Posljednji tragovi Perjanika

Korijeni prvih stalnih crnogorskih policijskih i vojno-policijskih jedinica sežu još u 18. vijek.

Da bi ojačao i usavršio organe državne vlasti, vladika Petar II Petrović-Njegoš je u oktobru 1831. sazvao glavarsku skupštinu na Cetinju na kojoj je donešena odluka o formiranju Senata kao vrhovnog suda i njegovih izvršnih organa Gvardije i Perjanika. Perjanici su bili specijalna policijska jedinica stancionirana na Cetinju za razliku od Gvardije koja je bila raspoređena po cijeloj državi.

Pored funkcije čuvanja crnogorskog vladara perjanici su vodili računa i o bezbjednosti Senata i, pored Gvardije, vršili i hvatanje i kažnjavanje učinilaca krivičnih djela. Takođe su vršili strijeljanje osuđenih na smrt od strane Senata. Strijeljanja su obavljana ispred Vlaške crkve na Cetinju.

U početku ih je bilo osam da bi kasnije taj broj bio povećan na 30, odnosno 40 sa godišnjom platom od 80 fiorina. Bili su na raspolaganju vladici i predsjedniku Senata i njihovi najpovjerljiviji ljudi. Birani su po hrabrosti, odvažnosti, fizičkim kvalitetima i ljepoti, pa je do danas ostala izreka: „Lijep kao perjanik“. Na čelu perjanika bio je perjanički kapetan sa godišnjom platom od 140 fiorina. Perjanički kapetan bio je Nikola Kaluđerović, ugledni crnogorski glavar još iz doba Petra I.

1837. godine vladika Petar II je izdao naredbu o izvjesnom uniformisanju perjanika, odnosno o posebnom znaku za perjanike koji se nosio na kapi. U toj naredbi se kaže da svi perjanici moraju na kapama nositi znak, tj. grb, „kojijem će se oni od svije ostalije činovnika razlikovati“. Prema nekim istorijskim izvorima, u vrijeme Petra II Petrovića-Njegoša, perjanici su na kapama nosili oznake odnosno početna slova nahije kojoj su pripadali.

Perjanici su, kao policijski organ, bili veoma efikasni. Govoreći o tome u svom izvještaju iz 1840. godine austrijski kapetan Fridrih Orešković kaže: „Ni jedan razbojnik ne može tamo izbjeći zasluženoj kazni; gvardija i perjanici noću opkole njegovu kuću, i nema još slučaja da je neko utekao, kadkada se doduše desi da se progonioc brani i da tako neko bude iz gvardije ranjen, ali se razbojnik u svakom slučaju živ ili mrtav pronađe,i ja sam uvjeren da nema ni u jednoj državi policije koja je tako budna i okretna i u isto vrijeme tako smjela i odvažna kao što su Vladičini perjanici i njegova gvardija…“.

Ovaj dokument je značajan jer potiče iz pera funkcionera jedne zemlje u kojoj je policijska vlast bila vrlo jaka.

Kasnija Garda temelji svoje korijene na Perjanicima i Gvardiji. Organizovanju vojske i policije (perjanici), kao nezaobilaznih poluga svake državne vlasti, knjaz Danilo je posvetio dužnu pažnju. Već 1853. godine organizovao je tzv. „krstonosnu vojsku“.

Smatra se da je ova vojska brojala oko 9.700 ljudi. Knjaževa garda brojala je oko hiljadu ljudi, a perjanika je bilo sedamdeset, ali sada sa povećanim ovlašćenjem. Knjaz Danilo je pretvorio perjanike u efikasnu policijsku službu zahvaljujući kojoj je drastično smanjen broj krađa i ubistava.

Za vrijeme kralja Nikole gardijska jedinica je postojala, ali njen broj nikada nije popunjen do kraja. Nakon ulaska austrougarskih trupa u Crnu Goru, januara 1916. godine u pratnji kralja Nikole nalazila se i grupa od 30-ak perjanika i gardista na čelu sa komandantom Vukom Vukotićem.

Ova grupa perjanika i gardista pratila je i štitila svog gospodara od Cetinja sve do Bordoa u Francuskoj. Oni su pratili kralja tokom njegovih posjeta stranim državnicima i posjetama bojištu. Kako se njegov dvor selio od Bordoa, Neja, Pariza do Antiba grupa od 33 najvjernija perjanika i gardista ga je pratila. Iako je za bezbjednost kralja Nikole bila zadužena francuska tajna policija, njegova pratnja je uvijek bila uz njega sve do njegove smrti 1921. godine kada se najveći broj njih vratio u domovinu.

Interesantan je i način poklanjanja sablji nekom prigodnom prilikom od strane vladara. Tako je knjaz Nikola 1902. godine za rođendan prijestolonasljednika poklonio svakom perjaniku „za uspomenu sablju“, a svakom bivšem perjaniku dao odobrenje da nosi sablju i grb.

Prilikom penzionisanja perjanika, kabadahija i oficira Garde postojao je veliki otpor jer su se teško odricali ne toliko finansijskih koliko privilegija blizine gospodaru. Koliki se značaj pridavao ovoj službi i koliko se teško podnosio izlazak iz nje najbolje govore izreke: „Kad me Gospodar ne gleda, ka da me sunce ne grije“ ili „Ubila ga ka rđa starog perjanika“.

M.M.

Advertisements