Kako odgajati djecu povučenu u sebe

mom-talking-to-kids.jpg

Da uvijek postoje manji ili veći sukobi između roditelja i njihovog vrlog podmlatka, iskustveno je poznato bezmalo svima. Nerijetko se savjesni roditelj iz petnih žila upinje da razumije razloge ponašanja i prioritete vlastitog djeteta, i nerijetko u tom svom entuzijastičnom nastojanju nailazi na „slijepu ulicu“.

Muke nerazumijevanja se najčešće laički pripisuju generacijskom jazu, pubertetu i drugim promjenama kroz koje dijete prolazi, a rjeđe se u praksi uzima u obzir razlika u osobinama temperamenta.

Ono što ovdje konkretno podrazumijevamo, jeste jednostavno ovo: neki od nas više naginju ekstrovertnosti, neki pak introvertnosti, što se reflektuje na cjelokupan stil života. Dovoljno je da roditelj i dijete nisu u istom tonalitetu kada je riječ o ovoj dimenziji ličnosti, i eto klice makar mjestimičnih nesporazuma!

Uzmimo sada u razmatranje odnos ekstrovertan roditelj – introvertno dijete, posve zanimljivu kombinaciju! Ovakav roditelj, odmalena navikao na energičan život i socijalne aktivnosti, (a pritom, ne naročito upoznat sa dotičnom psihološkom terminologijom), biće nesumnjivo zbunjen izborima i navikama svoga malog introverta.

On će, sa najboljim namjerama, nastojati da svoje dijete više uključi u društveni život, preko svake mjere zabrinut zbog toga što ono ne provodi više vremena sa svojim vršnjacima, ili što njegove sposobnosti u školi ne dolaze uvijek do izražaja. A mali će se introvert vrlo vjerovatno osjećati neshvaćeno i pritisnuto tolikim očekivanjima.

Šta znači biti introvert ili ekstrovert

Još je, naime, Karl Gustav Jung ekstroverziju odredio kao orijentisanost ka spoljašnjem svijetu, a introverziju ka unutrašnjem, subjektivnom, ističući, pritom, da nijedna osoba nije stoprocentni introvert ili stoprocentni ekstrovert. Kasnije su izvjesne teorije ličnosti, kao što je Petofaktorski model, ili teorija Hansa Ajzenka, inkorporirale interpretacije ove psihičke dimenzije.

Uopšteno govoreći, ekstroverti se određuju kao komunikativne osobe koje se lako socijalizuju, dok se introverti prepoznaju kao oni tihi i rezervisani. Ove se karakteristike daju uočiti još u ranom djetinjstvu, te nije teško zamisliti zabrinutost jednog ekstrovertnog i neupućenog roditelja činjenicom da se njegovo dijete nekad radije igra samo, ili da se ne priključuje tako lako i spontano vršnjačkoj grupi kao što je to sa njim samim bilo slučaj.

Biologija je „grm u kom leži zec“

Međutim, daleko od toga da postoji razlog za stvarnu zabrinutost. Introverzija nije nikakva boljka koju treba liječiti, niti kakva mana koju treba iskorijeniti. Introverti i ekstroverti jednostavno funkcionišu na različit način, a razlog tome je biološke, ili konkretnije, neurofiziološke prirode. Pogledajmo, dakle, u čemu je stvar.

Teorija Hansa Ajzenka pruža objašnjenje biološke pozadine. Naime, prema Ajzenku, osobe koje identifikujemo kao introverte, odlikuje, najgrublje rečeno, viši nivo moždane pobuđenosti ili pripravnosti, u poređenju sa osobama koje se klasifikuju kao ekstroverti.

To u prevodu znači da introverti upijaju više informacija iz spoljašnje sredine, i iz toga se razloga brže zamaraju. Zbog toga je introvertu potrebno da izvjesno vrijeme provede u samoći. Komunikacija sa mnoštvom ljudi i društvena događanja jednostavno crpe energiju introverta. Da li, to, pak znači da su introverti predispozicionirani da budu usamljeni ili neuspješni? Ima li jedan ekstrovertan roditelj razlog za ovakvu brigu?

Razbijanje mitova o introvertima

Na prvi pogled, zaista može djelovati kao da postoji osnova za zabrinutost. Ona, međutim, biva otklonjena jednom kad se otklone i glavne predrasude koje obično prate introverte. Pođimo, dakle, redom.

To, što je introvertima neophodno vrijeme koje će posvetiti samima sebi, ne znači da su u pitanju korjenito nedruštvene osobe, ili da su mladi introverti nužno potencijalni mizantropi. Naprotiv, jedan će introvert vrlo rado diskutovati o temama koje ga istinski zanimaju, nađe li samo pravog sagovornika. Njega samo zamaraju kurtoazna ćaskanja i površni odnosi. Nasuprot tome, introverti teže dubini u ljudskim odnosima, i imaju nekoliko stvarno bliskih prijatelja.

To što je osoba introvertna, ne mora da znači da je istovremeno i stidljiva, ili da posjeduje neku vrstu anksioznosti. To već jesu problemi, sa kojima je moguće izboriti se, ponekad uz konsultacije sa stručnim licem.

