Istorija crnogorskih kafana

Kafana – kultno mjesto vjerovatno svih nacija kroz vjekove, omiljena institucija mnogih Crnogoraca. Riječ kafana (imenica ženskog roda) turskog je porijekla i označava mjesto, radnju u kojoj se u početku samo kuvala i služila kafa, a vremenom se izjednačila sa riječju mehana – krčma, gostionica, pivnica. Drugi nazivi koji su se kroz istoriju koristili su: han, birtija, bircuz, bistro…

Kafane su mjesta gdje se liječi tuga, proslavljaju srećni događaji u životu, mjesta gdje se okupljala inteligencija, gdje su stvorene neke od najljepših pjesama, priča, skica za slike, mjesta gdje su postizani svi bitniji dogovori, od braka, milionskih ugovora, pa do prekrajanja državnih granica i ulaska u rat. Kafana, carstvo dima, kariranih stolnjaka i neopranih čaša, carstvo gdje ljudi bježe od stvarnosti, đaci iz škole, muževi od žena i obrnuto. Krajem 19. i početkom 20. vijeka kafane doživljavaju procvat, a nepravedno su bačene u sjenku pred naletom  industrije, kapitalizma, novog elektronskog, užurbanog doba. I pored svega, odolijevaju zubu vremena…

Nešto o običajima koji se praktikuju i u kafanama.

Nema dovoljno dobrih dokaza odakle potiče ritual kuckanja čašama prilikom nazdravljanja, dok stari apokrifni spisi kažu da se tako radilo „za svaki slučaj…“ da se spriječi nesreća ako je bilo namjere za trovanjem. „Kako sad trovanje i nazdravljanje?“, pitaćete se. Kada se čaše kucaju piće se prelije iz jedne u drugu čašu pa bi na taj način osoba bila sigurna da je neće otrovati osoba sa kojom pije.

Zvanični međunarodni priručnik o alkoholu i kulturi definiše zdravicu kao: „najvjerovatnije dio narodnog običaja gdje bi se prilikom žrtvenih rituala, dok se bogovima prinosilo sveto piće – krv ili vino (sve u cilju da se smrtniku) ispuni želja, odgovarala molitva sažeta u riječima: ,u tvoje zdravlje‘ ili ,za dug život!‘“ Još jedno od važnih pravila pri nazdravljanju i kuckanju čašama je – spustiti čašu prije nego što je zdravica završena (i svi se kucnu čašama) u Crnoj Gori se smatralo nepristojnim. Smatralo se da ta osoba nema dobrih namjera, niti da poštuje taj skup ili društvo. Zdravica ima raznih – od svečanih, sentimentalnih, smiješnih…

Praksa je da onaj ko ima namjeru da nazdravi ustane i kašikom kucne po čaši da najavi svoj govor. I veoma bitna stvar na prostorima Crne Gore – prvu zdravicu je uvijek činio domaćin. Pri kuckanju čašama osobe se gledaju u oči. Mještani, domaćini različitih mjesta vole da nauče ostale kako se nazdravlja kod njih. Kako se diže čaša je takođe bilo posebno važno – ruka je bila usmjerena ka gore, ka bogovima, jer tako u stvari, tim pokretom ruke upućujemo neverbalnu molbu „svemoćnom Bogu“. Običaj razbijanja čaša datira od davnina, a etnolozi i antropolozi su i danas zainteresovani za istraživanje tog rituala.

Kafane su nazivane i – „univerzitetima života“. One su uvijek imale važno mjesto na društvenoj mapi Crne Gore. Istorija kaže da se u Crnoj Gori davne 1600. godine pojavljuje i otvara prva kafana. Postoji podatak da su je otvorili Turci. Ipak, najveći broj kafana se otvara tek krajem 19. i početkom 20. vijeka. Tadašnji podaci govore da je grad na svakih 50 stanovnika imao po jednu kafanu. Kafane su prepoznatljive po pjesmi i očaravajućoj muzici. Pretežno su se slušale rodoljubive, izvorne, starogradske pjesme, sevdalinke uz pratnju instrumenata koje savremeni orkestri odavno ne koriste. Pod istim kafanskim krovom i kod Crnogoraca se „pretresaju“ sve značajne teme iz raznih društvenih sfera: politike, istorije, sporta…

Ne zna se ko je izmislio kafane. Možda je i bolje što je tako. Možda bi se sva zahvalnost pripisala samo toj osobi, a kafane su zapravo sazidane i pripadaju svim ljudima ovoga svijeta. Zato i jesu dio života mnogih, najviše onih koji nikada nisu krili da im je kafana „druga kuća“.

M.M.

Advertisements