odbacuju a priori. Tu je i loš izborni rezultat ovog saveza na posljednjim lokalnim izborima: na Cetinju i u Tuzima DF nije prešao cenzus, a u Mojkovcu su osvojili skromna četiri mandata.

DF uporno insistira na nestranačkoj ličnosti koja bi, po njima, jedina imala realne šanse da pobijedi kandidata DPS-a na predsjedničkim izborima, ali o tome ostatak opozicije neće ni da čuje, što već loše odnose između opozicionih subjekata dodatno komplikuje. S druge strane, ni Front nije voljan da podrži bilo kojeg opozicionog kandidata za predsjednika države, a posebno ne lidera Demokrata Aleksu Bečića, za kojeg je potpredsjednik PzP-a Branko Radulović izjavio da nije dorastao takvom poduhvatu, a da i Bečić i ostali lideri građanske opozicije po mišljenje idu u strane ambasade.

Rezultat slika za demokratski frontDemokratska Crna Gora je ostvarila dobre rezultate na parlamentarnim i lokalnim izborima u Budvi, Kotoru i Herceg Novom, gdje sa ostatkom opozicije vrši vlast. Međutim, posljednji lokalni izbori nisu prošli onako kako su Demokrate željele. Na Cetinju ova partija je dobila pet odborničkih mjesta, iako su na ovaj grad „bacili“ cijelu partijsku mašineriju, mjesecima prije izbora obilazili cetinjska domaćinstva, dijelili čokoladice i rakiju i snimali video klipove u kojima ih građani bez dileme podržavaju. Uz to, imali su manji broj glasova od GP URA, iako često potenciraju da su najjača opoziciona stranka. U Mojkovcu su najavljivali sigurnu pobjedu, obišli svako mojkovačko selo, dolazili i na vrata premijerovog brata, ali ništa nije pomoglo. DPS ih je oduvao u ovom gradu; Demokrate su osvojile pet mandata ili nešto više od 17% glasova, iako su u predizbornoj kampanji najavljivali da će imati preko 30% podrške. I u Petnjici je pošlo po zlu: dobili su svega jedno odborničko mjesto i to nakon ponovljenog glasanja na jednom biralištu, a ista situacija se desila i u Tuzima, gdje su uzeli dva mandata, takođe nakon ponovljenih izbora.

U javnim nastupima lider Demokrata Aleksa Bečić i njegovi saradnici vole da istaknu kako preuzimaju birače DPS-a, ali reklo bi se da su i na zadnjim izborima uspjeli da dobiju podršku samo opozicionih glasača, i to prije svega SNP-a, iz kojeg su nastali, i DF-a, njihovog partnera na lokalnom nivou, prema kojem se ophode gore nego prema DPS-u.

Socijalistička narodna partija u 2018. godinu ulazi sa brojnim problemima. Najprije, treba konsolidovati i pripremiti partijsku infrastrukturu (koju su u velikom dijelu oštetili Bečić i Knežević svojim odlascima) za naredne izbore, posebno u Beranama, gdje ova partija sa DF-om čini vlast. Ne manje važni za SNP su i ostali lokalni izbori, naročito podgorički, jer u Glavnom gradu živi gotovo trećina birača Crne Gore.

Takođe, velike muke ovoj stranci zadaju i stalne unutarpartijske trzavice, svađe i nesporazumi, koji su kulminirali krajem prošle godine, kada su poslanici Srđan Milić i Danijela Pavićević najavili da će se vratiti u parlament i prekinuti bojkot kako bi se borili protiv usvajanja Zakona o amnestiji. Predsjednik Vladimir Joković i ostatak rukovodstva su odlučni u stavu da ne treba prekidati bojkot parlamenta, iako, kako je sam izjavio, razumije ličnu i porodičnu obavezu poslanice Pavićević da uradi sve da ovaj zakon ne bude usvojen. Joković je zaprijetio i smjenama ukoliko neposlušni poslanici nastave po svome, a indirektno je uputio poruku i Snežani Jonici, protivkandidatkinji na posljednjem kongresu, da je on glavni u partiji i da će njegova biti zadnja, uprkos njenim upornim pokušajima da ga skine s predsjedničke funkcije. Što se tiče predsjedničkih izbora, SNP se zalaže za zajedničkog opozicionog kandidata, koji bi imao najviše šansi za pobjedu, a u slučaju da se opozicija ne složi oko toga, najavili su da će imati svog kandidata.

