Kako smo se nekad igrali

„Između dvije vatre“, „Neka bije, neka bije“,“Kula“, „Kockice“, „Leleškinje boboškinje“, „Plovka“, „Gluvi telefoni“, „Ringe, ringe raja“, „Ide maca oko tebe“, – ovo su samo neke od sjajnih dječjih igara kojih se sa radošću danas sjećaju oni koji su odrastali osamdesetih godina u gradskim sredinama u Crnoj Gori, posebno u Podgorici

Klikeri (heperion.rs)

Konstatacija da se djeca više gotovo ne igraju na otvorenom, već sate i dane provode ispred računara igrajući video igrice, postala je opšte mjesto u svim razgovorima o vaspitanju mališana.

Sa čim zapravo upoređuju takav način odrastanja oni koji ga danas kritikuju? Kako je to nekada bilo, to jest, kako smo se nekada igrali?

„Između dvije vatre“, „Neka bije, neka bije“,“Kula“, „Kockice“, „Leleškinje boboškinje“, „Plovka“, „Gluvi telefoni“, „Ringe, ringe raja“, „Ide maca oko tebe“, – ovo su samo neke od sjajnih dječjih igara kojih se sa radošću danas sjećaju oni koji su odrastali osamdesetih godina u gradskim sredinama u Crnoj Gori, posebno u Podgorici.

„Plovka“

Kada bi podgorička djeca jedni druge pitali „Hoćemo li ‘plovke’?“ ili „Hoćemo li ‘čovjeka’?“ mislila su na igru koja je šire bila poznata pod nazivom „Školica“. Igrališta i rijetko korišćeni djelovi parkinga po Podgorici osamdesetih godina bili su sasvim prekriveni crtežima urađenim kredom, koji su služili za ovu igru. Crteži su mogli da budu različitih oblika, od pravougaonika ili kvadrata, pa do oblika koji je podsjećao na siluetu ćovjeka, odakle i potiče jedan od naziva igre. Crtež bi bio podijeljen na nekoliko polja označenih brojevima, a zadatak igrača je bio da baca ravni kamen – plovku i njime pogađa jedno po jedno polje. Kad pogodi, morao je da skakuće po svim poljima i pokupi plovku stojeći na jednoj nozi i pazeći da održi ravnotežu.

Plovka (surfnetkids.com)

„Ide maca oko tebe“

U ovoj igri djeca su raspoređena u krugu i čuče. Jedno od njih je „maca“ i ono držeći neki predmet u ruci, obično maramicu, kruži oko grupe, dok svi pjevaju: „Ide maca oko tebe, / pazi da te ne ogrebe, / čuvaj mi joj rep, / da ne budeš slep, / ako budeš slep, / otpašće ti rep.“ „Maca“ u jednom trenutku krijući ispušta maramicu iza nekoga od djece kojeg je odabrala za „miša“. Kad se završi sa pjevanjem, svi se okreću oko sebe da vide da li im je ostavljena maramica. Onaj koji je nađe, uzima je i trči u krug oko grupe kako bi se vratio na svoje mjesto, koje takođe cilja i „maca“. Ako mu ga „maca“ preotme, on preuzima njenu ulogu, a ako ne, sve se ponavlja.

„Leleškinje boboškinje“

Ova igra je, kao i većina, podrazumijevala dvije ekipe koje su u ovom slučaju stajale jedna naspram druge. U svakoj ekipi djeca su bila jedno do drugog čvrsto se držeći za ruke i naizmjenično se prozivajući „leleškinje, boboškinje, koga ćete?“ Suprotna ekipa bi izgovorila ime jednog od članova prvog klana, i to najčešće onog najsitnijeg djeteta jer mu je zadatak zatim bio da se zatrči i pokuša da probije „zid“ ekipe koja ga je prozvala.

„Gluvi telefoni“

Jedna od najjednostavnijih igara, koja je donosila mnogo smijeha i radosti bili su „Gluvi telefoni“. Igralo bi je nekoliko učesnika, tako što bi prvi smislio neku, po mogućnosti dužu i komplikovaniju riječ, a potem je šapnuo drugom igraču. Ovaj bi ono što je čuo šapnuo trećem, i tako redom, sve dok onaj poslednji glasno ne izgovori šta je čuo. To bi obično bila riječ koja nema nikakve veze sa onom od koje je sve počelo, što je sve tjeralo na smijeh.

„Ringe, ringe raja“

Ovu simatičnu igricu igrala su obično sasvim mala djeca. Uhvatila bi se u ruke i krećući se u krugu pjevala bi: „Ringe, ringe, raja / doš’o čika Paja, / pa pojeo jaja, / jedno jaje muć, / a mi djeca čuč! Pri poslednjem stihu svi bi čučnuli, a potom bi nastavljali da plešu.

