Džihadisti s Balkana razočarani u ID

#Balkan #Id

Neki borci sa Balkana, koji su u Siriji i Iraku ratovali na strani ID, riješili su da napuste Bliski istok i vrate se svojim kućama.

Oni su razočarani brutalnošću, bedom i ugnjetavanjem te terorističke organizacije, piše BIRN.

Razočaranje u ID navelo je Alberta Berišu sa Kosova da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo i otrgnu se od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta, navodi se u izvještaju, koji prenosi nezavisni informativni portal Freš Pres.

Kaže i da je razlog zbog koga je otišao u Siriju to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je htio da pomogne svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora.

„Država nikad nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi“, rekao je Beriša za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su posljednjih godina učestvovali u ratovima na Bliskom istoku.

Kako Beriša kaže, svako je imao svoju priču i ciljeve, „ali jedna važna stvar o onima koji su se vratili jeste da njihov povratak znači da su razočarani onim što su vidjeli“.

Beriša, koji nije tipičan džihadista, završio je političke nauke na Univerzitetu u Prištini i master studije na Univerzitetu u Tirani, a kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. oktobra 2013. kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv snaga predsjednika Bašara al Asada, ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.

Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik „da bi izbjegao jezičke barijere“, a onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, zapovjednika ID koji je komandovao albanskim borcima.

„Kunem se Bogom da nikada prije toga nijesam čuo za njega i da ga nikada prije toga nijesam vidio“, rekao je Beriša na suđenju u Prištini.

Pošto je od ID bilo gotovo nemoguće pobjeći, Beriša navodi da je pomoću Fejsbuka kontaktirao prijatelja s Kosova kako bi mu pomogao da se vrati kući.

„Onda mi je poslao SMS u kome kaže da je jedan moj rođak bolestan i da moram da se vratim kući, a ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo“, rekao je Beriša na sudu.

Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i po godine. Njegov slučaj je trenutno na apelaciji, a Beriša odluku čeka na slobodi.

„Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantni pritisci od svih institucija – njihova tendencija da ispune svoje političke ili institucionalne agende kroz nas“, kaže Beriša kome je, dodaje, još teže pala stigmatizacija nakon što je pušten iz pritvora.

Njegova NVO, INSTID, bori se protiv vjerskog ekstremizma na Kosovu i ima za cilj da deradikalizuje ljude koji su se vratili s bliskoistočnih ratišta.

„Pošto znam da su većina njih žrtve, mislio sam da njihovo dalje viktimiziranje nije rješenje, i da bi ih to još više radikalizovalo“, objašnjava Beriša, koji želi da takvi ljudi ponovo postanu korisni u društvu i ostanu na slobodi jer bi, zaključuje, u suprotnom postojala mogućost za veću radikalizaciju i čak za radikalizaciju drugih u zatvoru.

Nazad na Balkan iz Sirije vratio se još jedan džihadista sa ovih prostora – Hilmi, koji ima državljanstvo BiH i Crne Gore, a tu odluku, takođe razočaran onim što je tamo vidio, donio je 16 mjeseci nakon što je iz BiH otišao u kalifat ID u Siriji.

U Siriju je otišao vjerujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju, ali je ubrzo uvidio da – tamo nema ničega jer, kako kaže za BIRN, „tamo nemaš struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa“.

„Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb (ured) za bolesne gdje sam dobijao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludeo sve vrijeme i gledao kako da spasim porodicu i pobjegnem odatle“, prisjeća se Hilmi.

U Siriji je, kaže, sreo mnogo ljudi s Balkana, ali, pokazujući fotografije svoje porodice i prijatelja, napominje da neki od njih nijesu nikada uspjeli da pobjegnu iz Sirije.

„Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi, ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video-klipove, poziraju s oružjem“, priča Hilmi.

Kada je ovaj vjernik čuo da je ID napravila kalifat, bio je odlučan da ode i vidi da li je život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima, a destinacija mu je bila provincija Alepo, gdje je već živio njegov prijatelj iz Podgorice.

On ga je uvjerio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova porodica tamo mogu biti njegovi gosti, pa je Hilmi čak planirao da se za stalno preseli u Siriju.

Ali, kada je tamo stigao februara 2015. godine, sačekale su ga loše vijesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija, a ID je uvela vanredno stanje, oduzela pasoše svim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer je „savršeno društvo već stiglo“.

Jedan Bošnjak koji je takođe živio u kalifatu garantovao je za Hilmija i njegovu porodicu, pa su prebačeni u kuću zajedno s još nekim izbeglicama iz Kobanija, a nekoliko mjeseci kasnije Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada Al-Baba gdje je sa porodicom živio više od godinu dana.

Kako su se napadi intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo i, kako Hilmi kaže, postaneš „jednostavno bespomoćan“.

Kada je shvatio da je razočaran kalifatom, pokušao je da pobjegne preko Turske, gdje je uhapšen nakon čega je proveo dva i po mjeseca u pritvoru, a nakon toga se vratio kući u BiH, gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.

Međutim, za razliku od Hilmija koji tvrdi da je u Siriju otišao da ispoveda vjeru i živi u umjerenom kalifatu, mnogi sa Balkana su na Bliski istok otišli zbog novca, a s bogatim iskustvom stečenim u ratovima 1990-ih, postali su vredno oruđe u redovima islamističkih snaga.

„Neka oni drugima pričaju o Bogu i hurijama (djevice s kojima pravednici uživaju u raju). Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega“, rekao je za BIRN Fisnik, borac iz Makedonije.

On kaže da ga zanima novac i da već ima iskustva iz ratova u bivšoj Jugoslaviji i oružanih pljački po Zapadu.

Fisnik je živio u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, Turskoj i Njemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt s onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta, a kaže da se „naši ljudi po džamijama u Evropi lako povezuju i znaju ko je kakav i za šta može poslužiti“.

U ljeto 2014. Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno s prijateljima s Balkana i Kavkaza koji su živjeli u Njemačkoj i Austriji i tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno, plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.

Ističe da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tokom ratova na Balkanu.

„Gledao sam poslije druge bitke kako Ašadovim zarobljenim vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to“, kaže Fisnik.

Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je lokalni zapovjednik rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti Islamskoj državi. Nakon skoro tri mjeseca ratovanja pod zastavom ID, Fisnikov zapovednik je nestao, a novi nadređeni su od njega zahtjevali da ubija civile, na šta on nije bio spreman.

Ipak, da bi uopšte mogao da napusti ID i vrati se kući, morao je da ubije petoro „špijuna“ među kojima su bile i dvije žene, jer je, kaže, „alternativa bila da njegova glava završi na trgu umjesto njihovih“.

Beriša, Hilmi i Fisnik samo su neki od stotina ljudi koji su se, razočarani u ID, vratili u zemlje regiona nakon što su neko vrijeme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka.

Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nijesu odlazili da bi ratovali, države regiona ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu nekoliko zakona koji su usvojeni 2015, pa su mnogi povratnici završili na sudu, a sada uvjeravaju ostale muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na ratišta.

Izvor: Radio Televizija Crne Gore

Napišite komentar