Roditelj može biti svako, otac i majka se postaje!

Roditeljska uloga je najzahtjevnija i najveća uloga koju nam život dodijeli. Kako stara izreka kaže: „Roditelj može biti svako, otac i majka se postaje“. Ključna stavka u vaspitavanju djeteta je razgovor, razgovor i samo razgovor.

Od najranijeg perioda sa djecom treba pričati neumorno. Vjerujte, oni razumiju mnogo više nego što to mogu pokazati. Dijete elementarnom ponašanju i komuniciranju ne mogu naučiti ni baka ni deda, ni rodjaci, tetke, strine, vaspitači nego samo roditelji i isključivo roditelji.

Evo nekoliko slikovitih primjera i savjeta kako dijete naučiti da zdravo komunicira, jasno izrazi svoje mišljenje, a da pri tom ne uvrijedi sagovornika ili sagovornike.

NE KAŽNJAVAJTE I NE VIČITE NA SVOJU DJECU ZA SVAKU SITNICU

Foto: www.detinjarije.com

Nikako ne smijemo zaboraviti da su djeca samo djeca, život im nije došao sa uputstvom za upotrebu. Dozvolimo im da prave greške i naučimo ih da uz našu pomoć na njima uče. Najbitnije je kod djeteta od malih nogu steći povjerenje, biti partner u njegovom odrastanju.

Ukoliko kod njih izazovemo neprirodno strahopoštovanje, povući će se u sebe, srljaće iz greške u grešku povučeno svojim djetinjim neiskustvom. Ne postoji ništa ljepše od toga kada nam dijete prizna da je uradilo nešto loše a pri tom od nas zatraži da mu pomognemo da riješi problem ili ispravi grešku.

Najbitnije je pažljivo saslušati dijete u svakoj situaciji kada nam se obraća ili povjerava.

Nekada će biti iscrpljujuće, željećete da odmorite od svega, nije lako odgovarati na bezbroj pitanja i podpitanja, ali stavite na vagu djetetovo povjerenje i pravilno vaspitanje i vašu želju za odmorom. Šta će prevagnuti?

POMOZITE MU DA PRONAĐE SVOJ PUT I TALENTE, VJERUJTE, POSJEDUJE IH ŠIROK SPEKTAR

Foto: www.detinjarije.com

Dijete će, a naročito ono manje od 3 godine i više, željeti da crta, pjeva, boja, svira, kuva, čisti, plete, siječe, pravi raznorazna čuda, i biće preponosno na svoje malo remek djelo. Žarko će željeti da se pohvali svojim rukotvorinama i očekivaće da ga u tome podržimo. To je ono najbitnije u pravilnom formiranju djetetovog karaktera. Kako bi postalo sigurno u sebe i svoje postupke podrška je neizostavna.

Još ljepšu notu daje zajednički rad kao na slici iznad. Druga krajnost gdje djete postaje egocentrično potaknuto roditeljskim prevelikim divljenjem jeste kad ono nešto napravi, nacrta, a roditelj prokomentariše: „Ovo je savršeno, oduševljena sam, ne bih ja tu ništa popravljala, ne bih ni ja tako dobro napravila, niko to ne bi uradio kao ti, ti si najbolji/la…“

Ruku na srce nama je naše dijete najbolje i najtalentovanije ali moramo biti realni i svjesni njegovih talenata i antitalenata. Ne može dijete od 3 godine da nacrta psa, kuću, mamu, planinu toliko svjerodostojno da i po proporciji, bojama, detaljima vuku savršenstvu.

Najbitnije je njegovati i potkrepljivati djetetovu želju za crtanjem ili nekom drugom aktivnošću. Umjesto rečenice: „Ovo je savršeno“ mnogo je bolje reći:“Vidim da si se baš potrudio, boje koje si izabrao su lijepe, šta misliš da ovaj krov malo popravimo i prozore smanjimo, želiš li da ti pomognem?

Time ćemo djetetu jasno ukazati na greške a pri tom ne uvrijediti ga i srušiti mu samopouzdanje. U suprotnom dijete stvara sliku potpuno pogrešno misleći da to što radi je vrhunac ljepote i talenta, ni krivo ni dužno jer mu sa druge strane mi kao roditelji iz najbolje namjere tu sliku namećemo kao pravu.

Kasnije kako bude odrastalo, veoma teško će biti ispraviti ono što je kod njega duboko usađeno još u najranijem djetinjstvu.

BITNA JE VOLJA I TRUD, OCJENA NIJE MJERILO VRIJEDNOSTI SAMOG DJETETA

Foto: www.detinjarije.com

Za dijete ne postoji ništa gore od toga kad se trudi, uči, očekuje najbolju ocjenu a dobije manje od očekivanog. Tada mu je najmanje potrebno da ga roditelj kritikuje kako nije bio dovoljno skoncentrisan, pažljiv ili da nije učio dovoljno. Tada je ranjivo, potrebno mu je više od svega razumijevanje i podrška.

