Djevojačka soba moje majke

“Svakog čuda tri dana dosta”, znala je da kaže Saveta na nedeljnom ručku dok je još mogla da hoda i da ga sprema.

Rezultat slika za тито и омладина

Deda je radio u prodavnici “Jugoporometa” i odatle je dobavljao sve potrepštine za njegovu porodicu, dok baba nije pojma imala ni koliko što košta niti je to zanimalo. Činjelo se da su žene u ono vrijeme bile manje zainteresovane za sve i svašta, no ja mislim da je to zbog toga što su bile srećnije. To Titovo vrijeme deda je opisivao lagodnim za življenje i “rajskim”. Ne zato što je imao mnogo novca, nego jer je sa malo novca mogao lagodno da živi. Mogao je izdržava sedmoročlanu porodicu sa platom iz prodavnice, da napravi kuću u gradu i vikendicu na Veruši u kojoj sam odrastala i da ponekad skupi za more.

Deda je bio komunista i zagovornik svega što se tome pripisuje. Ikone i kandilo nikako nisu bile dozvoljene, no znam da je baba pekla pogaču za Božić i da se on tome prazniku veselio. Valjda jer su spokojno živjeli, radikalne ideje nisu bile isključive kao danas.

U djevojačkoj sobi moje majke pored zlatnih vezenih goblena, heklanih rukotvorina, presovanog jorgovana i starih ploča Majkla Džeksona i Lepe Brene pronašla sam Titovu sliku.

Nisam razumijevala zašto bi majka kao djevojka uopšte imala sliku nekog predsjednika, no objašnjeno mi je da se to u “čast Titu” tako moralo. U čast Titu polagala je zakletvu u poslednjoj generaciji Titovih pionira i nosila štafetu na otvaranju neke pruge koja je dan danas takva kakva je bila onda kad se napravila.

Pronašla sam dnevnike, zapise iz vremena toliko drugačijeg od mog, da sam na trenutke osjećala zavist. Crno-bijele fotografije i portrete nekih nepoznatih ljudi čiji su se pogledi znatiželjno smijali i pozivali na smijeh. Kredenac od zelene tikovine koji je deda pravio sam i dalje miriše na njegove ruke, a gramafon kao stari mistični posmatrač podruguje se mom “pametnom telefonu”. “Tad se znalo”, razmišljam, posmatrajući gramafon, “tad se znalo čije je što, i ko što treba da radi”. Pisaća mašina “mercedes” marke na ćiriličnom pismu podsjeća me da sam ljubav za slova naslijedila kao prćiju. Drvene roletne spavaju.

Voljela sam da slušam dedine priče iz vojske, kasnije iz momkovanja po Brskutu, o udvaranju djevojkama sa kučkih korita i na kraju o ženidbi sa mojom babom. Baba je rodom sa Ubala i često je znala da se hvali time i ruga se Brskutu, odakle je moj deda dolazio na magarca jednom mjesečno na nekakve igranke. Moj je deda svojoj familiji ostavio u nasleđe neke kodekse koji su dugo posle njega viorili nad njegovom djecom i ženom. Baba je bila prkosna svojeglava i snažna žena, stub naše porodice i vojskovođa dok joj je deda čuvao leđa i mislio o svemu. On je u tišini bio autoritet i oličenje sigurnosti i snage.

Nakon njegove smrti,

Ja sam postala “unuka onog komunjare” ni kriva ni dužna, nakon što se raspala država i njome se kao bijesni psi razbježali neki velikani koju su bili jako gladni i koji su otimali i raskubali sve što se pred njima našlo. Od jednom su svi morali da se krste, da se izjašnjavaju oko vjera i nacija, oko “naših” i “njihovih” oko svega što je djetinjstvo moje majke čuvalo bezbrižnim i slobodnoumnim.

