Vršnjačko nasilje: Odgovornost pojedinca, porodice ili škole?

Nažalost, svi smo danas svjedoci da djeca u najranijem djetinjstvu u sve većoj mjeri počinju da ispoljavaju neumjereno ponašanje. Skloni su izrugivanju bliskih srodnika i ljudi iz okoline ( na djetinji „simpatičan“ način), vokabular im je pun psovki i ružnih riječi, vrlo brzo uče sve ono što ne bi trebali  ni kao odrasli ljudi primjenjivati. Sveobuhvatno prethodno navedeno djetinje ponašanje biva propraćeno i potkrijepljeno divljenjima i smijehom kako roditelja tako i svih drugih. Svjesno ili nesvjesno dajemo krila i potporu maloj „gusjenici“ nazvanoj siledžija, koja će kako dijete bude raslo i mentalno i fizički se sazrijevalo, prerasti u pravog šarenog leptira, kog će možda neko i pokušati uhvatiti za krila, ali neće uspjeti.  

MOJE DIJETE NEMA VREMENA DA ČEKA, POMOĆI ĆU MU SAD I ODMAH!

Znamo da smo svi slabi na svoju djecu, znamo da su naša djeca najbolja, najpametnija, najljepša, najtalentovanija, najspretnija, najmudrija, najduhovitija i naj naj naj… u nedogled. Niko to ne osporava, naša djeca su samo naša djeca, mi ih podižemo, mi smo im prvi učitelji i prvi prozor u svijet.

Niko nam ne oduzima to pravo da sebično, samo za nas budu naj naj naj. Za trenutak, dragi roditelji otvorimo oči, gledajmo realno, gledajmo realno ali i prihvatimo ono realno, dužni smo to i sebi i našoj djeci.

Kako su nas naši preci odgajali? Da budemo nezdravo takmičarski odgojeni, da podmećemo nogu jedni drugima, da psihički i fizički terorišemo fizički slabije a mentalno jače od nas, ili  suprotno? Dragi moji roditelji, naša uloga je najteža, nama je Bog podario djecu, a mnogima nije pružio tu priliku. Dao nam je djecu da budemo vajari njihove čiste duše. Zbog čega bi je kaljali? Zbog čega bi u njihova ogromna srca svjesno ili nesvjesno sipali kap po kap debele niti delikvencije i siledžijstva?

Neće naša djeca poslušati ni drugove, ni nastavnike, ni sebe same, uvijek će se vraćati korijenima, slušaće nas, roditelje. Slušaće nas, samo ako na pravi način postpupamo sa njima, ako osjete da su voljeni, uvaženi, ako osjete povjerenje  i iskrenu želju za borbom da mu pomognemo da pronađe pravi put i bude čovijek. Nije teško, pokušajte, ne odlažite za neko buduće vrijeme. Vaše dijete nema vremena za čekanje, što prije vratite mu krila, da lete u pravom smjeru, Vaše dijete to očekuje od Vas, ono to zaslužuje.

UČITELJ 21.VIJEKA MORA BITI MUDRAC SREDNJOVJEKOVNOG DOBA, MORA POMOĆI UČENIKU I RODITELJU

Sa druge strane kad dijete krene u školu, kad pored porodice dobija novu kuću u kojoj boravi nekoliko sati, krug odgovornih za njegovo ponašanje se širi.

Sada dijete ima čvršća krila, dobija priliku da uči, da se više druži, da pronađe svoje talente i njeguje ih. Dobija „drugu majku“ koja će se brinuti o njemu.

Učiteljica je u poređenju sa važnošću uloge roditelja, približno jednaka, iz ugla djetetove perspektive. U svakom odjeljenju uvijek je bilo „mangupa“, koji su na benigni način zasmijavali okolinu, ponekad i samu učiteljicu.