Ono se ne trudi da opravda samo svoja očekivanja, nego i očekivanja nas roditelja. Nije teško reći djetetu: „Nije važna ocjena, najvažnije od svega je da si dao/la sve od sebe i da si pokušao/la uraditi sve zadatke, važno je ne odustajati, biti uporan i truditi se, ne brini za ocjenu, ocjena je samo broj“.

Ne možete ni zamisliti koliko ćete usrećiti dijete i koliko će ono više cjeniti sebe i biti sigurno u ono što radi. Sledećeg puta će se još više truditi da bi opravdalo povjerenje vas kao roditelja. Sve što pružite djetetu, ono vam vrati mnogostruko.

Na toplu riječ podrške i razumijevanja niko nije ostao imun, a naročito dijete to umije cijeniti.

GRUBOST JE ODLIKA SLABIH

Foto: www.detinjarije.com

Zgrozim se kako danas pojedini roditelji vaspitavaju djecu, često čujem, a naročito od očeva:“ne želim da moje dijete bude kukavica i slabić“, „kad ga neko dira neka vrati duplo, da vidi dijete sa kim se kači“…

Današnja djeca prerano postaju surova, sklona svađama, uvredama i siledžijstvu. To ponašanje nose isključivo iz kuće i poprimaju ponašanje onih sa kojima provode najviše vremena ili onih koji su u njihovim očima „najveći“.

Roditelji kada vide da njihov sin više voli da se druži sa djevojčicama nalaze se u čudu, sa njihovim đetićem nešto „nije u redu“, neće on da postane „seka Persa“, neka bude „muško“, za njega je da se tuče, viče, malo „zadirkuje i maltretira“ djevojčice, a ne da se igra sa njima, to „nije normalno“ za njegov uzrast.

Za pravilan razvoj djetetove ličnosti baš je ta igra vrlo bitna, igra dječaka sa djevojčicama i obrnuto. Tako uče da se ponašaju zaštitnički, jačaju svoj karakter, uče da postaju ljudi. Roditelji dragi, kao Boga vas molim, pustite djecu da budu djeca, da istražuju, sami pronalaze sebi slične i stiču prijatelje.

Ne namećite im društvo po svom subjektivnom mišljenju. Ne usađujte u njihov tek probuđen karakter obrise stereotipa i predrasuda, vjerujte mi, ne možete ni zamislite kakve probleme možete stvoriti sebi u budućnosti, a naročito djetetu.

Učite ga da ne vrijeđa nikog, da ne bude grub, ni prema drugarima ni prema odraslima, učite ga da se mirno povuče kad se neko svađa, učite ga da „smiri situaciju“. To možete isključivo svojim ponašanjem. Promjenom svog ponašanja i stavova činite dobro i sebi i djetetu.

UČITE DIJETE DA NE DA NA SEBE, A DA PRI TOM OSTANE KULTURAN

Foto: www.detinjarije.com

Jako je ružno kad dijete u vrtići/školi krenu ismijavati drugari ili još gore nastavnik. Dijete treba učiti da se sve greške mogu svima dogoditi, da ništa nije toliko strašno. Sve što se njemu može dogoditi je potpuno normalno i za razumjeti.

Nije lako pretrpjeti uvredu i ismijavanje pred drugima. Treba naći načina da se odgovori, tako će sigurno izbeći ponovno izrugivanje i podsmijavanje.

Kada se dijete požali da mu se drug ili nastavnik narugao što su mu pukle patike, što je došao u prljavoj majici, itd…. tada treba reći djetetu: „to je sasvim normalno, meni se u školi dogodilo da mi je na času fizičkog pukao šorc i svi su se smijali a znaš li šta sam ja tad uradio?“

Dijete će ushićeno stajati pred vama željno iščekujući odgovor, Vi tada recite, ja sam se okrenuo prema njima i glasno prokomentarisao: „šta je toliko strašno i smiješno što mi je pukao šorc, zar se to vama ne može nikad desiti, nije lijepo smijati se tuđoj nezgodi, ali vi tako pokazujete svoje lice, mene niste uvrijedili“.

Ispričajte djetetu još nekoliko situacija u kojima „ste se našli“, pustite mašti na volju, najbolje poznajete svoje dijete i znate gdje je najslabije i na osnovu toga slažite kockice priča. Dijete će vam biti neprocjenjivo zahvalno a njegov karakter će poprimiti čvrstinu čelika.

NAUČITE DIJETE DA NE POSTOJE GLUPA PITANJA I ODGOVORI

Foto: www.detinjarije.com

Dijete u školskom periodu kroz svoju glavicu prelama bezbroj pitanja, odgovora, u dilemi je šta smije a šta ne smije uraditi, pitati, tražiti…

Mi kao roditelji mu u tome možemo pomoći time što ćemo ga od najranijeg perioda učiti da pita sve što ga zanima, pustiti ga da samo donosi rješenja i odluke i pomagati mu kad mu je pomoć potreba.