Lastika

Lastika je za djevojčice bila kraljica svih igara. Po nekom nepisanom pravilu, dječaci je nisu igrali, a ako je neki i izrazio želju da pokuša, drugovi bi ga poprijeko gledali. Na lastici su mogle da se igraju razne igre, a najpopularnije bile su „Ema esesa“, „Čarli“, „Krive noge“, „Prstići“, „Trouglovi“, „Matematika“, kao i „Rade Končar“, koja je ko zna kako ime dobila po narodnom heroju Jugoslavije. Lastika se obično igrala tako što bi dvije djevojčice iz jedne ekipe zakačile lastiku oko svog struka, ruku ili nogu, a predstavnice druge ekipe bi igrale na zategnutom lastišu, trudeći se da ne pogriješe. Nerijetko su igru igrale i samo dvije drugarice tako što bi jedan kraj lastike zakačile za neki stub, dok bi drugi držale naizmjenično.

Preskakanje lastike (rodjendanko.com)

Klikeri 

Klikeri su bili popularni i među dječacima i među djevojčicama, mada su više važili za mušku igru. Bilo ih je različitih i po veličini i po bojama. Oni najveći su nazivani „džombe“, a najcjenjeniji su bili takozvani „porculanci“. Igra se igrala tako što se iskopa rupa u zemlji, pa više igrača bacaju klikere, s tim da onaj koji baci najbliže rupi ima prednost da počne igru sa ciljem da svojim klikerom pogodi klikere svih ostalih učesnika i tako pobijedi. Karakteristični su izrazi kojima su se nekada u hodu uspostavljala posebna pravila za konkretne partije – „nema toškale“, „nema džampale“, „ne s mjesta“, „sve s mjesta“, „moja rupa“ i drugi.

Igre sa loptom

Od igara koje se igraju sa loptom, a ne spadaju u klasične sportske igre, izdvajale su se „Između dvije vatre“, „Neka bije, neka bije“, „Kula“ i „Kockice“.

U igri „Između dvije vatre“ bile su dvije ekipe koje su se između sebe gađale loptom, a cilj je bio da pogode igrača suprotne ekipe, kao i da sami izbjegnu udarac ili uhvate loptu. Ova igra imala je jednu svoju varijantu koja se zvala „Borba“ i koja se razlikovala po tome što nije bilo ekipa, nego su bila dva igrača koja su stajala na krajevima, dok su između njih bili svi ostali koje su oni pokušavali da pogode.

„Neka bije, neka bije“ igralo se tako što bi vođa igre na asfaltu kredom ispisao izmišljena imena učesnika igre koja su samo njemu povjerena. Zatim bi se svi igrači okupili u krug sa ispruženom rukom prema središtu u kome se nalazila lopta, a kad vođa govoreći „neka bije, neka bije …“ prozove nekog tajnim imenom, taj bi zgrabio loptu i počinjao da juri ostale igrače kako bi nekog pogodio. Pored imena onoga koji bude pogođen upisivala se oznaka, a pobjednik igre bio bi onaj koji nijednom nije bio pogođen tokom više krugova, odnosno prozivki.

„Kula“ se igrala tako što bi se sakupili obluci i ređali jedan na drugi u vidu kule. Jedan igrač bi zatim čuvao „kulu“, dok bi drugi kotrljali loptu prema joj pokušavajući da je sruše. Kada bi to nekom pošlo za rukom, „čuvar“ bi ga jurio kako bi ga pogodio i tako mu se „osvetio“.

Još jedna igra sa loptom bile su „Kockice“. Naziv je dobila po trotoaru na kome se igrala, a koji je na podgoričkim ulicama bio podijeljen u pravilne kvadrate koje su djeca zvala kockice. Igrala bi je dva igrača, tako što bi zauzeli susjedne „kockice“ i dobacivali se loptom tako da ona pogodi u polje suprotnog igrača, ali na način koji mu otežava da je vrati nazad.

Priredbe

U jednom periodu širom Podgorice postalo je popularno da se djeca iz kraja okupljaju i organizuju takozvane priredbe, po uzoru na one koje su se održavale u školama. Glavnu riječ je vodio neko malo starijeg uzrasta ko je obično imao ulogu voditelja i urednika programa. Na priredbi su nastupali svi prema talentima koje su raspolagali. Tu je bilo pjevanja – solo i horskog, skečeva, kola, plesa, imitacije i ostalog.

* * *

Pa, jesmo li se mi ljepše igrali nego što se igraju djeca danas? Sasvim je sigurno da na to pitanje nema pravog odgovora. Oni nikada neće biti na našem mjestu da vide kako je nama bilo, kao što ni mi nikada ne možemo da budemo na njihovom da bismo uopšte mogli da pravimo poređenje. Biće da je svakoj generaciji njeno djetinjstvo najljepše.

S.P.

Advertisements