Rezultat slika za jonica, milić i joković

Građanski pokret URA je osvojio pet mandata na lokalnim izborima na Cetinju i postao najjača opoziciona partija u gradu pod Lovćenom, jača čak i od Bečićevih Demokrata. Međutim, ova stranka nije izašla na izbore u Tuzima i Petnjici, a u Mojkovcu nije ušla u lokalni parlament. Lider Dritan Abazović je ovu odluku pravdao potrebom izgradnje i jačanja partijske infrastrukture u ovim mjestima. Abazović je prilično popularan među crnogorskim biračima, ali je pitanje da li će se usuditi da uđe u trku za predsjednika države, iako je njegov potpredsjednik Neđeljko Rudović nedavno izjavio da bi on bio odličan kandidat. Cijelu ovu situaciju usložnjava i priča o mogućoj koaliciji između URA-e i Demokrata na lokalnim izborima u Podgorici, koja je krenula od konvencije DCG u Zeti, kojoj su prisustvovali prvi ljudi URA-e. Postavlja se pitanje da li će se ove dvije partije udružiti i izaći zajedno i na predsjedničke izbore i koga će izabrati za kandidata – Bečića ili Abazovića? Da li će prevagnuti ljudske sujete ili razum i promišljanje, pokazaće vrijeme.

Socijaldemokratska partija je, po mnogima, partija koja rapidno ide prema gašenju. Ova stranka je na posljednjim lokalnim izborima prošla kao bos po trnju: u Mojkovcu i Tuzima nije prešla cenzus, u Petnjici je izgubila čak deset mandata, a na Cetinju je osvojila svega tri odbornička mjesta. Članovi i simpatizeri SDP-a u kontinuitetu prelaze u redove Socijaldemokrata Ivana Brajovića, koji su i ostvarili dobre izborne rezultate na štetu partije iz koje su ponikli. Iako je Ranko Krivokapić često pominjan kao lider opozicije i mogući predsjednički kandidat, sve su prilike da su to samo pusti snovi bivšeg predsjednika Skupštine i njegovih podržavalaca, a da mlađi opozicioni lideri imaju veće šanse za dobar izborni rezultat.

Bošnjačka stranka tradicionalno dobro prolazi u sredinama gdje žive Bošnjaci. Tako je bilo i nedavno. U Petnjici je ova partija osvojila pet mandata , a u Tuzima tri. Oni nemaju ambicija kada su u pitanju predsjednički izbori, pa će sigurno podržati kandidata DPS-a, ne bi li tako sačuvali mjesto u vlasti, koje je bilo poljuljano zbog kontroverznih izjava njihovog funkcionera Adnana Muhovića o Njegošu, Crnogorcima, itd.

Rezultat slika za bošnjačka stranka crne goreIsto će, gotovo je izvjesno, postupiti i Socijaldemokrate Ivana Brajovića, HGI, Liberalna partija, kao i albanske stranke, sa mogućim izuzetkom Nika Đeljošaja (Albanska alternativa) i Gencija Nimanbegua (FORCA), koji nerijetko imaju drugačije stavove od najjače partije i ne libe se da ih iznesu javno, jasno i glasno. Tako je Đeljošaj osuo paljbu po DPS-u nakon lokalnih izbora u Tuzima, optuživši Vladana Vučelića, predsjednika podgoričkog odbora ove partije, da je rukovodio procesom kupovine glasova u toj opštini, a Nimanbegu je bio jedini poslanik iz vladajuće koalicije koji je u Skupštini Crne Gore glasao protiv usvajanja Zakona o uređenju prostora i legalizaciji objekata, uprkos neviđenom pritisku kojem je bio izložen.

Rezultat slika za nik đeljošaj i genci nimanbeguDEMOS Miodraga Lekića na posljednje izbore nije ni izašao, što je potvrdilo sumnje mnogih da je ova partija u ozbiljnom problemu. Lekić je od predsjedničkog kandidata na izborima 2013. godine, koga je DPS-ov Filip Vujanović jedva pobijedio, došao do lidera partije koja raspolaže sa svega dva poslanička mandata, od kojih je jedan njegov. Goran Danilović i Goran Radonjić su prošle godine prebjegli, formirali novu stranku – Ujedinjenu Crnu Goru i, podrazumijeva se, zadržali mandate. DEMOS vjerovatno neće imati kandidata na predsjedničkim izborima, već će podržati zajedničkog kandidata opozicije ako ga bude. Ako ne, pretpostavljamo da će pozvati svoje glasače da podrže najjačeg opozicionog kandidata, ko god on bio. Svakako, ukoliko Lekić ubrzo nešto ne učini, ovoj partiji prijeti tužna politička sudbina.

Rezultat slika za miodrag lekić i goran danilovićDakle, sasvim je izvjesno da nas očekuju zanimljiva politička dešavanja u narednom periodu. Ukoliko na predsjedničkim izborima pobijedi kandidat DPS-a i ukoliko to bude Đukanović, da li ćemo imati sličnu situaciju kao u Srbiji, tj. da li će se Đukanović kao Vučić pitati o svemu i svačemu, da li će Markovićeva Vlada kao Brnabićkina pasti u sjenku predsjednika države i da li će aktuelni crnogorski premijer pristati da bude gurnut u zapećak?

