Nastavnice, vjerujem ti, ne lomi mi krila

Tihim glasićem nesigurnog desetogodišnjeg djeteta obraćam se tebi učiteljice, baš tebi koja si me omalovažavala i podcjenjivala moje mogućnosti i želje.  Ne brini, nisam to znala riječima opisati ali shvatala sam da me ne voliš i ne vjeruješ u mene.

Znala sam osjetiti u tvom pogledu i ravnom tonu glasa da nemaš ljubavi za mene. Nisam ja od tebe željela ljubav, ljubav se dobija od najbližih, od tebe sam očekivala znanje,  da ćeš me strpljivo učiti note života koje se uče u školi, zar to nije tvoja dužnost? Zar to nisi učila na fakultetu? U najgorem slučaju zar nisi za to plaćena?

Sigurno nisi plaćena da djeci od koje nisi imala koristi ili koju iz nekih pristrasnih razloga nisi simpatisala, uništavaš prve snove. Možeš li zamisliti kako se tada to dijete u meni osjećalo, odlazilo kući uplakano a pred kućnim pragom brisalo suze da ne bi sekiralo roditelje.

Mila moja nastavnice, i Vi danas imate djecu, kako bi bilo da prema njima nastavnik bude onakav kakvi ste Vi bili prema meni? Ništa ne boli više od suza nevinog djeteta i njegovog osjećaja krivice a da pri tom ni za šta nije krivo. Zbog Vas sam se osjećala bezvrijedno, izgubljeno, srce mi je tuklo kao ranjenom vrapcu polomljenih krila koje bespovratno pada na zemlju iz sigurnog gnijezda.

Na svu sreću bilo je tu nastavnika koji nisu bili primarni ali njihova uloga i požrtvovanost postali su primarni. Hvala im beskrajno na tome, hvala im što su u nesigurnom djetetu vidjeli sjaj i želju u očima koju samo Vi niste vidjeli. Pomogli su mi da ustanem, stanem čvrsto na noge.

Znate li koliko male riječi ohrabrenja : „Vjerujem u tebe, ti to možeš, uspjećeš“, znače? Znate li da tim riječima dajete snagu djetetu i još veću želju u njemu budite da brže juri da ostvaruje svoje prve snove i niže prve uspjehe?

Na nečemu sam Vam ipak učiteljice moja zahvalna. Naučili ste me da u životu ne budem kao Vi. Da nije bilo Vas ne bih sebi čvrsto obećala da ću jednog dana postati pedagog, ali pravi pedagog koji ne gradi karijeru i niže uspjehe na dječijim suzama i slomljenim snovima. Biću pedagog koji pronalazi ono najdivnije u djeci i pomogne im da i oni sami to pronađu u sebi. Budiću i njegovaću  potencijale u njima a ne gaziti ih kao vojnik žvakaću gumu na ispucalom prljavom asvaltu.

Hvala Vam što niste vjerovali u mene i što ću jednog dana o Vama kao glavnom negativnom junaku pričati djeci. Pričaću im da će uvijek postojati neko ko će ih pokušati slomiti, ko će htjeti pohlepno da ukrade njihove prve snove, ali i da će uvijek biti neko tu za njih da ih nauči da čvrsto mašu krilima i  slijepo prate svoj izabrani put.

Sada se Vama nastavnice obraćam, žustrijim glasom, onako kako svaki tinejdžer govori. Vama kojoj sam slijepo vjerovala, kojoj sam se povjeravala, svoje prve ljubavne tajne i probleme pričala, u nadi da ćete mi pomoći.

Znate li koje povjerenje morate steći kod tinejdžera da bi Vam otvorilo dušu? Ne, kako to možete znati, Vama su djeca mala, iza Vas je tek dvadesetak godina radnog iskustva. Kad ste to mogli naučiti?

Draga nastavnice, tada sam ne samo posumnjala u sebe, posumnjala sam u sve nastavnike ovog svijeta. Posumnjala sam u nebo, u sunce, vazduh. Mislila sam da je sve protiv mene. Možete li zamisliti kakav se haos u tinejdžerovoj glavi odvija kada ga neko iznevjeri i zgazi?

Jesu li i Vas nastavnice gazili dok ste bili tinejdzer pa ste smatrali da i Vi kad odrastete treba tako da se ponašate? Koji god da je razlog ne razumijem ga, ni danas kao odrasla žena a još manje tada kao tinejdžer ranjene duše i pokošenog dostojanstva.

Znate li nastavnice da sam kod svojih roditelja ja bila negativac, pesimistični tinejdžer kojem niko ne valja i kome su svi krivi za njegove neuspjehe? Znate li da ste Vi, baš Vi bili divan i bezbrižan nastavnik koji je tu da me zaštiti, i mene i svu drugu djecu.  Da je bilo sreće to se trebalo  razvijati ne samo u teoriji nego i u praksi. Kako sam mogla roditeljima i ostalima objasniti da ste baš Vi koji ste u njihovim očima toliko dobar pedagog, ona jedna osoba koja tinejdžera tjera na najgore i najmračnije misli.

Znate li kako tinejdžer kad se jednom opeče umije biti pronicljiv, otvara šestoro očiju, najpažljivije bira osobe sa kojima će i neobavezno razgovarati. Znate li da tada tinejdžer dobija šesto čulo? Čulo pomoću kojeg razaznaje dvoličnost, podmuklost, bezobrazluk. Iako ostaje sam u svojoj borbi čupa se i zubima i noktima, grize, na mometne je i željan osvete ali to brzo izblijedi.

Sreća je u tome što i kada je najgore, pojavi se svjetlost na kraju tunela. Postoje na sreću nastavnici koji su pravi pedagozi, strpljivi, toplog pogleda i još toplijih ruku, da pruže zagrljaj i čvrst oslonac pomalo zbunjenom tinejdžeru. Postoje nastavnici kojima nije primarni cilj ispredavati lekciju i otići kući.

Na lekcije se može vratiti, zastati, preskočiti pasus, tinejdžer je taj koji je sada tu i njegovo vrijeme se ne može nadoknaditi. Postoje nastavnici koji će prije svega razgovarati sa tinejdžerom, iznova i iznova biti uporan u cilju da mu pomogne.  Razgovarati sa roditeljima, ali ipak ono što mu tinejdzer ispriča ostaje među njima u malenoj učionici sa starim klavirom među 4 zida.

Postoje nastavnici koji nemaju svoju biološku djecu ali kod Vas izazovu emocije da se osjećate kao njihovo rođeno dijete. Takva je bila moja Lilijana, moj anđeo čuvar, moj vjetar u leđa, moja druga majka. Žena zbog koje su tekle suze radosnice, žena koja je vratila nadu u život, u ljude i ono njavažnije, nadu u sebe. Bez mnogo filozofije, bez uvijanja, iskreno, sa puno emocija.

Učinila je da se osjećam kao čovjek koji vrijedi, ne dijete koje odrasta, nego pravi čovjek. Bez suvišnih savjeta i pridika, tiho i pravo pedagoški. Zbog nje je tada skrhan tinejdžer upisao fakultet, postao nastavnik. Na temelju njenog  rada gradi svoje snove, i pomaže svojim đacima da pronađu ono najdivnije i najvrijednije u sebi.

Hvala ti Lilijana majko, anđele čuvaru što si vjerovala u mene. Mislim da je vrijedjelo, nisam te iznevjerila. Postala sam čovjek, pravi čovjek.

Autor: Milka Milanović

PS: Djeca su kao banka, onoliko koliko uložite u njih vratiće Vam se sa kamatom…

Advertisements