To nije predstavljalo probleme, dijete je samo željelo da bude u centru pažnje, omiljen u društvu, najduhovitiji, možda čak i da se dopadne simpatiji. Često su takva djeca na momente pružala osvježenje, u pauzama između rada i razonode, priznajem, svi smo ih voljeli, krišom ili otvorenog srca.

„MANGUPI“ 21. VIJEKA, DA, ONI POSTOJE, SVUDA SU OKO NAS!

Pitanje se nameće šta sa današnjim „mangupima“ 21. vijeka? Šta sa njima kada više nisu obični „magupi“, kada je njihovo ponašanje maligno po pojedinca ili po okolino, svejedno?. Šta sa njima kad im vjetar u leđa i čvrstu kao beton podršku pružaju roditelji?

Na koji način razgovarati sa roditeljima a da pritom ne „ukaljate njihov obraz“, ne zadirete u njihovu privatnost?. Realno gledano, pravim nastavnicima, željnim da pomognu djetetu je veoma teško i uloga im je očigledno nezahvalna. Treba pronaći  prave riječi i pridobiti roditelje za saradnju. Jeste teško, jeste mukotrpno, ali je izvdljivo.

Nema tog čovijeka kog lijepa riječ upakovana na pravi način neće dotaknuti a u isto vrijeme i podstaknuti na razmišljanje. Nema tog roditelja koji duboko u sebi nije zahvalan što u Vama vidi želju da hoćete da pomognete i njima i njihovom mezimcu. Nekada je potrebna upornost, hrabrost, strpljenje, potrebna je snaga da se ne odgovori  na riječi koje roditelji upute učitelju.

Potrebna je smirenost da se te iste riječi „progutaju“ i ostanu iza nas. Nastavnikova dužnost je da pedagoškim mjerama usmijeri dijete a nerijetko  i njegove roditelje na pravi put. Nekad nije bilo tako, posao učitelja je bio jedan od najcjenjenijih profesija. Imali su svoja prava, dostojanstvo, znao se red. Danas, iako se kolo zavrtjelo i pobrkali se lončići, nekako se ipak svemu može izaći na kraj, na ovaj ili onaj način.

SILEDŽIJSTVO I DELIKVENCIJA NASPRAM ČOJSTVA I JUNAŠTVA, KO DANAS PREDNJAČI?

Kao što napisah, ovaj ili onaj način. Danas nažalost, više rezultata daje onaj drugi, suroviji, nehumaniji način. Način koji nastupa ne voljom svojom, koji  nastupa nakon bezbroj neuspjelih pokušaja da se kako roditelju tako i djetetu objasne dužnosti i pravila. Nakon dugih i neiscrpnih razgovora sa pedagogom, psihologom, direktorom… dolaze restriktivnije mjere. Danas je takvo vrijeme došlo, da svi vrlo dobro znaju, i transparentno iznose svoja prava, a dužnosti zaboravljaju.

Ključni problem leži u tome, a to ne mogu riješiti ni svi nastavnici ni pedagozi ni roditelji ovog svijeta, mogu riješiti samo oni koji pišu ista ta pravila i dužnosti. Kad nastupe sankcije u vidu izbacivanja iz škole ili prebacivanja u drugu, široka je lepeza reakcija roditelja. Od onih banalnih, mumlanja sebi u bradu i proklinjanja uprave škole i same škole, do onih zabrinjavajućih, gdje se potežu sve moguće veze i vezice da se dijete vrati u školu, bez ikakvih mijera za dobrobit i prevaspitanje  djeteta.

Još banalnija činjenica je ta da se nerijetko susrećemo i sa tim da se djeci u nedogled toleriše siledžijstvo i delikvenstost, upravo zato što je ono dijete, unuk, rođak, komšija ili prijatelj nekog, iz subjektivnih razloga „bitnog“. Dokle god bude tako, dokle god je pristrastrosni, neprofesionalnosti, subjektivnosti, zatvaranja oči pred istinom, siledžijstvo će se veličati, i biće sinonim za ono najbolje, kao što su to nekada bili čojstvo i junaštvo.

Milka Milanović

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!