BLOGINJA: O ovim knjigama slobodno sudite na osnovu korica

#KatoličkaCrkva

bloginja-o-ovoj-knjizi-slobodno-sudite-na-osnovu-korica.jpg

Sveto slovo svakog pasioniranog čitaoca je da o knjizi može (a uglavnom i treba) suditi na osnovu koječega – od fabule, preko karakterizacije likova, do po(r)uke, ali nikad za nikad na osnovu korica.

Da smo u doba srednjoškolskih dana prekršili sveto slovo, čekajući da neko snimi film o Ani Karenjinoj, a potom i dizajnira prigodne matirane korice sa sve Kirom Najtli (Keira Knightley) u teatralnom zamahu, vrlo je izvjesno da bismo 1) dobili kečinu iz lektire i 2) okasnili dobrano sa prvim čitanjem Tolstojeve (Лев Никола́евич Толсто́й) puke genijalnosti. Jer, sveto je slovo i da se “Ana Karenjina” čita barem dvaput za života – jednom dok si dijete, drugi put kad dođeš u godine kada možeš kudikamo da shvatiš Aninu stranu priče.

Ali, ruku na srce…

Kultura poveza je omnipriustna u opismenjenoj civilizaciji otkad je Gutenberg (Johannes Gutenberg) još u 15. vijeku izumio i na svjetlo dana iznio štamparsku mašinu. No, to ne znači da knjiga, zajedno sa povezom, nije postojala prije nego što je Gutenberg otkrio masovnu produkciju slova. Naprotiv, istorija knjigoveštva je poput ogledala društva. Tako barem kaže Mirjam M. Fut (Mirjam M. Foot), istoričarka knjigoveštva (da, to zanimanje postoji) i bibliotekarka (da, to zanimanje više nikoga ne zanima).

Najraniji primjerci vještine uvezivanja stranica pisane riječi se tako mogu datirati sve do kodeksa Maja, egipatskog papirusa i antičkih budističkih rukopisa. Ipak, od svojih početaka, knjigoveštvo je imalo tendenciju da prevazilazi okvire zanata i vještine te postaje umjetnost za sebe.

Najekstravagantnija (čitaj: košta Boga Oca) ostvarenja knjigovezačke umjetnosti su sačuvana u stanju “opasavanja” srednjovjekovnih spisa, što je samo po sebi izuzetno zanimljivo. Čak i da niste podnosili časove istorije, sigurno ste zapamtili da je srednji vijek (od petog do 15. vijeka) doba koje danas uzimamo za “Mračno doba”, a koje je u svojoj cjelosti bilo orkestrirano i manevrisano od strane crkve. Čak i da niste religiozna osoba, sigurno ste primjetili i da su neka od najvećih remek-djela koje je čovječanstvo ikad ugledalo nastala upravo u doba vladavine crkve. Tri riječi: košta Boga Oca.

Pročitajte još:   Zašto suncokreti prate Sunce

No, to nije tema današnjeg blogoveštva. Danas vam predstavljamo sedam srednjovjekovnih spisa koji su preživjeli humanizam, renesansu i druge preporode, a koji će do 7. januara biti izloženi u njujorškoj biblioteci i muzeju Morgan.

Daleko je “Velika jabuka”, pa ako baš i niste u prilici da skoknete preko cijelog okeana, mi ćemo ovdje da vam ostavimo nekolicinu izložbenih eksponata. Sasvim je u redu ako vas ove korice, a i stranice, nedajtibože, podstaknu da prekršite ono naše sveto slovo. Sasvim je u redu da sudiš, grešniče. I ti grešnice.

Jevanđelje iz Lindaua

Iluminirani rukopis je ispisan i dekorisan na velumu u švajcarskoj opatiji Sankt Galen, u periodu između 880. i 899. godine. Prednja korica je ostvarenje kasne karolinške umjetnosti, dok je poleđina, producirana u stilu insularne umjetnosti, najizvjesnije nastala krajem osmog vijeka. Očekivano, jezik spisa je latinski.

Da ne sudimo ovdje mnogo, vrelo vam preporučujemo da odvojite šest minuta i cijelu jednu sekundu za riječi doktora istorije umjetnosti na temu ovog remek-djela srednjovjekovnog kova i okova.

Jevanđelje Judite Flanderske

Od kolekcionarstva do sponzorstava produkcije knjiga i iluminiranih rukopisa, Judita Flanderska je za života nesumnjivo ostavila trag na srednjovjekovnu pisanu riječ. Ipak, naručivana djela su esencijalno za cilj imala veličanje Juditine velikodušnosti prema Crkvi, konkretnije, ostavljanje dokaza budućim generacijama o stepenu velikodušnosti jedne Judite Flanderske, prvobitno grofice Nortambrije, a potonje i vojvotkinje Bavarske.

Jedno od takvih djela je i, nimalo iznenađujuće, “Jevanđelje Judite Flanderske”, za čije postojanje glavne krivce ne treba tražiti u samoj Juditi, kao naručiocu, no vrsnim britanskim umjetnicima koji živješe u ranom 12. vijeku u Kenterberiju. U kontekstu knjigoveštva, trebalo bi spomenuti da je rukopis ispisan na velumu oko 1060. godine, ali da su same korice nastale u posljednjoj trećini 11. vijeka.