Trebamo ga naučiti da ni jedno pitanje nije glupo i da za sve postoji jedan ili više odgovora. Jasno mu i glasno davati odgovore na sva pitanja koje postavi, ali i kroz njegova pitanja vi njemu postavljati neka. Vrlo je važno često upotrebljavati riječi „zanima me šta ti misliš o ovome, kako bi ti u ovoj situaciji reagovao, šta bi ti da si na mjestu tog dječaka/djevojčice uradio…“

Treba čvrsto da izgradi svoje mišljenje i pružati mu mogućnost izbora. Takođe je bitno učiti dijete da se ne osvrće na tuđe komentare već da misli na sebe, međutim moramo imati mjeru da ne bi dijete postalo egocentrično i u lošem smislu sebi najbitnije.

Ovo se najbolje uči kroz „igre uloga“ i spontane situacije, npr. dok gledate neki porodičan film pitajte dijete kako bi se on ponašao da se nalazi na mjestu nekog glumca… Dijete će objeručke prihvatiti i tada će najbolje naučiti norme ponašanja i jačati svoju ličnost.

NAUČIMO DIJETE DA JASNO IZRAZI SVOJE POTREBE I NE STIDI SE ISTIH

Foto: www.detinjarije.com

Djetetu treba jasno dati do znanja da ne treba ništa da trpi, da uvijek treba reći kada ga nešto boli, kada ima fiziološke potrebe, kada se osjeća loše…

Pristojno se izviniti i reći koji ima problem, i da će kod odraslih naći razumijevanje. Takođe kada nastavnik ili odrasla osoba nije tu, treba naučiti dijete da zatraži pomoć bez ustručavanja.

Razgovor je jedino rješenje za ovakve situacije u kojima se dijete svakog časa može zadesiti. Treba učiti dijete da su to sve normalne stvari koje se mogu dogoditi bilo kome, i ako na vrijeme ne reagujemo i zatražimo pomoć može biti vrlo opasno i neprijatno.

Takođe je važno naučiti dijete i da ono bude humano i uvijek pomogne drugima u nevolji, tako će lakše prebroditi da samo zatraži pomoć.

Mnogo je starijih i nemoćnih ljudi oko nas, dok šetate sa djetetom možete mu skrenuti pažnju na stariju komšinicu koja vuče teške kese iz prodavnice i reći djetetu: „pogledaj ovu baku, vidiš kako se muči i veoma joj je teško da nosi kese, ne želi nikoga da zamoli da joj pomogne a kad dodje kući mnogo će je boljeti i noge i ruke, hajde da joj mi pomognemo“.

Djetetu jasno treba predočiti na situaciju, kao i posljedice koje se mogu dogoditi. Tako ćemo ga potaknuti na razmišljanje i učiti ga da i on sam traži pomoć ili kaže kada ga nešto muči.

TREBA UČITI DJECU DA NE UNIŠTAVAJU

Foto: www.detinjarije.com

Od malih nogu treba učiti djecu da smeće bacaju u kantu, da ne lome stolice, ne maltretiraju životinje, čuvaju okolinu…

Iz neposrednog okruženja i živim primjerima, jezikom koje dijete razumije razgraničiti šta je dobro a šta nije, šta treba a šta ne treba raditi.

Mnoga djeca i lome, čupaju, bacaju smeće iz razloga što ih niko nije naučio da to nije lijepo pa samim tim smatraju da je to uredu i da to trebaju raditi.

Na primjer možete reći:“ pogledaj onog dječaka što pokušava da polomi klupu, to nije lijepo, prije svega može se povrijediti, a sa druge strane jako je ružno lomiti stvari koje pripadaju svima. Njega roditelji nisu naučili kako treba da se ponaša, zato ja tebi sada govorim jer si pametan dječak i shvatićeš da to što radi nije ni malo lijepo“.

UNIŠTAVANJE TUĐIH STVARI JE NEPRIHVATLJIVO I STROGO ZABRANJENO

Foto: www.detinjarije.com

Ovo je slično i povezano sa prethodnim ponašanjem.

Djecu treba učiti da kažu „ne“ lošem ponašanju, da se povuku kada drugi rade loše i u tome uživaju.

Treba pitati djete: „kako bi se ti osjećao kada bi neki tvoj drugar namjerno polomio tvoju novu igračku?“ Tada će ono iznijeti široku lepezu svojih osjećanja, i jasno ćemo mu dati do znanja kako se drugi osjećaju kada mu nešto namjerno uništavamo.

Nije dovoljno reći „To nije lijepo da se radi, nemoj da sam te vidio da si nekome nešto polomio“. Dijete neće shvatiti zbog čega to ne treba raditi, ali kada u situaciju na pravi način prožmemo njegove emocije i stavi se u poziciju druge osobe, postaće mu kristalno jasno zbog čega tako ne treba da se ponaša.

Milka Milanović

P.S: Krenimo od sebe, izađimo iz čaure stereotipa, oholosti i plitkog vidokruga, mijenjajući sebe, mijenjamo i dijete, a kako je dijete budućnost društva, automatski mijenjamo i društvo. Veliki koraci za nas, još su veći za čovječanstvo.

Advertisements