TARZAN I DŽEJN U BERANAMA: Kako je Kiti Svon našla spas u Crnoj Gori! (1970)

Kad je 31. oktobra 1970. godine holivudska glumica Kirsten Svanholm, Dankinja, rođena u Kopenhagenu, poznatija kao Kiti Svon, nastavila snimanje filma ,,Tarzan i duga“, u kojem je glumila Tarzanovu lijepu saputnicu Džejn, nije ni sanjala da postoji neka čudesna zemlja, skrivena u srcu Evrope, još čudesnijeg naziva – Crna Gora!

Moguće je da tada Kiti nije ni znala da pokaže na mapi gdje se nalazi ta malena zemlja, prepuna čistih potoka, rječica, rijeka i jezera, naslonjena na more i sklupčana ispod planinskih gromada, kao nekakva umiljata mačka na postaćiji! Nije mogla tada, tog poslednjeg oktobarskog dana, ni da nasluti prelijepa Dankinja da u toj bajkovitoj Crnoj Gori postoji jedna živopisna varoš, takođe, čudesnog naziva – Berane!

Da joj je neko, kojim slučajem, rekao da će nekada i stići do te Crne Gore i do tih Berana, ona bi, zasigurno, samo odmahnula svojom slatkom glavicom i pogladila svoju dugu i tamnu kosu! Međutim, poznato je da se, ponekada, nekome desi i ono što nije ni mogao da sanja, niti, pak, ni u primisli da nasluti! Izvjesno je da ono što sudbina i neka posebna sila režiraju, to ne može ni najbolji režiser svijeta!

Upravo tog 31. oktobra, upravo te 1970. godine, upravo na tom snimanju u Rajbon Springsu, na Floridi, nevješti pirotehničari izazvali su filmski požar jačih razmjera od predviđenog i neočekivano su se sred plamena, našli Tarzan i Džejn, dakle, Kiti Svon i Stiv Havkes. Na jedvite jade su iščupani iz grotla – Kiti je ostala bez tri četvrtine kože sa lica i tijela, a Stiv je, ipak, bolje, prošao!

Kiti je prebačena na najbolju američku kliniku za opekotine, u Gehnsvil, takođe, na Floridi. No, stručnjaci joj nijesu mogli pomoći, a bili su za to da se ništa ne dira godinu dana i da se onda pristupi onom najgorem rješenju- plastičnoj operaciji!
Ali Džejn ne bi bila Džejn, gospodarica džungle i Tarzanova ljuba, da nije nešto naučila, pa makar i sa običnog snimanja filmskih bajki, a to je da je život neprestana bitka, da je život, u stvari, najobičnija džungla i ko hoće da opstane u životu-džungli nikada ne smije da klone duhom! Iako unakažena, iako se jedva izborila sa goli opstanak, ona je odlučila da vodi rat protiv opekotina, ožiljaka i keloida!

Riješila je da povrati makar malo nekadašnje ljepote i da odsanja i najljepši san – da postane majka. To što je jedva hodala, to što je teško savijala šake i ruke, to što su je rane užasno boljele i svrbjele, to što su joj neprekidno navirale tamne misli, sve to nije htjela da prihvati kao prepreke na putu ka ostvarivanju svojih zamisli.

Baš u to vrijeme, kada je bio još jedinstveni televizijski program za našu tada jedinstvenu državu, izlazio je jednom nedjeljno časopis ,,Radio i tv revija“! Pored najave programa list je objavljivao i priče o pjevačima, pjevačicama, glumcima i glumicama, a po neki put i prevedene napise iz strane slične štampe. Tako su, brzo nakon udesa jadne Kiti, objavili djelove reportaže iz jednog italijanskog lista, koji su slikovito dočaravali ono što je lijepu Kirsten i snašlo.