Moja majka dan-danas ne umije da se prekrsti, niti ide u crkvu. Ja sam išla ponekad na neke ceremonije vjenčanja i divila se raskošnim prizorima i skupim prostorijama koje su trebale da služe siromašnima u utvrđivanju vjere. Nikad nisam povjerovala da se Bog nalazi na takvim nakinđurenim mjestima u sjaju, okovan zlatom i ustoličen, rađe sam mislila da je i on poput mene bio običan čovjek koji je imao drugačiju sudbinu.

Djetinjstvo moje majke, umnogome razlikovalo se od moga. Raznorazne priče iz toga vremena djeluju mi nestvarno i bajkovito. Ljudi su u međuvremenu postali robovi i ako su se borili za sve suprotno.

Žene su se tad borile za ravnopravnost, jer je to izgledalo kao ideal budućnosti, no njima je ta obećana budućnost stigla prekasno, a nama ne izgleda kao nešto za što se bilo ko ikad borio.

Majka kaže da su u “njeno vrijeme” studenti štrajkovali iz bunta, sindikati zastupali obične radnike koji su bili cijenjeni i od kojih je zavisio opstanak. U njenoj obećanoj budućnosti prije par dana je bio protest zbog cijena goriva. Trebalo je zaustaviti auto gdje god se zadesiš, no rijetko se ko sjetio. Njih par koji jesu, zasmetali su ostalima, pa su mjesto protesta izbijali međusobni sukobi istih strana.

“Svakog čuda tri dana dosta”, rekla je baba jednom, na nedeljnom ručku kad su utihnuli glasovi običnih ljudi.

Neke majke su štrajkovale zbog oduzetih stečenih prava, dok su ih druge kritikovale, prozivale i ismijavale.

U obećanoj budućnosti moje majke nema ničega od obećanog. Nema umjetnosti iako ima sjajnih umjetnika. Nema sporta iako ima vanserijskih sportista. Nema muzike, filma, školstva zdravstva.

Budućnost možda nije blistava ali je moderna. Bezbrižnost je zamijenjena jurnjavom za preživljavanjem, a ropstvo je uznapredovalo do nepojmljivih granica. Borba je bitna kad ima cilj, borba za sunovrat je izgubljena vizija.

Možda mi kroz priče moje majke njeno djetinjstvo djeluje bajkovito, pa mi zapisi iz njenih dnevnika ne mogu prikazati pravu sliku. Možda mi zbog toga njihove ljubavi onda, djeluju stvarnije nego ove danas i samo možda, ne mogu da se uspoređujem kad ne znam.

Idilična vremena ne postoje, znam, no ono vrijeme je makar obećavalo. Kad imate u što da vjerujete to je isto kao kao živite idilu.

Moj kolega je svog sedmogodišnjeg sina upisao na fudbal. Rekao mu je “ne nadaj se budućnosti od toga”.

-Zašto? Upitah, zatečena, tužna i znatiželjna. Kako da se ne nada svome snu?
-Neću da se razočara. Neću da misli da se od snova živi. Nema on bogatog oca da ga gura, mora sam.

FOTO: Jovana Šekularac

Ja sam živjela. Čitavo djetinjstvo. Kako se sedmogodišnjaku objašnjava da su mu snovi osuđeni na propast, kad on sad jedino što zna je da sanja? I zašto? Jer smo postali takvi ljudi. Robovi. Unaprijed pripremljeni na trpljenje i poraz. Unaprijed naučeni na ćutanje bez bunta, na slušanje bez pogovora i na jurnjavu bez cilja.

“Svakog čuda tri dana dosta”, znala je da kaže Saveta, no čudo ovog vremena ne planira da prođe.

Možda, ako bi djeci govorili da su predodređena za velike stvari i pustili ih da sanjaju naši snovi ne bi bili beznačajni.

Možda je u budućnosti naše djece naša odgovornost, ista ona kojoj se nadala moja majka.

Vezeni stolnjaci, papirići od boja, šarene tapete i pod od jasena u djevojačkoj sobi moje majke i dalje slute na radost. Drveni regali čuvaju mirise davnina, a ja kao uljez skupljam zapise i šunjam se po nečemu davnom, što se zaboravilo i što se neće vratiti.

Jovana Šekularac

Advertisements