Marina Abramović: Imala sam “dejt” sa Leonardom Koenom

#MarinaAbramović #LeonardKoen

emvideo-bliptv-6123708.jpg

Umjetnica je u autorskom tekstu za magazin “Time” ispričala kako je provela veče sa nedavno preminulim muzičarem, i kakve je savjete dobila od njega u trenutku kad je bila depresivna zbog brodoloma veze koju je imala.

„Oduvijek sam voljela muziku Leonarda Koena“, napisala je na početku svog autorskog teksta svjetski priznata konceptualna umjetnica Marina Abramović (69).

Ona je u kolumni koja je objavljena 14. novembra prenijela detalj iz svog života o kome nikad ranije nije govorila.

O “dejtu”, sastanku i večeri sa slavnim kanadskim kantautorom koji se dogodio prije četiri-pet godina, jer je, prema Marininom sjećanju, Koen tada imao skoro osamdeset (umro je 7. novembra u 83. godini), piše Gloria.

Marina nikad ranije nije upoznala umjetnika čije pjesme je voljela da sluša, posebno kad je depresivna. A upravo u takvom trenutku svog života je bila kad se požalila prijatelju, kanadsko-američkom pjevaču i kompozitoru Rufusu Vejnrajtu i njegovom gej suprugu, njemačkom umjetniku Jernu Vajsbrotu.

Rekla im je da je upravo raskinula jednu ozbiljnu vezu, da pati zbog toga, a oni su joj odgovorili:

„Zašto ne izađeš na večeru sa Leonardom Koenom? On je singl, usamljen je“.

Rufus, koji živi u Montrealu, poznavao je Koena, imao je njegov broj telefona i odmah ga je nazvao. Dogovor je brzo pao, kao mjesto “dejta” je određen Los Anđeles, što je Marini savršeno odgovaralo jer je ionako zbog posla trebalo da putuje u taj grad.

„Leonard je došao u moj hotel i to neću nikad zaboraviti, stajao je i čekao tamo u lobiju u svojoj sivoj flanelskoj košulji, sivim pantalonama i sa fedora šeširom na glavi. Rekao je onim svojim poznatim glasom ‘Hajdemo na večeru’. I krenuli smo na večeru“.

U svojoj kolumni za “Time” Marina Abramović opisuje šta se dalje dešavalo:

„Ne sjećam se ni gdje smo jeli, ni šta. Odveo me je negdje, ne znam gdje je to bilo. Pričali smo i pričali; sve oko nas kao da nije postojalo. Pričao mi je o mračnim vremenima kroz koje je prošao. Ja sam odslušala toliko njegovih pjesama, posebno poslije raskida koji sam imala, slušala sam taj duboki tamni glas kako pjeva ‘I’m your man’ (Ja sam tvoj čovjek) i “There is a crack in everything/That’s how the light gets in’ (Ima pukotina u svemu/tako se svjetlost probija). A sad je on bio tu, u stvarnom životu, da spoji svoju bol sa mojom. To je činilo da se osjećam manje usamljenom. Znam da je prošao mnogo toga kao i ja, vjerovatno i više“.

Pet godina u meditaciji

Prema Marininom sjećanju, Leonard Koen je bio blizu osamdesetoj godini, ali nevjerovatno vitalan. Čak su i njegovi opisi teških depresija kroz koje je prolazio bili toliko živopisni.

„Rekao mi je kako je pronašao nekog Zen mastera u Los Anđelesu, starca od skoro sto godina, koji nikad ranije nije čuo ni za Leonarda Koena, niti za njegovu muziku. Leonard je otišao u masterov manastir i ostao tamo godinu dana. Kad se poslije toga vratio u stvarni svijet, njegova depresija je bila još gora i žešća. Zato se vratio u manastir, i ostao još pet godina, ustajući svako jutro u četiri da meditira, čisti masterovu sobu i pravi mu doručak, ručak i večeru. Svaki dan. Pet godina“.

Poslije ove priče, Koen se obratio umjetnici sav ozaren:

„Marina, rekao je, jednog dana probudio sam se i depresije više nije bilo“.

Nastavak večeri protekao je kao u nekoj magiji. Marina to ovako opisuje:

„Razgovarali smo četiri sata, mada je to moglo biti i samo 30 sekundi, vrijeme je nestalo. Bila sam očarana da slušam o Leonardovih pet godina u izolaciji, koncentraciji, disciplini i spiritualizmu, daleko od svog rada, od svega i svakoga izuzev tog starca. Ja sam se više puta povlačila u izolaciju, nekad na nedjelju ili dvije, jednom na Tibetu na čitava tri mjeseca, ali pet godina! To je bilo nešto što nikad nijesam pokušala. To je bilo odricanje na kakvo nijesam sigurna da bih bila spremna.

Dalji tok njihovog razgovora bio je u neuporedivo optimističnijem tonu.

„Leonard mi je rekao da čak i kad je izašao iz manastira nastavio je da ustaje u četiri ujutro i meditira. Gledala sam u njega potpuno ga razumijevajući. Odjednom sam shvatila da mu je to davalo onu nevjerovatnu živahnost u očima, kao i u svakom pokretu njegovog tijela. Bio je kao neka ptičica, upravo je skočio. Nikad se ranije nijesam srela sa prisustvom nečeg takvog“.

Na kraju, Marina Abramović je napisala i neku vrstu posvete svom prijatelju Koenu:

„Takva životnost ne može tek tako da ode zajedno sa tijelom. Leonard je otišao, ali njegov glas i energija biće ovdje zauvijek“.

Izvor: Cafe Del Montenegro