Lider DPS-a je pokazao uvažavanje prema Markoviću u nekim slučajevima, a najsvježiji je pomenuta smjena rektorke UCG. Nije se uplitao u ovo pitanje i dozvolio je Vladi da postupa u skladu sa svojim političkim potrebama. Izjavom da se obrazovanjem u našoj zemlji bave ljudi kojima taj poziv nije bio prvi izbor, Đukanović se ogradio od Vojvodićeve i stao uz premijera. Bivši predsjednik Vlade i države, kao iskusan političar, morao bi da pazi da ne opstruira svog zamjenika, iako će vjerovatno nastaviti da povlači konce iz pozadine kako bi svima, pa i Markoviću, stavio do znanja da je on i dalje šef.

Kada govorimo o opozicionim partijama, primjetno je da one imaju malo dodirnih tačaka, tj. tema o kojima se slažu. Ona koja ih veže jeste želja za rušenjem DPS-a i Đukanovića sa vlasti. Međutim, ukoliko izborni programi opozicionih partija budu zasnovani jedino na rušenju Đukanovića, biračko tijelo će se homogenizovati i, sasvim izvjesno, glasati za njega. Zbog toga, potrebna je detaljna analiza i brižljivo osmišljena strategija nastupa na izborima.

U tom smislu, opozicija mora pronaći što više zajedničkih ciljeva i raditi na njihovoj realizaciji. To mogu biti: poboljšanje životnog standarda, smanjenje nezaposlenosti i javnog duga, ekonomski napredak, pokretanje privrede, brži ulazak u EU, bolje pozicioniranje Crne Gore na međunarodnoj sceni, popravljanje loših odnosa sa drugim državama (Rusijom), itd. Fokus na te teme sigurno će im donijeti veću podršku birača.

Mnogi u našoj zemlji se plaše pobjede opozicionog kandidata jer smatraju da bi mogla proizvesti nove probleme i produbiti političku krizu. Ta bojazan je donekle opravdana jer Crna Gora nije imala situaciju u kojoj je premijer bio iz jedne, a predsjednik države iz druge – njoj suprotstavljene partije.

Ipak, u mnogim državama takve situacije su se dešavale. Npr, u Francuskoj su bile tri kohabitacije: Miteran-Širak, Miteran-Baladur i Miteran-Žospen. Slični primjeri dolaze i iz komšiluka. Neka vrsta kohabitacije postojala je u Hrvatskoj kada su predsjedničke funkcije obavljali socijalisti Stjepan Mesić i Ivo Josipović, a premijerske desničari Ivo Sanader i Jadranka Kosor.

U Srbiji je Boris Tadić iz Demokratske stranke bio predsjednik države u vrijeme kada je Vojislav Koštunica iz DSS-a bio na čelu Vlade. Možda to nije baš najsrećniji primjer, ali Srbi su svjedočili još jednoj kohabiticiji – onoj između Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije, kada su Tomislav Nikolić i Ivica Dačić bili na čelu države, odnosno Vlade. Ovaj savez je bio relativno uspješan, možda i zbog toga što je Aleksandar Vučić, sa pozicije lidera naprednjaka i prvog potpredsjednika Vlade, vukao sve konce. Dakle, promjene se dešavaju i prave se razne političke kombinacije koje ne moraju biti nužno loše.

Šta od svega ovoga mogu očekivati građani Crne Gore? Da li će oni imati neke koristi?

Bilo bi sjajno kada političari ne bi samo obećavali, već i zaista obezbijedili bolji život građanima. Čisto da se podsjetimo, od 1. januara poskupili su struja, gorivo, cigarete, autobuske karte, PDV je povećan na 21%, a trgovci najavljuju povećanje cijena gotovo svih artikala.

Pozivamo sve političare, koji namjeravaju da učestvuju na predstojećim lokalnim i predsjedničkim izborima, da objasne građanima kako sa ovolikim nametima, a prosječnom platom od 500 i nešto eura da prežive od prvog do 31-og u mjesecu, plate stan i račune, prehrane djecu, školuju ih, priušte im neko malo zadovoljstvo i tome sl.

Naši građani vole da kažu da su otkad znaju za sebe u nekoj krizi – političkoj, društvenoj, ekonomskoj, finansijskoj ili svima njima istovremeno. Drugačije stanje za njih je nepoznanica.

Zato, uvaženi političari, povedite računa o onima koji glasaju za vas, koji vam daju povjerenje i privilegije i obezbjeđuju da vam svakog mjeseca na račun legne lijepa svota novca.

Rezultat slika za nezaposlenost u crnoj gori

Piše: Marija Radinović

Advertisements