Komentar na Apokalipsu

Imamo li komentar na Apokalipsu? Dapače.

Pročitajte još:   Uznemirujuće predviđanje Nostradamusa za 2018. godinu:Rat između dvije svjetske sile trajaće 27 godina

Premda se uzima za jedan od najuticajnijih i najpopularnijih rukopisa srednjovjekovne književnosti, ono što “Komentar na Apokalipsu” čini naročito vrijednim pažnje su stranice koje prikazuju najstarije geografske karte u hrišćanskoj Evropi. Uzme li se u obzir ko je bio komentator, postaje sasvim jasno kako su se geografija i apokalipsa ujedinile. Djelo Svetog Beata, monaha, teologa i kartografa rodom iz Kraljevine Asturije (današnja Španija), “Komentar na Apokalipsu” zapravo predstavlja komentar na dio Novog zavjeta – Knjigu Otkrovenja, znanu i kao Otkrovenje Jovanovo.

Same riječi su zabilježene u osmom vijeku, a doba kopiranja i iluminacije rukopisa će doći tek u 10. i 11. vijeku te sa sobom donijeti replike, koje će u istoriji zauzeti mjesto kao najvividnije predstave mosarapske umjetnosti. Iluminirane verzije djela će čak izaći iz okvira Iberijskog poluostrva (odakle su, jelte, mosarapi) te ostvariti uticaj na srednjovjekovnu umjetnost ostatka Evrope.

Da Kostini sati

Nekoliko riječi o ovom ostvarenju će biti sasvim dovoljno da se shvati bit “koštanja Boga Oca”. Temeljnost izrade i ambicija koju uočavate u ovom prikazu Svetog Luke, koji piše svoje Jevanđelje dok slika Djevicu, temeljenost je flamanskog umjetnika Simona Beninga. Ipak, primjećujete da njegovog imena nema ni u ljeljama naziva, no da ovi sati pripadaju nekojakvom Da Kosti. Iako istorija nema zabilježen podatak o tome kako je uopšte ovo djelo stiglo do Alvara da Koste (Alvaro da Costa), savjetnika kralja Manuela I, sigurno je da je dotični i te kako bio u mogućnosti da umjetnikove sate pretvori u svoje, da ne kažemo iluminiše i eliminiše.

U to ime, ako imate vremena (a imate sigurno, jer ste došli do ovog dijela u tekstu), bacite oko sokolovo na neka od najznačajnijih radova velikog Simona.

Knjiga Jevanđelja

Na prvu, “Knjiga jevanđelja” se idilično uklapa u ostatak kolekcije. Kako po stepenu grandioznosti tako i po stepenu Bogu ugodnosti. Na drugu, već, informisanije sudimo, jer saznajemo nekoliko stvari.

Pročitajte još:   Bik koji sjedi, ponizio Amerikance i igrao u cirkusu

Jezik spisa nije latinski, no jermenski. Djelo je u zapadnu kulturu penetriralo iz Turske, tačnije Tokata, putem kolekcionara. Veluma u priči nema, goli je papir u igri. Knjiga jevanđelja je nastala u 12. vijeku, ali za ovo zdanje i srebrno imanje u kojem je danas vidimo, trebalo bi da okrivimo pisara i umjetnika Mikaila, koji je živio u 18. vijeku.

Šta nam to govori? Vijekovi prođoše, knjigoveštvo nikad. Dakle, Mirjam je bila u pravu.

Aristotelovi radovi

Šta se desi kada filozofska misao i umjetnost renesanse postanu jedno? Upravo ovo što vam se ukazuje – vizija Aristotela, posjednutog ispred Ibn Rušda (Ibn Rushd), najznačajnijeg aristotelovskog filozofa u islamskom svijetu. Ko ih je vizionirao i preporodio? Đirolamo da Kremona (Girolamo da Cremona), slikar, illuminator i minijaturista iz doba renesansne Italije.

Uz ime umjetnika, poznato je i da je latinizovana verzija Aristotelovih radova ugledala svjetlost dana u Veneciji 1483. godine, te da je spis printan na velumu. Inače, mnogo pominjani velum je vrsta pergamenta, odnosno materijala za pisanje izrađenog od kože sisara. (Napomena: Obuzdati pomisli stečene gledanjem serije “Hanibal”.)

Bertoldov sakramentar

Osim što slovi za prototip vrsnosti Vajngartenske škole iluminacije rukopisa, “Bertoldov sakramentar” je, takođe, zauzeo visoko mjesto na ljestvici cjelokupnog opusa rukopisa produciranih u Njemačkoj u 12. vijeku. Stavimo li umjetnički aspekt sada na stranu, već u samom naslovu ćemo pronaći dva ključna, a puko tehnička pitanja: ko ili šta je bio Bertold (Berthold) te šta sakramentar predstavlja?

Bertold je, naime, bio opat benediktinskog manastira Vajngarten, čija uloga se suštinski sastojala u naručivanju izrade i iluminacije djela kojem ovog časa sudite. A to djelo je bilo upravo sakramentar, kojeg su sadržajno činile molitve i direktive za vjernike te sakralne formule. Kao zaseban dio Rimskog misala, Katolička Crkva je sakramentarum koristila do 13. vijeka. Ipak, do danas se sreće pogrešno poimanje misala i sakramentara kao sinonima.

Izvor: Bosonoga

Želite reklamu na portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar