Filmovi nagrađeni Oskarom (18. godina): Rađanje ikone u godini alkoholizma

#MobilniTelefon #KaMate #LasVegas #IskraŽivota

the-picture-of-dorian-gray-cover.jpg.png

Prva poslijeratna ceremonija dodjele filmskih nagrada u Holivudu održana je u martu 1946. godine.

“IZGUBLJENI VIKEND” (“THE LOST WEEKEND”)

Režija: Bili Vajlder (Billy Wilder)

Uloge: Rej Miland (Ray Milland), Džejn Vajman (Jane Wyman)

Nagrade: najbolji film, režiser (Bili Vajlder), glavni glumac (Rej Miland) i scenario (Bili Vajlder i Čarls Braket)

“Jedna čašica je previše, a onda je i stotine premalo”. Ko nije upao u ralje alkoholizma, ne zna šta je to! Ko se uspije iščupati, može i da priča o tome. Ili snimi film. Bili Vajlder je, vele, ovaj film napravio za svog bivšeg saradnika, poznatog romanopisca Rejmonda Čendlera (Raymond Chandler), s kojim je sarađivao na pisanju scenarija za neke prošle filmove. Rejmond je bio alkos dok je stvarao detektiva Filipa Marloua. Liječio se i ponovo odavao kapljici. Bili je htio da mu kroz film pokaže šta se sve može.

No, film je film. On nas vodi gdje hoće. Rej Miland vrlo uvjerljivo glumi alkoholičara-povratnika Dona koji treba s bratom provesti “čisti” vikend van grada Njujorka, kako bi dokazao i sebi i drugima da je napokon pobijedio žeđ za viskijem. Nažalost, brat otkrije skrivenu bocu koju je Don htio prošvercovati u koferu. Van sebe, Don objašnjava da i nema namjeru piti, nego samo da mu bude pri ruci kako bi se bolje osjećao! Kao da vama danas žele uzeti mobilni telefon, recimo! Nećete ga koristiti, samo da je uz vas!

Braća se posvađaju i Don ne ode nikud. Čitav vikend ostaje da cuga, al’ nije mu lako, jer nema novaca i mora se snalaziti. Usput ga progoni i neka vrste djevojke (Džejn Vajman). Helen je dobrica, u stvari, i želi da spasi Dona, jer ga voli, samo što nikako ne možete shvatiti zašto ga toliko voli. Jer, on je prema njoj đubre. Valjda ona vjeruje da će ga moći spasiti na kraju. A on možda baš zato toliko i pije. Jer ga ona gnjavi, s onom facom pekinezera.

Ne, on pije jer se gadno navukao, dekne ga i delirijum tremens, i shvatate da mu je ta Helen ustvari jedina slamka spasa. I onda snažno navijate da se on urazumi.

Ako želite uporediti Reja Milanda s Nikolasom Kejdžom (Nicholas Cage) iz “Napuštajući Las Vegas” (“Leaving Las Vegas”), imajte na umu da je Miland probio led. Odlično dočarava moralno posrnuće, kao i fizičku ovisnost kojoj se ne može oduprijeti. U filmu, Don se izvuče. U stvarnom životu, Rejmond Čendler nije uspio.

“MILDRED PIRS” (“MILDRED PIERCE”)

Režija: Majkl Kertiz (Michael Curtiz)

Uloge: Džoan Kraford (Joan Crawford), En Blajt (Ann Blythe), Iv Arden (Eve Arden), Džek Karson (Jack Carson), Zekeri Skot (Zachary Scott)

Nagrade: Oskar za najbolju glavnu ulogu Džoan Kraford

Mildred Pirs (Džoan Kraford) je nezadovoljna domaćica čiji muž (Karson) ne zarađuje dovoljno (kad i ako ima posla), pa je ona prinuđena da prodaje torte po naselju kako bi što više razmazila dvije kćerke, a posebno stariju Vedu (En Blajt), koja ima talenta za pjevanje. Iz te ljubavi ka djeci, želji da ona naprave nešto više sa životima i žive drugačije od majke, proizilazi čitava ideja ovog filma – ambicija može donijeti i dobre i loše stvari.

Pročitajte još:   "Extended Preview" borbu između Cris Cyborg i Holly Holm! (VIDEO)

Dok se majka, sad razvedena, satire od posla u lokalnom restoranu, Veda počinje vjerovati da je nešto više od običnih smrtnika i ambicija je vuče ka materijanlim dobrima, bez obaziranja na moralne odrednice. Dok majka u poslu uspijeva sama, uz pomoć prijateljice Ide (Iv Arden) otvara sopstveni restoran, na privatnom planu je salijeću tragedije – jedno dijete umire, drugo se skroz otrglo kontroli. Mildred se nalazi u ćorsokaku u koji ju je satjerala kćerka. S jedne strane, misli da je čitav svoj život usmjerila i žrtvovala kako bi Vedi bilo bolje, s druge strane je od rođenog djeteta napravila čudovište!

