Kako je misteriozna bolest uništila skoro cijelu zemlju

Desetine hiljada ljudi moralo je da umre prije nego što je prihvaćena izmjena u ishrani koja je spasla društvo. Godine 1877. japanski car gledao je kako njegova rođaka, princeza Kazu, umire od bolesti zvane kake.

Beri-beri izaziva bijeli pirinač (ilustr. Pixabay)Foto: Beri-beri izaziva bijeli pirinač (ilustr. Pixabay)

U pitanju je bilo medicinsko stanje od kojeg otiču noge, a govor se usporava. Paraliza je čest propratni simptom bolesti, a ni smrt nije retka, najčešće zbog zastoja srca.

Kako piše portal „Atlas obskura“, car Meiđi bolovao je od iste bolesti skoro cio život. Zbog toga je ulagao ogromne količine novca u pronalazak lijeka.

Misteriozna bolest toliko je uzela maha da je u to vrijeme doveden u pitanje opstanak ne samo cara, već i njegove porodice, i čitave japanske vladajuće klase. Naime, velika većina bolesti pogađa siromašne, ali kake je bila bolest bogatih. U Tokiju je bila toliko rasprostranjena da je dobila kolokvijalni naziv „bolest grada Edo“ (stari naziv za Tokio).

Godinama kasnije, ispostavilo se da je ‘krivac’ bio je običan polirani bijeli pirinač, tada statusni simbol u Japanu.
U pitanju je izbijeljena verzija te namirnice, koja prolazi kroz dugotrajan proces i zahtijeva mnogo uloženog rada i truda. Čak i uz moderne mašine relativno je teško oguliti čvrstu spoljašnju opnu zrna pirinča, a upravo zbog visokih troškova proizvodnje samo su bogati Japanci jeli bijeli pirinač — neki od njih i isključivo tu namirnicu, prenose mediji u regionu.

Vlažan i suvi beri-beri

Ono što se danas zna jeste da se guljenjem opne uklanja i tijamin, odnosno vitamin B1. Kada ljudima ili životinjama nedostaje B1, dolazi do razvoja bolesti koja danas nosi naziv beri-beri i dolazi u dva oblika. Vlažan beri-beri pogađa srce i krvne sudove (zatajenje srčanih komora, proširenje krvnih sudova, edemi), dok suvi izaziva simetrični gubitak senzorne, motorne i refleksne funkcije na krajevima udova. Bolest može da zahvati i mozak (encefalopatija), što vodi u komu i smrt.

Bolest nije bila poznata u Japanu, niti je postojao lijek za nju, pa su brojni ljudi pribjegavali raznim alternativnim metodama. Pojedini ljekari prvo su govorili pacijentima da moraju da jedu specifičnu hranu, drugi su palili sušeni divlji pelin kako bi podstakli cirkulaciju… Ponekad se dešavalo da ljudi potpuno slučajno uspiju da pomognu oboljelima.

Jedan ljekar preporučio je pacijentima da se bar nakratko odsele iz Tokija, pa su oni bili prisiljeni da jedu neprerađeni pirinač jer bijeli nije bio dostupan. Unos vitamina B1 olakšao je simptome bolesti, zbog čega se pojavilo vjerovanje da je u pitanju lokalna bolest iz vode ili tla oko Tokija.

Problem je većim dijelom riješio ljekar Takaki Kanehiro, koji je primijetio da kod zapadnjaka ne postoji beri-beri, pa je bio uvjeren da je riječ o ishrani. Vjerovao je da bi hrana bogata proteinima mogla da pomogne u liječenju bolesti, ali nije mogao to i da dokaže. Tek nakon što je proveo eksperiment na mornarima, gde je u jedan brod ukrcan bijeli pirinač, a u drugi običan ječam, postalo je jasno da ječam pomaže u izlječenju beri-berija.

Birokratija nije bila toliko uvjerena u to, pa je ječam uveden u ishranu vojske tek nakon rusko-japanskog rata u kojem su desetine hiljada vojnika stradale od beri-berija.

Izvor: Radio Televizija Crne Gore

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!