Ne čekaj da reaguju „nadležni“, budi čovjek!

Svakim danom sve više i više vršnjackog nasilja, huliganstva, siledžijstva i delikvencija, a sve manje i manje ljudi i  institucija koje snose odgovornost za njihovo ponašanje.

Foto: www.meandmychild.com

Obasipani smo tekstovima i naslovima od kojih se naježi čitavo  tijelo i lede žile u venama, a odgovornost se samo prebacuje sa pojedinca na pojedinca, sa institucije na instituciju, kao lopta sa noge na nogu. Oduvjek je bilo siledžijstva, i biće ga, ali isto tako bilo je i normi koje su bivale propisane, bilo je zakona koji se morao poštovati, posljedica koje su se morale pretrpjeti zarad društveno neprihvatljivog ponašanja.

Postojali su kazneno popravni domovi, prinudni rad za maloljetnike u blago surovim uslovima, postojale su kazne i za roditelje djece koja lošim primjernom odudaraju od vršnjacke grupe. 

STRANE ZEMLJE I ZEMLJE IZ OKRUŽENJA KAO SLAMKA SPASA

Osvrnimo se na zemlje u okruženju i zemlje inostranstva. Zavirimo iza crvenih zavjesa u državi Srbiji, oslušnimo iz  prikrajka kako rješavaju probleme u Finskoj, „ukradimo“ i preuredimo njihove korake i šablone. Nece se oni ljutiti, problemi su problemi, i rješenja su rješenja u svim djelovima svijeta, na svim jezicima naroda.

Ako već ne možemo sami kreirati autenticna rješenja, onda barem se ugledajmo na druge zemlje, u tome se ogleda jedina slamka spasa. Moramo to učiniti zarad dobrobita naše djece i cjelokupnog društva. Svakog dana sve dublje i dublje tonemo, zar su se za to krvavo borili naši preci? 

POKRENIMO SE, SVI MOŽEMO PRUZITI SVOJ MALI DOPRINOS

Moramo se pokrenuti, i ti čitaoče koji upijaš redove ovog članka, ruku na srce, ti si već preduzeo dovoljno čim ovo čitaš. I Vi direktore u udubnoj kožnoj foteji škole, i Vi nastavnice, psihološkinjo, prodavačice u super marketu, majko, bako, slučajni prolazniku na ulici, prijatelju, poznaniku. Svi možemo pružiti svoj mali doprinos.

Zajedno ili kao pojednicni možemo učiniti malo, a neprocjenjivo mnogo. Evo nekih primjera iz prakse kako to rade drugi, pa makar na sekund razmislite o njima, i to je za pocetak dovoljno.

SAVREMENA GIMNAZIJA U SRBIJI, ŠKOLA U KOJOJ JE SVAKO BEZBJEDAN

U pomenutoj savremenoj gimnaziji nije zabilježen ni jedan primjer vršnjackog nasilja jer oni se strogo pridržavaju i poštuju 4 karike u lancu koje su čvrsto povezane:

1. ZDRAVO I BEZBJEDNO OKRUŽENJE: u školi su učenici konstantno okruženi profesorima koji su odlicni poznavaoci pedagogije.

Nastavnik da bi bio dobar, nije dovoljno da bude ekspert u svojoj struci i oblasti, mora biti i vrstan i mudar pedagog.

Djecu treba učiti da poštuju različitosti, da lijepo komuniciraju, mirno rješavaju konfliktne situacije, živim primjerima treba uticati na djetetovu ličnost i buditi u njemu pravog i poštenog čovjeka.U školi je konstantno prisutno školsko obezbjedjenje koje nikad ne napušta zgradu i uvijek je spremno da reaguje u nepredvidjenim situacijama.

Škola je obezbjedila i siguran prevoz do kuće, koji mogu iskoristiti svi učenici.

2. UDRUŽENJE SA RODITELJIMA U BORBI PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA: Kako bi se spriječilo svako agresivno ponašanje učenika, posebna pažnja se posvećuje saradnji škole sa roditeljima. Oni redovno dobijaju obavještenja od škole o ponašanju i uspjehu svog djeteta, i pri prvim znacima nekog problema ili konflikta među učenicima, roditelji su informisani.

Takođe su pozvani da jave školi ukoliko primjete bilo kakvo čudno ponašanje kod svog deteta, bez obzira da li sumnjaju na vršnjačko nasilje ili neki drugi problem. Reagovanje na vrijeme je riješenje već pola problema.

Nije kao kod nas, da se roditelji obavještavaju i pozivaju na razgovore tekkada dođe do veće štete, kad dijete djetetu polomi glavu, nogu, ruku, itd. Oni su u stalnom kontaktu sa roditeljima. U školi su obavješteni ako se počinju ponašati neprimjereno, bez obzira što škola „nije odgovorna“ za ponašanje van njenog okruga.

Oni ne prebacuju krivicu jedni na druge, već zdravo sarađuju, vode brigu o djeci svako na svoj način i mogućnost dolaska do vršnjačkog nasilja je svedena na minimum.

3. RADIONICE I IZGRADNJA EMOCIONALNE STABILNOSTI KOD DJECE: Radionice na temu inkluzije, tolerancije i poštovanja koje organizuju školski psiholog i pedagog doprinose stvaranju klime u kojoj se nasilničko ponašanje oštro osuđuje, a sa druge strane, kod učenika grade razumijevanje za potrebe svakog pojedinca i poštovanje različitosti.

Na taj način je materijal koji se tiče prevencije vršnjačkog nasilja ugrađen u plan i program školskih aktivnosti. Javno i transparentno se govori o vršnjačkom nasilju kao o nečemu
što se događa i što se treba spriječiti.

Djeca su direktno uključena u razgovore, rasprave, radionice. Uvažava se njihovo mišljenje,
smišljaju se rješenja za spriječavanje nasilja, a u centru svega je dijete i njegova bezbjednost i sigurnost. 

4. PRIPREMA ZA SITUACIJE VAN ŠKOLE: Iskustva drugih škola pokazala su da se nasilno ponašanje djece često manifestuje van škole, na ulici, u parkovima ili drugim javnim prostorima u kojima učenici provode slobodno vrijeme.

Razvijanjem međuljudskih odnosa koji su utemeljeni  na toleranciji, razumijevanju i poštovanju, kao i sportskog duha, učenici u Savremenoj gimnaziji prolaze kroz sve ove teme na časovima i radionicama kako bi bili spremni i za situacije izvan škole.

Škola ne gradi zid van svog okruga i razgovara se samo o temama vezanim usko za prostor škole. Djeca se detaljno upoznaju sa situacijama koje ih mogu zadesiti na bilo kom mjestu, i uče se kako da se ponašaju u datim nametnutim situacijama.

Da li se u našoj zemlji učenici pripremaju za nešto slično? 

Nažalost ne, ili barem ne u dovoljnoj mjeri. Škola ih uči nastavnom gradivu,  roditelji vaspitavaju, a rupa koja ostaje između ove dvije sfere djetetu „bode oči“ i nerijetko ono upada u tu istu rupu. Mora li baš tako? Odgovor prepuštam tebi čitaoče.



KAKO SE U FINSKOJ BORE PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA?

Finski anti-nasilni program nosi naziv KiVa, što je skraćenica za „kiusaamista vastaan,“ a u prevodu na naš jezik to znači „protiv zlostavljanja.“

U ovoj zemlji sve se temelji na jednom jednostavnom pitanju: AKO VIDIŠ ZLOSTAVLJANJE ŠTA ĆEŠ URADITI?

Odgovor na ovo pitanje ima neprocjenjiv značaj.

