Da li se ljubav prema domovini pokazuje strahom od kažnjavanja?

„Oj svijetla majska zoro
Majko naša Crna Goro
Sinovi smo tvog stijenja
I čuvari tvog poštenja.“

Vlada je usvojila predlog o izmjeni zakona: „Ko ne ustane prilikom izvođenja državne himne, da plati kaznu od 300-2000e.“

Jovana Šekularac

Volim svoju zemlju. Svaki put kad čujem državnu himnu trnci mi preplave kožu pa osjetim ponos, ljubav i poštovanje. Volim svaki stih koji priča daleke ponosne istorije, o nekim hrabrim i znamenitim ljudima koji čuvaju kroz vjekove važnost domovine. Volim neprolaznost pjesme, bezvremenu ljepotu njenih riječi i divim se umjetniku.

Svako ko je makar jednom bio u Crnoj Gori bezuslovno je mora voljeti, napisala sam davno i dalje vjerujem u to. Mora voljeti usnule božije doline, nebeske svodove i rajske divljine koje nam ona, nesebično daje. Moraš je voljeti, rekla sam strancu dok sam mu oduševljeno pokazivala fotografije zaliva i vrhove Durmitora.

Ali kako Crnu Goru volite vi koji njome vladate, zapitah se odmah po objavljivanju novog zakona?

Kao ja? -Ne sigurno.

Čuvari smo vašeg poštenja? Čijeg poštenja gospodo? Marovića i njima sličnih? Poštenja sudova? Policije?
Jer ste pošteno prodali svaki kamen ove prelijepe zemlje? Jer ste bez pitanja uzeli sve što se moglo uzeti i nametnuli sve što predstavljate? Jer kupovinom ljudskih duša sistematski unišatate poštene ljude i mirno spavate? Kako to vi demonstrirate ljubav prema domovini-strahom? Strepnjom od kažnjavanja, panikom od disanja?
I dalje se ne stidite ničega?

Ili ovaj zakon važi samo za strane „biznismene“ koji su se ovdje nastanili, kupili državljanstva, uzeli sve što su htjeli i žive kao bubrezi u loju?

„Volimo vas, brda tvrda,
I stravične vaše klance
Koji nikad ne poznaše
Sramotnoga ropstva lance.“

Ja volim svoju zemlju. Volim njenu postojanost, znamenitost i korijenje. Volim južne mirise i planinske vresove po nepreglednim pustarama. Volim sve što ona jeste. Domovina.

Ali,

Mi ne znamo što je ropstvo?
Mi smo robovi od pamtivijeka. Mi radimo što nam se kaže, djelujemo kao omaljeni i smrznuti, ćutke pristajemo na sve što ste nametnuli. Prestravljujete nas pričama o okupaciji o udarima i rušenju države, a okupirali ste svaku državnu instituciju. Udarili ste na majke, na studente na radnike i penzionere kao na krvnike. Srušili ste svaku fabriku, kulturu, školstvo zdravstvo. Zabetonirali ste svaki park. Srušili ste svaku nadu u budućnost, svaki san o slobodi. Mi se ne plašimo stranih okupatora, mi se plašimo jer trulimo. Mi se plašimo da kažemo što mislimo, da se pobunimo, da slobodno hodamo. Mi nemamo ništa od onoga čemu treba da ustanemo dok pjevamo.
Vi takvi, da nas naučite da volimo domovinu?

Hoćete li vi ustati iz fotelja i platiti kaznu, svaki put kad umre neko bolesno dijete za koje niste imali novca? Hoćete li ustati, svaki put kad neku nezaštićenu ženu premlati nasilnik? Hoćete li ustati za svaki metak ispaljen u nedužne ljude, koji su stradali obračunima mafije? Hoćete li platiti roditeljske suze i strepnje za djecom koja su pobjegla iz zemlje glavom bez obzira jer nisu bila za partiju, pa nisu mogla da se zaposle? Hoćete li ustati za svakog taksistu koji ima diplomu ekonomskog fakulteta? Za sve porodice kojima je ugašena struja, jer nemaju od čega da je plate. Za sve namučene gladne i prestravljene? Nećete!
Vi takvi, da nam nametnete ljubav? Da nas naučite poštovanju?

„Dok lovćenskoj našoj misli
Naša sloga daje krila,
Biće gorda, biće slavna
Domovina naša mila.“

Kako to vi volite Crnu Goru? Čija sloga?
Posvađali ste braću, zakrvili narod, otjerali omladinu, uništili ljudski identitet.
Znate da narod ne može da se složi oko ničega, jer ste ga namjerno izbezumili. Svaki put kad se sjete da gladuju vi izglasate nekakav nakaradni zakon, da im skrenete pažnju. Vi ne stvarate zakone već rialitije, zamajavate masu. Izluđujete ih glupostima dok životi prolaze pored njih.
Treba da volimo himnu i zemlju jer ćemo u suprotnom dizati kredite pa platimo kaznu? Kome ćete naplatiti kaznu od dvije hiljade eura? Pedeset hiljada gladnih ljudi je na birou. Njima? Pedeset hiljada gladnih ljudi radi od jutra do mraka za minimalac. Njima? Hiljade samohranih majki živi od donacija, njima? Hiljade penzionera prebira po kontejnerima za komad hleba. Njima? Mislite li da je njih briga za himnu? Takvu državu treba da vole? Tome da pjevaju?

„Rijeka će naših vala,
Uskačući u dva mora,
Glas nositi okeanu,
Da je vječna Crna Gora.“

Koja rijeka? Da neće možda Cijevna, koju su oteli i unišili bez pitanja? Da neće Morača u koju sipate sav otrov i gadluk bez pitanja? Koje rijeke? Ove koje betonirate i isušujete, na kojima gradite nebodere za strance dok vam narod gladuje i ćuti?

Čiji glas gospodo je vječan? Moj sigurno nije. Glas naroda košta pedeset eura. Vi to znate, jer ste takav narod vi stvorili. I vi, i ovi sa vama u opoziciji što vas smjenjuju trideset godina, i ovi novi koji niču kao pečurke, svi skupa ste bolest. Kancer.

Vama, svima, treba zabraniti da izgovarate stihove ove himne koju izgleda štitite od nas.

Ja volim svoju zemlju. Vi je ne volite. Ja volim svoju himnu, svaki stih. Vi je prezirete. Ja volim svaku klisuru i kamen, ja sam ovdje stvorena. Ja ću svaki put ustati i ponosno pjevati najljepšu pjesmu na svijetu, vi sjedite i platite kaznu. Jedino bi tako bilo ispravno, i jedino bi tad ovaj nakaradni zakon imao smisla.

Vi mene da naučite da poštujem državna obilježja i znamenje? Vi meni da prijetite kaznom ako ne ustanem tokom izvođenja himne? Vi?
Ovo nije vaša himna i ovo nije vaša država. Vi bi trebalo da služite državi a ne ona vama. Pogrešno su vam objasnili da ste vi država. Pogrešno ste razumjeli što bi trebali da radite. Pogrešan primjer dajete ostalima, koji se poklaše međusobno misleći da će dobiti isto što i vi, kad stignu tamo gdje ste vi sad.

Ja volim Crnu Goru. Vi je prezirete.

Jovana Šekularac

Advertisements

Ostavite komentar