Drži li vas čelična ruka?

Foto: Flickr

Znojava, blatnjavog čela i oguljenih koljena našla sam se u sred divlje pustare na oluji. Nepregledna močvarna područija, crno tlo i utihnula tama okruživala je moju zabezeknutu pojavu sa svake strane. Vjetrovi su nemilosrdno vrištali posmrtne pjesme a ledeni grad veličine oraha padao mi je po tjemenu. Udarci me nisu boljeli, ali su opominjali na uzas koji slijedi. Nisam se plašila, bila sam radoznala. Privlačio me poput lijepka ukus beznađa, tamo u napuštenoj nedođiji čije ime nisam znala, niti mi je mjesto bilo poznato. Nepregledno crnilo pred mojim očnim kapcima utapalo se u jezu koja se kao pacov spuštala niz kičmenu moždinu.

Na početku, možda iz radoznalosti sačekah nepomična, no sve dalje od toga bilo je prekasno za spašavanje.

Ostajala sam bez daha, prvo nesvjesno, dok borba za vazduhom nije počela da bude očigledna. Preko grudnog koša valjale su se težine kojima nisam mogla da nadjenem ime, a pluća su počela strahovito da bubre pod najezdom prijetnji koje su ih sputavale da neometano obavljaju svoj posao.

“Idi odavde”, titralo mi je u slušnom polju, no nisam imala načina da to učinim. “Idi odavde” je zvučalo pametno, spasonosno i nekako jedino moguće za moj opstanak, no mene je držala neka nevidljiva čelična ruka od koje nisam imala potrebu da se branim, jer sam osjećala da joj pripadam. Koliko god sumanuto i nastrano zvučalo bile smo stopljenje jedna sa drugom i nijedna nije odustajala.

Ja sam nudila mladost, svježinu, radnost i volju da trpim. Ona je nudila porobljavanje svake ideje koja je zaiskrila mojim mislima, nudila je nekakvo tamno beznađe bez kraja. Šepurila se svemoguća u tmini i haosu davajući mi do znanja da me neće pustiti na suvo. Čak i ako to učini, zahtijevaće zahvalnost i pokornost koliko god mi suvo tlo svakako pripadalo.

Očajno saznanje da nemam izbora sem da joj se podčinim, nije me tjeralo na bunt. Nije me tjeralo na prkos da se izborim za sopstvene udove koji su u ljepljivoj močvari sad već bile zabetonirne do koljena. Ako bih se pokrenula sama od sebe, tonula bih još više. Moj je mozak bio ispran do neslućenih razmjera, čim sam osjećala da sam izgubljena prije nego li je bitka i počela.

Posmatrajući sopstvene reakcije na utopiju koja je izvjesno stizala, nisam bila šokirana, što me je dodatno uzbuđivalo u nevjerici.
“Pomirljiva si”, začuh ponovo vjetrov glas, koji više nije bio srdačan, kao onaj maločas koji je savjetovao na bijeg. Ovaj je bio grublji, stariji, konstantan i pobjednički. Ovaj nije mario za moju porobljenost, kao da je unaprijed znao da ću tu ostati, pa se prvi put samo pravio ljubazan.

Pomirljivost je odlika porobljenih. Znala sam to, još kad sam prvi put ugledala svoja oguljena koljena koja su se batrgala u blatu iz kojeg mi mozak nije diktirao bijeg.

Pomirljivost na trpljenje, pristajanje na očaj, želja za snom.

Bila sam umorna. Ljutita na mahove, pa opet ravnodušna. Vjerovala sam slijepo da sam dala sve što imam, i da mi je dato najviše što je moglo da mi pripadne. Zeleni pašnjaci sad su izgledali kao neki obećani nepostojeći čardak, na kojima žive oni koji su drugom rukom odabrani. Ova moja, mene je stiskala još više, a ja sam je poput svakog mučenika voljela.

Tlačena i izgubljena vedrina moga duha, prerastala je u pomirenost davljenja u brlogu. Brlog je sad izgledao kao raj, trebalo je samo dodvoriti se čeličnoj ruci da me tu zadrži. Tu na površini gdje novi udah ne obećava automatsku smrt. Tu sam bila bezbijedna, do grla porobljena, no ipak živa i to je bilo dovoljno.

Piše: Jovana Šekularac

Udove odavno nisam osjećala, kao da su se jedan za drugim pretvarali u gliste koje su obučene da tu prežive. Cijelo moje tijelo postalo je adaptacija nametnute situacije, na koju sam nesvjesno pristala i iz koje se nije nazirao boljitak. Nisam ga ni željela. Nisam ni računala na trk ili slobodu kojoj sam se jednom bila zarekla. Sad je ličila na nepotrebno obećanje koje mi više nije služilo. Postala sam glista, i tek sam nakon toga uočila hiljade istih stvorenja oko mene. Hiljade udavljenih pojava, koje su pristale da od rođenog postojanja naprave ono na što sam i sama pristala.

Svi smo isti, bilo je jasno kao dan. Poenta je u ovoj sumanutoj situaciji postati glista?

Gliste ne sanjaju. Gliste se ne bune. Nemaju ideje, nemaju karakteristike buntovnika ni revolucionara. Nemaju želju za promjenama, samo ponekad zakukaju kad ugrije sunce. Sunce, nekad voljeno i obožavano, postalo je nož, koji će prerezati grlo samo ako mu poklonimo malo pažnje ili zamaštamo o njemu.

“Idi odavde”, bila je prva misao kojom sam tražila alarm, koji je nemilosrdno obavještavao da treba da ustanem.

Otvarala sam teške kapke sporo, kao da provjeravam imam li načina da započetu radnju dovedem do kraja. Mrdala sam nožne prste polako, saopštavajući sebi da nisam glista.

Nisam, a kao da želim da budem teklo je kao potočić ih tek razbuđenih očiju. Bijeli plafon moje sobe udahnuo mi je ljepotu voljene boje, pa sam se lakše pribrala.

Čelična ruka je i dalje pozivala na posao koji ne podnosim, na kredite koji mi izjedaju nutrinu, na trpljenje tokom dana koje sam svjesno izabrala zarad malo bljutavog vazduha koji mi je ionako pripadao.

Čelična ruka nije odustajala, ni nakon saznanja da sam bezbijedna. Opminjala me je na poslušnost, lukavo posmatrajući radnje koje ponavljam iz jutra u jutro.

Užurbanost mog pripremanja na jurnjavu potvrđivala joj je da sam i dalje tu. Porobljena i pomirena na nevidljive okove koje je utvrdila proteklim vremenom.

Moj um nije spavao, no iz njega nije izlazilo ništa novo što već nisam vidjela.

Čelična ruka je podsjećala na neplaćene račune, na laganu jutarnju glad koja se treba utoliti pristajanjem na mrske radnje.

Želim da budem suncokret, rekoh najzad, zbunjena svojom hitrinom koja me vodila prvo do kuhinje najzad do kupatila.

Jeza mi je obuzimala korake, ali ne ona močvarna već neka inspirativna i poželjna. Neki laki vjetar borio se sa otvorenim prozorima u junskom jutru, a oni su pomirljivo klaparali naprijed-nazad.

Jesam li ja prozor, obuze me misao?

Nisam, konstatovah. Želim da budem suncokret.

Jovana Šekularac

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!