Konačno, to što takmičarski ustrojena ljudska stvarnost u kojoj se zahtijeva stalni socijalni angažman (narodski rečeno, da se osoba „bori za sebe“), predstavlja, naoko, ne-fer startnu poziciju za introvertnu djecu, nikako ne znači da će ona voditi neuspješan život. Naprotiv, poznato je da su mnoge slavne istorijske ličnosti, umjetnici, ali i lideri, bili ili jesu introverti.

Prema tome, jedan ekstrovertan roditelj zaista nema razlog za brigu da će mu dijete biti društveno odbačeno ili neuspješno, ukoliko je samo introvertno.

Zlatna pravila vaspitanja introverta: upustvo za roditelja ekstroverta

Čime, dakle, jedan ekstrovertan roditelj treba da se rukovodi kada vaspitava jedno introvertno dijete?

Ključ je, naravno, prije svega u razumijevanju. Kada ekstrovertan roditelj razumije da njegovo introvertno dijete jednostavno funkcioniše na različit način od njega samog, tj. da mu prija nešto drugačiji životni tempo, tada i neće pokušavati da ga učini srećnim na svoj način, odnosno, tražiti problem tamo gdje ga nema. Drugo bitno pravilo jeste pronaći mjeru u ohrabrivanju i podršci, tako da to ne postane nametanje ili prisiljavanje.

Drugim riječima, roditelj bi trebalo da se uzdrži od pretjeranog iskazivanja želje da se njegovo dijete više socijalizuje, ili da više istakne svoje sposobnosti i talente u javnosti, ali da pruži podsticaj i ohrabrenje kada se ono samo odluči za tako nešto. I konačno, za jednog ekstrovertnog roditelja ovo, makar u početku, znači dosta strpljenja.

A šta ukoliko mali introvert naiđe na nerazumijevanje od strane nastavnika i drugih lica koji učestvuju u njegovom vaspitanju? Kako bi roditelj, kao primarni vaspitač i zaštitnik, onda trebalo da postupi?

Introvertno dijete u učionici

Činjenica je da je nastava kontstituisana na takav način, da se od svakog učenika zahtijeva aktivno učešće. Činjenica je, takođe, da oni koji su glasniji više dolaze do izražaja, dok tihi i rezervisani introverti često bivaju neshvaćeni i nepravedno ocijenjeni.

Ono što će nastavnik obično raportirati roditelju, u cilju opravdanja date ocjene, biće nešto poput ovog: „Vaše dijete uglavnom ćuti na času“, ili: – „Rijetko kada pokazuje svoje znanje“. Ove, izjave, međutim, opisuju jedino spoljašnje ponašanje. Zbog toga je naročito važno razgovarati sa svojim djetetom i pronaći razlog zbog kojeg ono izbjegava da aktivno učestvuje u nastavi.

Postoji jedna zanimljiva stvar kada je riječ o introvertima u učionici. Kao što ih, naime, po priorodi zamaraju suvišna i, po njihovom mišljenju, besmislena ćaskanja, oni takođe ne vole da odgovaraju na pitanja na koja mahom svi znaju odgovor. Mnogi introverti će sami dići ruku ukoliko to nije učinio niko drugi u odjeljenju, ili ukoliko imaju da kažu nešto naročito originalno ili interesantno.

Naravno, postoje i introverti koji izbjegavaju da se jave čak i kada to žele. U tom slučaju, međutim, već mogu postojati pravi problemi, poput stidljivosti, nesigurnosti i socijalne anksioznosti, koji se mogu prevazići, i za koje je ponekad potrebno konsultovati i školskog psihologa. Ukoliko to nije slučaj, potrebno je razgovarati sa djetetom o tome kako škola funkcioniše, i ohrabriti ga da više pokazuje svoje znanje i sposobnosti.

Svakako da bi trebalo razgovarati i sa nastavnikom. Preokupirani nastavnici najčešće ne stižu da valjano procijene svakog učenika, i, ukoliko znanje u nekoj mjeri evaluiraju u odnosu na aktivnost, ne bi bilo zgoreg ukazati na činjenicu da je dijete introvertna osoba koja jednostavno ne voli pretjerano da se ističe.

Pri svemu tome, ekstrovertan roditelj ne bi trebalo da se postavlja u previše zaštitničku poziciju. To bi bila druga krajnost suprotna nametanju, odnosno, u ovom konkretnom slučaju, vršenju pritiska na dijete da bude aktivno na času. Introvert treba da razvije socijalne vještine u takmičarski ustrojenom svijetu, i pretjerano zaštitnički stav ne bi bio u djetetovom najboljem interesu. Dakle, važi gore navedeno pravilo: ohrabrivati dijete, ali ne vršiti pritisak, i, dodajmo – bez pretjereranog tetošenja!

Summa summarum

Premda će jednom ekstrovertnom roditelju možda biti potrebno više vremena i strpljenja da razumije kako njegov mali introvert funkcioniše, kao što smo mogli vidjeti, nema mnogo razloga za brigu. Introverzija sama po sebi ne određuje koliko će osoba biti uspješna, ili koliko će prijatelja imati. To zavisi i od drugih crta ličnosti, kao i mnogih drugih faktora. Ali, makar što se ovog aspekta tiče, ekstrovertan roditelj može da „dane dušom“, bez pokušaja da svom djetetu nametne vlastiti stil života i svoj način funkcionisanja.

Izvor: Cafe Del Montenegro

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar