Običaji i narodna vjerovanja

Pokušala sam da izdvojim neke od najzanimljivijih običaja i vjerovanja srednjevjekovne Crne Gore. 

Piše: Jovana Šekularac

Istraživajući kulturu i istoriju svoje zemlje često sam pronalazila zanimljive podatke iz davnih vremena. Uvijek me više zanimalo ono što se dešavalo u svakodnevnom životu nego na državnoj sceni. Istoriju pišu pobjednici ili barem narod tako kaže. A kako je taj isti narod kroz tu istu istoriju razvijao svijest prema različitim sferama društvenog života, prema porodici, braku i međusobnim odnosima bilo je impresivno. Od prastarih bizarnih oblika ponašanja do današnjih dana vrijeme je svakako učinilo svoje.

Pokušala sam da izdvojim neke od najzanimljivijih običaja i vjerovanja srednjevjekovne Crne Gore.

Najstariji običaji vezani su za zasnivanje porodice. Jedan od najpoznatijih običaja koji datira još od davnina kaže: Žena koja nije mogla svome mužu pružiti potomke pristajala je da se pored nje  dovede druga žena koja to može. Nova žena i muž nisu zvanično sklapali brak (jer to crkva nije dozvoljavala) međutim živjeli su u zajednici sa prvom ženom, prema kojoj su se ophodili kao prema svekrvi. Ona je bila poštovana i uvažavana i njena riječ je u kući bila važna. Teško je naslutiti kako se osjećala, kako je pristajala na takav život-međutim izgleda da nije imala previše izbora. Kasnije kad se razvod pojavljuje kao način koji nije tabu tema, ovaj običaj se zadržao. U stvarnosti češće su se dešavale ovakve situacije nego razvodi. Vjerovatno zbog toga što su žene nakon razvoda bile prepuštene same sebi, bez sredstava za život i bez načina zarade.

U pojedinim zabačenim krajevima Crne Gore i dan danas se za žene koje nemaju mušku djecu koristi naziv nerotkinje. Nerotkinja izvorno znači „ona koja ne može da rodi“, međutim smatralo se da žene koje ne rađaju sinove nemaju djece. Pored ovog naziva pronašla sam još i termine „jalovica“ „bezđetnica“ i druge. Ženska djeca nisu bila poželjna, posebno ako su dolazila prije sinova. Zato su stare crnogorke pribjegavale bizarnim obredima u toku vjenčanja ili kasnije u braku. Recimo, vjerovalo se da ako se nevjesti pred prag na dan vjenčanja podmetnu zatvorene makaze neće moći da zatrudni. Zato su obično majke i svekrve preduzimale niz radnji pred samo vjenčanje, da spasu mladence od crne magije i neplodnosti.

Kad žena pak ostane trudna, postojali su načini da se utvrdi pol djeteta. Vjerovalo se recimo ako žena „poružni“ tokom trudnoće nosi kćer (jer joj ćerka ljepotu krade) a ako se naglo proljepša sigurno je sin. Trudnica nije smjela da pojede načeto voće jer se vjerovalo da će se dijete roditi sa ranom na licu. Morala je da izbjegava poglede starijih žena zbog „urotljivih očiju“ i da spava na desnoj (muškoj) strani kako bi rodila sina. U toku samog porođaja cilj je bio da što manje ljudi čuje da je porođaj u toku jer „što više ljudi bude znalo da se žena porađa muke će trajati duže“.

Zanimljiva je i čestitka koja se upućivala novorođenim dječacima, koji dođu posle nekoliko djevojčica. „Živ bio i radostan, pa bolji bio od oca kao konj od magarca“.

Pored rađanja djece, običaj koji se najduže zadržao na ovim prostorima je definitivno krvna osveta.

Crnogorski vladari iz dinastije Petrovića svi su mahom pokušavali donijeti zakonike kojima se za određena krivična djela predviđa smrtna kazna-kako bi se izbjegla krvna osveta. Međutim u stvarnosti krvna osveta je vjekovima bila način dijeljenja pravde među stanovništvom ove brdovite zemlje. Mnogo duže nego što razum može da prihvati, pa tako danas postoje živi stanovnici koji su odležali zatvorsku kaznu zbog krvne osvete. Najpoznatiji je definitivno sad već starac Nikola, koji se pojavljuje u knjizi Žarka Lauševića. On je služio zatvorsku kaznu nakon što je posle dvadeset godina osvetio smrt svog sina.

Postojali su takođe obredi mirenja zavađenih porodica i čitavi rituali kojima se pristupalo da do osvete ne dođe. Porodica ubice slala je pred porodicu žrtve dvanaest žena sa djecom. One pred prag oplakuju djecu i mole za njihove živote. Nakon što porodica određeni period ostaje imuna na zapomaganja žena, najstariji član porodice pokazuje milost i poziva na izmirenje. Tad se formira sud na koji izlazi ubica, a porodica žrtve traži njegovo protjerivanje. Organizovao se i simboličan ples u kojem ubica moli za milost i iskupljenje puzeći u krug četvoronoške. Nakon što ga proglase krivim, takođe simbolično uz ples biva mu oprošteno pa mu se dug odredi u novcu. Nakon obreda, organizuje se obilna gozba koju plaća porodica ubice i obećava se mir.

Krsne slave datiraju od davnina, pa se u kućama pravoslavaca uvijek mogla naći ikona sveca kojeg proslavljaju. Najgora kletva „Nit slavio nit se veselio“, shvatana je ozbiljno i sa velikim strahopoštovanjem. Isto tako, kad se neko zakune, „krsne mi slave“ trebalo mu se povjerovati na riječ jer se to uzimalo za temu samo u slučaju velike nevolje.

Na kraju postojali su takođe običaji i u slučaju smrti. Kako su se vremena mijenjala neki su običaji gubili smisao, međutim neki od najstarijih drevnih ostali su prisutni do danas. Jedan od takvih je  umajmljivanje „tužbalice“. To su bile žene koje su profesionalno naricale i oplakivale pokojnog na samom grobu u trenutku sahrane. Ako pogledamo dublje taj je običaj imao poetske momente. Pjesme su se sricale tako što su se veličale vrline umrlog, na jedan danas neshvatljiv način. Tužbalica je obično bila nadarena za sricanje pjesme, pa je sami čin sahrane djelovao tragičnije i bliže je oslikavao tugu i gubitak porodice koja je u žalosti.

Bilo kako bilo, ne postoje narodi bez običaja. Narodna vjerovanja su očuvala duhove tradicije različitih nacija, pa nam danas pomažu da bolje razumijemo jedni druge i da težimo miru.

Advertisements