Poznato je da ova zemlja ima jedan od najuspješnijih obrazovnih sistema u svijetu, zato se i ne treba čuditi zbog čega je baš ovo pitanje temelj i osnova svih osnova njihovog anti-nasilnog programa. KiVa uključuje mnoge različite resurse, kao što su alati za nastavnike i roditelje, i nastavne lekcije.

Međutim, jedan od najinteresantnijih aspekata programa fokusira se na podučavanje onih koji „stoje pored“, šta bi oni trebalo da rade u slučaju da prisustvuju zlostavljanju.

Nastavnici nisu uvijek pored djece, tako da ne mogu uvijek da pomognu. Učenici su ti koji mogu, naročito  oni koji vide nasilje.

„Naši rezultati pokazuju da se ugroženoj djeci – onoj koja se suočavaju sa zlostavljanjem nekoliko puta nedeljno – može pomoći, i to podučavanjem one djece koja stoje pored i sve to gledaju. Ta djeca bi trebalo da pruže pomoć, “ rekao je jedan od profesora.

Na koji način program KiVa podučava djecu da imaju više empatije? Kroz kompjuterske igrice i simulacije.

U jednoj igrici, djeca preuzimaju kontrolu crtanih avatara, koji se nalaze u različitim situacijama zlostavljanja, koje se i inače svakodnevno javljaju u školama.

„Na primer, mogu da prisustvuju incidentu i treba da odluče šta da rade, bilo da brane žrtvu ili nešto drugo,“ rekla je jedna od učesnica KiVa programa za sajt Upworthy.

Djeca biraju sama šta da rade, i davanjem mogućnosti izbora,ona često donose ispravne odluke. Postoje razne opcije kako se žrtva može odbraniti, a na njima je izbor koji ima posljedice, i koje vode do novih situacija.

Učenicima su dati i savjeti šta bi trebalo da kažu nekome ko je zlostavljan. Riječi podrške 
su od velikog značaja žrtvi zlostavljanja, naročito kada dolaze od njihovih vršnjaka, zato se djeca na mudar način podučavaju kako da pomognu i šta treba da kažu.

Ovaj program, nakon što je usvojen u Finskoj, testiran je i u drugim zemljama – Italiji, Holandji, i Britaniji.



MOŽE LI SE FINSKI METOD PRILAGODITI I DOBITI PRIMAT U NAŠIM ŠKOLAMA?

Jasno je da odrasli kroz video-igrice žele da se približe mladima, i da kroz njihov omiljeni medij žele da ih nauče empatiji. Ne postoji jedno idealno rješenje za suzbijanje nasilja u školama, ali ne smije se nipošto odustati od traganja za novim, inovativnim i relevantnim načinima da se nasilje svede na minimum.

Možda bi kod nas ovaj finski metod mogao da zaživi kroz nastavu informatike ili kroz izborne predmete. Nastavnici bi učenicima mogli dati zadatke da sami osmisle radnju igrice, strategiju i aktere, a oni učenici koji zadovolje kriterijume, njihova igrica će biti promovisana na sedmičnom ili mjesečnom nivou, i svi učenici će samo nju moći igrati.

Tako bi se kroz mnoštvo različitih igrica razvilo mnoštvo načina i ideja da se nasilje spriječi, odbrani od siledžijstva, pomogne zlostavljenom djetetu… 

SILEDŽIJSTVU JE MJESTO U JAMI BEZ SVIJETLA I VAZDUHA

Molim vas da razmislite o svim ovim načinima spriječavanja siledžijstva, svi su primjenjivi u praksi, ne zahtjevaju ogroman napor, ne oduzimaju mnogo vremena, a u velikoj mjeri mogu pomoći da djeca budu srećnija, sigurnija i smirenija.

Učinimo da nasilno ponašanje dobije sporednu ulogu, dajmo primat lijepim stvarima, u poslednje vrijeme i previše se siledžijstvo „osililo“. Ne može ono biti jače od nas, molim vas, gurnimo ga što dublje u jamu bez svijetla i vazduha. Tu mu je mjesto, tu pripada.

Milka Milanović

Advertisements