Majkl Kertiz je napravio film po knjizi Džejmsa Kejna (James M. Caine) iz 1941. godine, koja znatno iscrpnije opisuje veliku ekonomsku krizu 1930-ih i težak život američke srednje klase. No, Kertiz je ubacio ubistvo, promijenio kraj i napravio porodični film noar. Gledao sam i mini-seriju iz 2011. godine u kojoj glavnu ulogu tumači Kejt Vinslet (Kate Winslet). Serija se drži knjige i mnogo više objašnjava neugaslu žeđ za uspjehom, koja je proizašla iz iznenadne krize. Kejt je dobra kao Mildred, samo previše plače!

No, Džoan Kraford je dočarala lik Mildred onako kako treba – jaka, a sa slabostima, gorda, no povlači ručnu kad mora; beskrajno voli, iako je svjesna grešaka u toj ljubavi. I, najvažnije, vrlo otmjena kad gubi. En Blajt je toliko dobro odigrala Vedu da je mrzite čitav film i želite da joj se desi najgore. I ona i Iv Arden u ulozi Mildredine prijateljice Ide su bile nominovane za sporedne uloge.

Stalno sam mislio kako bi bilo dobro da je Mildred kao Ida, grublja, oštrija, direktnija. Jer Ida u jednom trenutku govori Mildred: “Lično, mene je Veda uvjerila da aligatori rade pravu stvar – jedu svoje mlade!”

“DRVO RASTE U BRUKLINU” (“A TREE GROWS IN BROOKLYN”)

Režija: Elija Kazan (Elia Kazan)

Uloge: Pegi En Garner (Peggy Ann Garner), Džejms Dan (James Dunn), Doroti Makgvajer (Dorothy McGuire), Džoan Blondel (Joan Blondell)

Nagrade: Oskar za epizodnu mušku ulogu Džejms Dan

Prvi holivudski film velikog Elije Kazana, “Drvo raste u Bruklinu” je sentimentalna priča o siromašnoj porodici Nolan, irskim doseljenicima u Bruklin na početku 20. vijeka.

Za razliku od Mildred Pirs, Kejt Nolan (Doroti Magvajer) je stvarno siromašna i po čitave dane riba stubišta u ogromnim bruklinskim zgradama, a ponekad prodaje i stare krpe kako bi prehranila svoju djecu, malog sina i tinejdžerku Franci (Pegi En Garner). Glava porodice, Džoni Nolan (Džejms Dan), dobrica je koja se trudi da nađe posao i privređuje za najmilije, ali teško mu ide za rukom, uglavnom zato što je alkoholičar.

Pročitajte još:   Upoznajte Merlina, najvećeg mrguda kojeg je internet vidio (FOTO)

Djeca, uprkos svemu, a posebno nježna Franci, obožavaju oca, jer je pun zanimljivih priča kojima im razvija maštu, no majka misli da im samo puni glave glupostima. Tako u jednim momentima maštanja Franci vidi drvo na ulici koje su komunalci previše potkresali, no otac je uvjerava da to tako treba i da će drvo izrasti iduće godine još veće. Tu je i mamina sestra, tetka Sisi (Blondel), vesela, slobodnog duha, koja se u joie de vivre stilu udaje već treći put, no vrlo dobro vidi da je sestrin brak krenuo nizbrdo i sve radi da ih održi zajedno.

Džejms Dan ima interesantnu ulogu, ali ništa ja više od toga ne bih njega hvalio. U ovom filmu blista djevojčica Pegi En Garner, koja je dobila zlatnog kipića za najbolju dječiju ulogu (tako se to nekad radilo), ali i da nije, ona nosi ovaj film – kao nježna ptičica, uhvaćena u nezgodno vrijeme puberteta u mreže problema odraslog svijeta. U svoje, još uvijek dječije maštarije, mora da smjesti i mogućnost napuštanja škole, koju obožava, nedostatak novca, tatina pijanstva, mamin bijes. Sve radi kako bi svi bili zadovoljni, no tatina iznenadna smrt je zatiče i otad vaše srce tuče samo za nju, do kraja filma. I shvatite da je ona, baš kao i ono drvo na početku priče, rasla dok nije naišla na životne nedaće, koje su je potkresale i ojačale, kako bi mogla da raste dalje.

