Koliko vrijede suze i strepnja majke, čije dijete proživljava torturu?

Majka sam, po struci medicinski tehničar, veoma uspješna u svom poslu, cijenjena i uvažena od strane uglednih ljudi iz svijeta medicine. Kao mlada ostvarila sam se kao majka, željela sam da tu ulogu prilično rano preuzmem, međutim, danas na sebe nisam ni malo ponosna.

Kao dvadesetčetvorogodišnjakinja nisam imal svijest o tome da majčinstvo nosi i najveću odgovornost i teško breme. Mislila sam roditi je najlakše, čeka me karijera i trnovit put ka uspjehu. Danas se pitam kojem uspjehu? Šta je to vrijednije i uspješnije od uloge majke. Svoju ulogu sam u priličnoj mjeri zanemarila a cijenu za to sam višestruko platila. Ništa ne peče i boli kao vlastite suze istkane od sopstvenog najužarenijeh grijeha. Griješila sam, priznajem, mnogo.

STVORITI PORODICU NIJE ISTO ŠTO I BRINUTI O NJOJ

Mislila sam imam veliku porodicu, srećna sam što imam toliko ljudi oko sebe koji žude za tim da podižu i vaspitavaju mog sina jedinca. Ni trepnula nisam već je postao tinejdžer, odgajale su ga moja majka, svekrva, i moje dvije sestre. Nisam trebala da mislim ni o čemu. Ništa mu nije falilo u životu.

Ne znam samo koga sam tako besomučno lagala, sebe ili druge. Dok je još bio dječačić često je govorio da ga „boli srce“, da dodjem da oslušnem. Mnogo sam se smijala toj njegovoj rečenici, ne znajući da ustvari on meni šalje duboku poruku. Vikendom smo provodili dosta vremena zajedno ali nikad nisam imala vremena ni strpljenja da sa njim razgovaram. Na sva njegova pitanja davala sam kratke i nezaintereovane odgovore, ne davajući mu prostora da mi svojim jezikom kaže koliko me voli, i koliko zapravo pati što sam sve više odsustva u njegovom malom svijetu.

NAJJAČA KARIKA U LANCU UVIJEK JE NEDOSTAJALA

Danas se najiskrenije kajem, ali kajanje ne vodi ničemu. Od ranog djetinjstva kopala sam u njegovoj duši ranu koja se kako je vrijeme odmicalo sve više širila i produbljivala. Patio je, a nema ništa bolnije od patnje nevinog djeteta. Da mogu, danas bi pljunula na staru sebe, i rado se odrekla nje, jer je ona uništila moju porodicu i moje sve na svijetu.

Čvrsto stojim iza toga da se za ulogu majke ne treba pripremati prije onog trenutka kad osjetimo da smo spremni da svoj život posvetimo nekome i sebi dodjelimo sporednu ulogu. Kad je krenuo u školu, moj sin je bio uplašen, izgubljen, usamljen i nesiguran. Ruku na srce bili su tu svi drugi da ga uvedu u taj novi svijet, da ga bodre, ispraćaju i dočekuju, bili su svi osim mene. Najjača karika u lancu uvijek je nedostajala. Drugari su počeli najprije da mu se rugaju, a kasnijei fizički da nasrću na njega.

DJECA NA BEZBROJ NAČINA POKUŠAVAJU DA NAM DAJU DO ZNANJA KAD NEŠTO NIJE U REDU, PREPOZNAJMO TE ZNAKE

Primjećivala sam ja to ali jednostavno nisam to mogla priznati sebi. Pokušavao je na bezbroj načina da mi da do znanja šta mu se događa ali ja sam to jednostavno odbijala. Kada bi dolazio uplakan i tražio utjehu u mom zagrljaju govorila bi mu da nije curica da plače, i da se grle i maze bebe. Par puta je ponovo kroz suze pokušavao da dođe do mog zagrljaja, a kada je vidio da u meni nema podršku i oslonac odustao je.

Kada je postao tinejdžer modrice i podlivi na njegovom tijelu postali su sve učestaliji. Rijetko, kada bi došla po njega u školu pitala bih ga šta mu se dogodilo. Odgovorio bi mi da nije ništa i nastavio dubokumno da zuri kroz prozor. Na njegov žulj nagazila bi još jače prebacujući krivicu na njega, govorila sam mu da niko nikog ne dira bez povoda i razloga, nešto si sigurno napravio. Samo bi duboko uzdahnuo, stegnuo pesnice i zatvorio oči. Kasnije, kao da se ništa nije dogodilo, nastavila bi se svakodnevnica.

Nisam imala hrabrosti, nisam imala petlju da se pomirim sa tim da moj sin trpi nasilje, a time sam samo, i njega i sebe  vodila u propast.

POMOĆ PSIHOLOGA? A ŠTA ĆE NA TO REĆI LJUDI?

Željela sam potražiti pomoć stručnjaka, ali šta bi rekli moji prijatelji, rodbina, komšije? Nije lako ići kod psihologa, kako da potražim pomoć, kako da odem a da moje dijete ne bude etiketirano kao „ludo“ u očima svih ostalih?

Nisam to mogla izgurati, a sada znam, kukavica sam, najveća kukavica koju sve riječi ovoga svijeta ne mogu opravdati. Moje čedo, moja snaga i duša duše moje, na svoj osamnaesti rođendan oduzeo je sebi život. Pronašla sam oproštajnu poruku u njegovoj sobi na jastuku. Ne znam zbog čega, ali predosjećala sam da bi se to moglo desiti i ranije ali nisam imala snage da se izborim sa tim.

„Draga mama, hvala ti što si mi podarila život i što nisi umjela da mi pokažeš pravi put. Hvala ti što nisi znala da prepoznaš kad si mi najviše bila potrebna. Hvala ti za sve suze što sam prolio, za sve neprespavane noći, za sve zagrljaje koje mi nisi podarila. Hvala ti što si me pored sve moje muke i patnje natjerala da se osjećam jadno i bezvrijedno. Hvala  što nisi željela da potražiš pomoć. Hvala ti što si sve probleme gurala pod tepih, što si uvijek u mislima bila odsutna i što ti je sve od mene bilo važnije, što nikad nisi znala reći da me voliš. Slutiš li barem koliko sam to želio čuti, koliko bi mi to značilo i dalo snagu? Draga mama, ne brini, vrati se na svoj put koji si na sekund zbog mene zanemarila. Budi srećna i spokojna, sad si sama sebi najvažnija. Za svoj život moraš biti odgovorna, za moj više ne moraš brinuti. Paziću te i štititi sa nekog boljeg mjesta, ipak sam ja tvoj sin, svoju ulogu ću dobro obavljati, za razliku od tebe. Ne brini mama, opraštam ti sve. Voli te tvoj sin“

Ovim tekstom nisam željela nikog povrijediti, uvrijediti ili prozvati, već samo podići svijest o situaciji koja se moše dogoditi bilo kome. Nesreća drugih je djelom nesreća svih nas.

Milka Milanović

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!