Pogubnim cestama kroz ljepotu domovine

Piše: Jovana Šekularac


Jovana Šekularac

„Uspori.“ -Rekoh Nemanji, na putu za Kotor prošle nedelje.

„Vozim sporo, pogledaj kazaljku“ -odgovori.

„Dobar je put, odličan!“ -nastavi.

Dobar je put, rekoh u sebi, ali smo mi loši. Vozili smo se u tišini, pa sam tako naslonjena na prozor automobila posmatrala predjele koji su se mijenjali kao

slike oko nas. Činjelo mi se da svaki čas vidim cvijeće pored ceste. Vještačke tulipane ili izblijeđele ruže koji su kao nijemi svjedoci poručivali da je upravo tu ugašen jedan život. I tu, i tu… Zar i ovdje?

Pustih mislima na volju, iako ne volim o tome da mislim dok putujem. Prirodni predjeli uzdizali su se veličanstveno sa druge strane, pa sam se iznova oduševljavala ljepotom domovine. Vrhovi planina izranjali su iz mora negdje u daljini, pa me obuzimalo nekakvo čudno strahopoštovanje. Pomiješana osjećanja pravdala sam strahom od brze vožnje a morala sam da ih zadržim za sebe. Ne mogu vozača da opterećujem zaludnim mislima. Skoncentrisan na put ispred nas, on je ćutke vozio i djelovalo mi je da uživa.

Koliko vrijedi jedan život? Može li to da se procijeni količinom žurbe, trenutkom nemarnosti ili obožavanjem brzine?

Koliko kasniš ako si recimo voljan da više nikad nigdje ne stigneš? Koliko možeš biti nemaran, ako recimo malo popiješ ili se nešto naljutiš pa sjedneš da voziš? Voliš li brzinu više od sopstvenog postojanja, da ti je važnije da osjetiš adrenalin nego da proživiš život? Ili da nečiji oduzmeš, nekome ko se slučajno zadesi u tim trenucima kad je tebi isplativije da daš gas?

Kako se računa vrijednost života, u tim stotinkama kad čovjek riješi da umre?

„Da je znao što će napraviti, vozio bi pažljivije“.

Bezbroj sam puta čula ovu opasku, pa se sleđena naljutim na tu besmilicu. Zar nisi znao da te neće biti ako voziš dvesta na sat? Ili ako pretičeš tamo gdje ne smiješ? Ili ako si pjan? Zar ne znaš da to ne treba tako? Zar misliš da ti je pripala nekakva milost vanzemaljska pa ti je besmrtnost obećana? Zar ti, običan maleni čovječe, imaš pravo da ražestiš Boga do tih granica, da mu ne preostane ništa drugo nego da te vrati odakle si došao?

Srdžba mu se tad izgleda utrostruči. Sjećaš se one djevojčice, imala je možda pet ili šest godina? Usnula je u sjedištu i uživala u vožnji. Možda je zamišljala Gulivera kako putuje svijetom. Možda je željela novu lutku. Možda joj je i bila obećana, ako bude dobra čim stigne kući? Zato se bijaše ućutala, strpljivo čekajući da joj se dobrota isplati. Nije. Ne zato što nije bila dobra, nego zato što nikad nije stigla kući. Zbog tebe, koji si baš u tom trenutku negdje žurio. Nema ni tebe ni nje, pa ćeš priznati da ta obaveza zbog koje si žurio nema smisla.

Sjećaš li se one trudnice? Nije ni htjela da se vozi tog dana, no ipak je morala. Sanjala je obične snove, da rodi zdravo dijete i da dođe kući spokojna. Možda je upravo bila krenula za krevetac ili da obavi poslednju pripremu za doček svog djeteta. Možda je pjevušila neke dječije pjesme, baš u trenutku kad si ti žurio. Nema je više.

Nema ni onog mladića od jedva dvadeset godina, koji je tek udahnuo život i spremao se da ga proživi. Mladost je kažu čudna. Mladost ti ne da, da razmisliš o posledicama ludosti. Nema ni njega, samo velika mermerna ploča i prašnjavo cvijeće pored puta svedoče da ga je nekad uopšte i bilo.

„Što si se ućutala?“ -upita me saputnik, o čemu razmišljaš?

-O talasima, rekoh.

Put se krivudao ispred nas, suton je obećavao mirno veče.

Mirno svima koji su mirni u duši, opet čujem svoje dosadne misli.

Poražavajući je broj stradalih proteklih godina u Crnoj Gori. Poražavajuće je to, što krivimo put, državu ili plavce dok sami sebe rijetko razumijemo ili pak za nešto okrivimo. A čini mi se, ako bi na trenutak razmislili o sopstvenim koracima bilo bi ljepše. Možda bi tad dječaci nosili cvijeće svojim simpatijama, umjesto što ga majke nose njima. A njih nema, pa je opet sve jedno.

Možda bi mogli da spasemo svijet, samo ako bi na trenutak razmislili o sebi.

Ako bi svoju djecu počeli učiti da život nema cijenu. Ni naš ni tuđi. Da smo svi podjednako važni ovome gore, da on ne pravi bitne razlike.

Zaliv se širio u raskoši. Nebo je poprimalo morske boje i premise narandžaste, dok je sunčeva svjetlost zapadala iza brda.

Prelijepa si domovino, mislim se i dalje, prelijepa si taman onoliko koliko smo nezahvalni.

Advertisements