Odlike koje crnogorca krase

Pretpostavlja se da je ime Crne Gore, ili „Crne Planine“, došlo od tamnog izgleda njenih šumovitih brda, koja su nekada bila gušće obrasla drvećem i žbunjem nego danas. Turci je zovu Karadag, a sami Crnogorci Crna Gora. Jedan i drugi naziv imaju isto značenje. Ime stanovnika na njihovom jeziku je Crnogorci.
Uvijek u opasnosti od Turaka, Crnogorci ne znaju za druge interese osim odbrane od tih varvarskih susjeda. Umjetnost, nauke, književnosti, ti ideali evropske slave za njih ništa ne predstavljaju. Crnogorac se zadovoljava puškom, mačem i biblijom koju više ljubi nego čita.“
Najpravilnijim crtama lica treba dodati neustrašiv, slobodan, čak gordi pogled koji, dajući njihovoj fizionomiji strog spoljašnji izgled. Ophode se otmeno, jednostavno, ali ponosno, teatralno i gotovo smjelo.“
„U borbama Crnogorci su odvažni i neustrašivi, lukavi i naprašiti.
U osveti su strašni… Svoje interese brane, ali su veoma tačni u međusobnim odnosima, tačni u poslu; dobri su i gostoljubivi prema strancima koji pošteno traže utočište; date riječi se drže, dobri su prijatelji.
Svoje roditelje veoma cijene. Veoma su odani otadžbini i iznad svega ljubomorno čuvaju svoju nezavisnost.
Oni su rođeni govornici. Treba ih čuti kada raspravljaju o politici i u situaciji kada je u pitanju njihov ugled, ili treba da razrade neki vojni pohod. To su muževni, smjeli, žustri i puni zanosa govornici.
Crnogorci su, u svojim dugim i neprestanim borbama protiv Turaka, svojom odvažnošću doživljavali dane pobjede, dane trijumfa koji zadivljuju više nego pobjede Grka…“Svijest o sopstvenij snazi, o zaštiti svoje porodice i doma, čini da Crnogorac živi bez straha od svojih mnogobrojnih okolnih neprijatelja. Neprohodne stjenovite planine koje okružuju njegovo selo njegova su straža koja treba da ga čuva od iznenađenja.
Siromaštvo Crne Gore je svakako velika prepreka njihovoj civilizaciji, ali uza sve to oni nisu ni štedljivi ni sebični.Istorijsko interesovanje koje se pripisuje Crnoj Gori potpuno je neproporcionalno sa prostorom koji država zauzima na Zemljinoj površini.
Skoro pet vjekova njeni stameni gorštaci vodili su borbu za opstanak protiv mnogo brojnijeg neprijatelja; i dok su preostali Sloveni na Balkanskom poluostrvu bili prinuđeni, većim dijelom barem, u tom periodu da prihvate stranu dominaciju, samo su Crnogorci uspjeli da zadrže svoju nacionalnu nezavisnost nedirnutom.
Cijelu godinu Crnogorac iščekuje srećni dan, kada će mu sveti patron, „svetitelj“, prispjeti pod njegov krov. Ovaj izlazak sa svog nebeskog boravišta preduzima svetac kad mu po kalendaru dođe njegov praznik, ujedno i praznik njegovih zemaljskih imenjaka. „Krsno ime“ ili „slava“ je za Crnogorca najsvečaniji dan u godini.“
Junačkim Crnogorcima je najmilija zabava gađanje u metu. Na ovaj način se zabavljaju, ne samo o velikim praznicima, kada im se pruži mogućnost da se brojnije okupe, već to čine kada se iz bilo kojih razloga okupe u većem broju. Metu imaju odmah. Nađu pljosnati kamen, na njemu bilo čime oboje tačku i postave ga na određenu udaljenost. Pucaju iz svih mogućih pozicija, kako se kome sviđa: stojeći, klečeći, ležeći, ili rreko drugog ramena. Nakon pucanja čiste oružje.
Crnogorac nije vježbao način poniznog nastupanja prema vladaru, ponašao se uvijek otvoreno, bez okolišenja, kao čovjek prema čovjeku. U njegovoj zdravoj prirodi nikada se nije moglo naći mjesta za, u drugim sredinama opšteprihvaćeni nazor da je narod stvoren za vladara, naprotiv, uvijek je vladar bio smatran za ličnost kojoj dobro naroda mora, prije svega, ležati na srcu. Prizna li ga za vladara sposobnog da uveća i uzdigne dobro naroda, poslušan je i čini sve na njegov zahtjev, i tada nema krotkijeg podanika od Crnogorca.“
Mnogo i premnogo toga bi smo se trebali učiti od njih, a prije svega kako se voli otadžbina, makar bila najmanja i najsiromašnija! I trebalo bi njih da uzmemo za primjer, kako se za otadžbinu bori i za neotuđiva prava život daje.
M.M.
Advertisements