,,Radio i tv revija“ se čitala i u Crnoj Gori, čitala se ona i u Beranama, u varoši, koja drijema i sanjari ispod Komova, Bjelasice i Cmiljevice, nalakćena na ravnici pored srebrnog Lima. Među stalnim čitaocima beogradske ,,Radio i tv revije“ bio je i beranski bračni par Šaljić, Jovan i Dragica, iz najmlađeg beranskog predgrađa, ispod Bogavskog brda, poznatog kao Novo naselje. Međutim, mogla je da ta revija objavi tu reportažu, mogli su i da je pročitaju Jovan i Dragica, u svojem dvorištu, ispod jabuke kolačare, uz zuk njihovih pčela, ali sve to ništa ne bi značilo za najvažniju životnu bitku Kirsten Svanholm da Šaljići nijesu bili travari i to ne oni obični!

Pročitajte još:   Švedska crkva mijenja tekst: Bog je Bog, ne muškarac

Ovako, čim se pročitali o čemu se radi, potresla ih je poprilično njena surova sudbina, pa se Jovan brzo obratio redakciji ,,Revije“ a napisao je najkraće što je mogao:,,Ja mogu da izliječim Kiti Svon, Jovan Šaljić, travar, Novo naselje, bez broja, Berane“! Inače, Jovan je bio već poznat u travarskim krugovima, ponajviše po liječenju od opekotina, jer su on i njegova porodica prenosili tajne svojih predaka, koji su živjeli u skladu s prirodom, poštujući je i uzimajući od nje ono što im je ona obilato nudila. I, naravno, da u redakciji tog lista, kojoj se obratio Jovan, nije bilo i onih koji su mu povjerovali, vjerovatno da bi ostalo samo na tome i da bi pismo završilo u košu.

No, kad sudbina uzme nešto pod svoje, onda se klupko događanja odmotava samo onako kako to ona i hoće – nije prošlo mnogo vremena i na beranski aerodrom, koji je bio odmah iznad kuće Šaljića, na drugoj terasi doline, sletjela je Kiti Svon, filmska Džejn! Uvijena u ćebad, bolne grimase na licu, sva isprepadana od naglog upada u neki nestvarni svijet, istovremeno i čudan, a i tako lijep, uz nevjericu da joj može bilo kako pomoći neki nepoznati travar iz neke nepojmljive zemlje Crne Gore, tamo iz nekih Berana, umnogome je podsjećala na lavicu iz njenih filmova i to uhvaćenu u zamci.

No, brže nego li se i očekivalo Kiti je počela da se osjeća i izgleda bolje! Šaljićevi melemi su počeli da čine svoje, upravo ono što savremena medicina nije uspjela, i da, dakle, mlade kožu, da joj vraćaju stari sjaj, da ubijaju keloid i nesnosni svrab, a i da povraćaju gipkost cjelokupnog tijela. Uz vidni fizički oporavak Kiti je počela da se vraća k sebi i u psihičkom pogledu!

Okružena pažnjom Šaljića, koji su je prihvatili kao da je član njihove porodice, a i uz dobru i zdravu domaću trpezu, Kiti Svon je, iz dana u dan, postajala sve jača i jača! Onda kad se povratio i sjaj u njenim lijepim očima, prošetala je i kroz Berane čuvenim korzoom, zatim do Manastira Đurđevi Stupovi, okružena bezmjernom pažnjom vaskolikog stanovništva, a i, naravno, znatiželjom, jer se ne dešava svaki dan da junakinja sa filmskog platna sađe i uđe među narod i to ona koja je uvijek rado gledana – Džejn!

Inače, Kiti je voljela i da sjedi ispod stabla velike jabuke u dvorištu i uživa u zelenilu i miru; pored toga, igrala je i ,,žmurke“ sa dječurlijom iz okolnih kuća, pa je postala njihova prava miljenica. U beranskom Domu kulture upriličena je i priredba njoj u čast, a sa danskog je prevodio Roko Dragović, mladić, takođe iz Novog naselja, koji je povremeno odlazio u Dansku. Svon je otpjevala nekoliko pjesama, uz oduševljenje prisutnih.

Pročitajte još:   Smrt poslednjeg "bosa": Sprema se velika reorganizacija Koza nostre

Da je veliki čovjek, a ne samo glumac, pokazao je i Stiv Havkes, njen filmski suprug- Tarzan! Nije mu bilo nimalo teško da doputuje u Berane i da joj pruži bezmjernu podršku u borbi i bio je, takođe, gost porodice Šaljić.

A taj Stiv Havkes, Tarzan, ili kako bi Beranci rekli ,,Tarzo”, bio je, u stvari, niko drugi do Stjepan Šipek iz Samobora, varošice u blizini Zagreba! O svojim pravim roditeljima Šipek nije nikada ništa saznao, a prihvatila ga je, ostavljenog i napuštenog, jedna dobra samoborska baka, jedna istinski dobra duša, koja, takođe, nije imala nikog svoga – Sofija Čakalić.

Da bi bilo sve još zanimljivije, ona nije bila u nikakvoj rodbinskoj vezi sa njim! Iako i sama siromašna, othranila je Stjepana kao da mu je rod rođeni, kao da mu je i majka i baka i sve. A on je brzo izrastao u pravog momka, koji je postao poznat po svojoj izuzetnoj snazi, građi i velikom apetitu i to u cijelom Samoboru a, bogami, i u okolini. Sofija je nosila u sebi veliku želju da Stjepan postane mašinbravar. Da li je sirota Sofija-Soka, pri tom, imala u vidu unosnost i istorijsku važnost tog zanimanja, niko od malobrojnih samoborskih hroničara to nije ni zabilježio ili nije smio.

No, dobroj se baki Sofiji, ipak, nije ispunila ta želja, jer je 1959. godine njen Stjepan, njen Stepko, njeno mezimče, otputovao za Kanadu. Odlazak u tu daleku zemlju u potpunosti je izmijenio njegov život, a sve je započelo kad je 1964.-e pobijedio na plivačkom maratonu na poznatom jezeru Ontario, kada je stazu dugu sedamnaest kilometara preplivao za osam sati i pedesetpet minuta.

Poslije četiri godine stigao je u Majami Bič; bilo je to upravo u vrijeme kad se ubrzano tražio novi Tarzan, a među trista prijavljenih za tu ulogu našao se i Šipe i glatko je pobijedio. Pošto je brzo pokazao da je spreman da se uhvati u koštac sa svim izazovima koje nosi u sebi snimanje filma, naročito ove vrste, iste godine, u ljeto, postao je glavni junak filma ,,Tarzan, gospodar džungle“.

Tako su se holivudske dveri širom otvorile Stjepanu Šipeku iz Samobora, koji je ubrzo postao i Stiv Havkes. Tarzan je za vrijeme boravka u Beranama, postao još više miljenik djece, a i starijih, jer je u bašti Šaljića vježbao, verući se po jabukama i kruškama, kao da je u pravoj džungli. Pored njega u dom Šaljića su dolazili, naravno, i vjerenik Kiti Svon, Roberto, Italijan, kao mnogi glumci i muzičari, pa su i tako, uz meze i piće, mahom naveče, nastajale prave predstave.

Dok je boravila u Beogradu Kiti Svon je snimila našu poznatu starogradsku pjesmu ,,Ima dana“, zajedno sa poznatim izvođačem narodnih nota Tomom Zdravkovićem, a na istoj ploči, u izdanju ,,Jugotona“, snimljena je i ,,Pjesma o Kiti Svon“, koju je otpjevao, upravo, Zdravković:

Baš juče slušam pesmu tu i plačem ja
tvoj bol je velik’ Kiti Svon
za mene si ti divan cvet u srcu mom
za mene si tužna pesma Kiti Svon.

Tvoj drhtav glas za mene znači jedan život
a ja te ne znam Kiti Svon
a pevam o tebi jer si ti u srcu mom
za mene si tužna pesma Kiti Svon.

Jednoga dana biće kraj i bolu tvom
jedna će zora doneti osmeh
sad pevaj i smej se svaki cvet kao ti
ostaće zauvek u srcu mom.

U septembru 1971. godine Kirsten Svanholm, poznatija kao Kiti Svon, otputovala je iz Berana, skoro sasvim izliječena, a u svojoj putnoj torbi i u svojem srcu, pored mnogo lijepih i dragih uspomena i sjećanja, ponijela je i meleme. A septembra naredne godine ona, Jovan Šaljić i njegova porodica, sreli su se u Podgorici, jer nije mogla putovati kolima do Berana, pošto su avioni počeli da ga zaobilaze, a i zbog jednog presrećnog razloga – bila je u blagoslovenom stanju! Susret je bio dirljiv, s obaveznim suzama i nezmjernom zahvalnošću koju je i pokazala lijepa Dankinja Kirsten i koja je, uz pomoć Šaljića, izašla kao pobjednik iz svoje najveće životne bitke.

Pročitajte još:   Zavirite u jedno od najstarijih arheoloških nalazišta
Jovan Šaljić, koji je liječio Kiti Svon

O boravku Kiti Svon u Beranama pisala je skoro sva štampa ondašnje zemlje, ali Beranci, kao ni Crna Gora, nijesu uspjeli da od toga naprave i nešto mnogo više, a kroz sve to i shvate da je njihova budućnost – poljoprivreda sa proizvodnjom zdrave hrane, izvoz pijaće vode i turizam, a ne industrija!

I ne samo to, kao što to i obično biva u našem narodu, javili su se i pojedinci, koji su tvrdili da taj melem nije ništa novo i da su i oni mogli da izliječe poznatu divu! Istina je da su beranska dolina sa njenim selima, a i okruženje, prava riznica ljekovitih čajeva, melema i napitaka i da mnogi čuvaju porodične tajne i prave vrsne meleme, ali niko nikome nije branio da se javi i da pokuša da izliječi Kiti Svon, kao što je to uradio Jovan Šaljić, sa svojom suprugom Dragicom, rodom iz stare plavske trgovačke porodice Antović.

Mogao je tako beranski kraj da postane mjesto i za snimanje raznih filmova, pa i onih o dogodovštinama Tarzana i Džejn, jer je u to vrijeme bilo dosta prašumskih predjela, u šekularskim, bjelasičkim, cmiljevačkim, komskim i bihorskim šumama. U njima se mogao izgubiti putnik namjernik i to usred bijelog dana. Inače, one su obilovale potocima sa virovima i vodopadima, lijanama, ogromnim lopurima, a statiste za razna plemena iz džungle lasno je bilo naći među mještanima, jer su brzo, i to prvih dana proljeća, dobijali tamno-bronzanu boju u licu, čuvajući svoja brojna stada po planinskim proplancima a ljeti koseći travu ,,tipac“.

Nažalost, danas je to skoro nemoguće izvesti, jer su guste šume tako nagrđene, očerupane i prorijeđene, najprije od strane državnih šumskih gazdinstava, pa onda za potrebe fabrike celuloze i papira, a kasnije od grupa raznih privatnika i drvokradica, tako da se ni Tarzan, niti, pak, Džejn ne bi imali gdje ni sakriti. A što se tiče statista ni njih ne bi bilo, jer su gotovo svi napustili svoja sela i raštrkali su se po varoši i bijelom svijetu; i ne samo to – dobili su i bledoliku boju, tako da bi jedino mogli da nastupe u nekom vesternu, ali ni tu ne bi mogli da imaju neku prođu, jer je sada i previše ,,kaubojštine“!

Piše: Milija Pajković

Iz objavljene knjige ,,Beranske priče“

Želite i vi da pišete za Crnu Goru? Javite nam se!

1 komentar

Comments are closed.