“NACIONALNA VELVET” (“NATIONAL VELVET”)

Režija: Klarens Braun (Clarence Brown)

Uloge: Liz Tejlor (Elizabeth Taylor), Miki Runi (Mickey Rooney), En Revir (Anne Revere), Donald Krisp (Donald Crisp), Andžela Lenzburi (Angela Lansbury)

Nagrade: Oskar za sporednu žensku ulogu En Revir i za montažu

Ovo je sportsko-dječija dramica, koja vam budi ljubav prema konjima, prema bližnjem svom, prema takmičenju i Elizabet Tejlor. Ona je Velvet Braun, klinka od nekih 12 godina, živi u nekom britanskom selu, mnogo sanjari i ne zanimaju je momci (kao stariju sestru Andželu Lenzburi), već konji. Mama i tata (En Revir i Donald Krisp) joj nabave konja koji je toliko nemiran i živ da maloj Velvet padne na pamet da bi ga mogli trenirati za trke, tačnije, za Nacionalnu godišnju nagradu. U namjeri joj pomaze momčić koga su primili na stan (Miki Runi). On je bivši džokej i zna kako se to radi. Zajedno su fantastični, pripremaju konja i slijedi prava drama na nacionalnom takmičenju, jer se do posljednjeg momenta ne zna ko će jahati zvijer!

Dakle, Liz Tejlor je fascinirala i kao djevojčica. U ovom filmu imate priliku vidjeti je u punom svjetlu nadolazeće zvijezde. Oči joj još nisu ljubičaste, no sijaju takvim sjajem da su svi već tada morali znati da će se to dijete preobraziti jednog dana u filmsku ikonu. Jedino sumnjam da su mogli znati da će silnu ljubav prema konjima, koju pokazuje u ovom filmu, kasnije prebaciti na muškarce!

Pročitajte još:   Gökhan Saki se nada povratku u oktagon već početkom 2018 godine!

En Revir je dobila Oskara za sporednu ulogu majke male Liz, evo i zašto – uloga netipične majke za holivudske standarde privukla je pažnju Akademije, jer mama Braun je i sama bivša sportistkinja, prva žena koja je preplivala Kanal kad je bila djevojka, iako niko nije polagao nikakve nade u nju! Kad vidi u svojoj kćerci taj isti žar, koji je kod nje donekle splasnuo nakon udaje i rađanja, ona se pretvara u sporednu, no krucijalnu silu koja gura malu Velvet naprijed da ostvari svoj san, s jednim važnim savjetom – da kad sve prođe, treba znati da je prošlo! Njena iskra života sažeta je u mudrosti koju iznese svom čovjeku prilikom prepirke oko kćerke: “Biće diskutabilno do kraja svijeta, gospodine Braun, da li je bolje uraditi pravu stvar iz pogrešnog razloga ili pogrešnu stvar iz pravog razloga?”

“SLIKA DORIJANA GREJA” (“THE PICTURE OF DORIAN GRAY”)

Rezija: Albert Luin (Albert Lewin)

Uloge: Andžela Lenzburi (Angela Lansbury), Džordž Sanders (George Sanders)

Nagrade: Oskar za fotografiju i još jedna nominacija za Andželu

Ko je čitao roman Oskara Vajlda (Oscar Wilde) “Slika Dorijana Greja” ili samo čuo za nekadašnju istoimenu grupu Massima Savića, taj je bar jednom osjetio želju da bude Dorijan Grej, unatoč njegovim silnim manama. Ideja o vječitoj mladosti je toliko fascinantna da sam se nebrojeno puta uhvatio kako razmišljam da bih, ako bi moj portret stario umjesto mene, ispravio sve grijehe koje je učinio Dorijan i živio moralan i čist život, sve dok sam vječno mlad.

Ali, onda to nije to.

Ovaj film je proglašen za najbolju ekranizaciju Vajldovog fantastičnog djela. U glavnoj ulozi Dorijana pojavljuje se ne tako zanimljiv lik, Herd Hetfild (Hurd Hatfield) – niti je dovoljno bio poznat u tom momentu, niti je lijep onako kako je to Oskar Vajld opisao, jedino dobro dočarava hladnoću i narcisoidnost Dorijana Greja u kasnijem periodu, no onu prvobitnu, bolnu naivnost i zaluđenost ljepotom grijeha, nisam osjetio. Zanimljivo je možda to da je gospodin Hetfild ostao zauvijek zarobljen u ovoj ulozi i nikad se nije uspio dokazati kasnije na polju umjetnosti, dok je stario umjesto svog portreta.

Andžela Lenzburi, sa druge strane, sija u svojoj kratkoj ulozi naivne, razočarane, siromašne pjevačice Sibil Vejn. Niko je više nije uspio tako dobro dočarati kao Andžela ovdje. I drugi glumci su vrijedni spomena, kao i mlada Dona Rid (Donna Reed), kojoj je ovo bila jedna od prvih uloga u Holivudu.

Svi znamo da je ovaj film (i knjiga) namijenjen starijoj publici, koja zna šta znači stariti i šta znači žaliti za mladošću. Nekad se u to ime počini i neki mali grijeh, no sve dok nemamo portrete koji bi primali ožiljke grijeha umjesto nas samih, nadati se da će grijeha biti manje i da će se svoditi samo na one benigne.

Izvor: Bosonoga

Želite reklamu na portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar