“Dugujem ti stisak šake i zagrljaj. Dužni smo ti, kao nacija“: Veliko hvala Tatjani Vukićević

“Tebi, tihom heroju iz prikrajka što ćutke bojiš ovaj svijet…” – napisala sam davno u jednom tekstu i nisam znala kome. Znala sam samo da si tuda negdje skrivena u kutku ovog ludila i činiš nas boljim ljudima. Činiš razlog za smijeh.

Postoje tajne svemira da smo svi jedno. Da je jedno sve. Ja to nisam poimala, obični ljudi nisu vjerovali. Ti si vidiš, znala. Tebi je sreća obećana ovdje i tamo-na rajskim pašnjacima na kojima žive izabrane duše.

“Niko od nas neće odavde otići živ, pa se stoga prestanite tretirati kao da ćete tu biti vječno.” – Hopkins kad je izgovorio ove riječi izgleda nije bio u pravu.
Ima tih ljudi koji žive zauvijek. Ima tih ljudi čija će djela prkositi besmrtnosti i zbilja živjeti vječno.

Tatjana Vukićević.

Sasvim “obična žena”, majka i komšinica. Jedna od onih koje srijećemo na ulici bez saznanja ko su zapravo. Jedna od onih, koje ne propuštimo na kasi, ili na semaforu. Jedna od onih koja se osmijehne nepoznatom prolazniku samo jer je takva.
Jedna od onih koja, samo jer tako osjeća pokloni organ mladiću da bi on mogao da živi. Pokloni mu ga od srca, kao biciklo ili igricu.

Ja te ne znam. Nikad te nisam srela. Međutim, osjećam da ti dugujem zahvalnost koja se ne može mjeriti vremenom. Dugujem ti stisak šake i zagrljaj. Dužni smo ti, kao nacija.

Posmatrala sam na TV-u sjaj tvojih zenica dok si govorila o mladiću kojeg si spasla i vjerovala sam u heroje. Vjerovala sam da su obični ljudi spremni da urade nezamislive stvari samo jer su dobri. Samo jer će ljubav spasiti svijet. Samo jer trajemo, zahvaljujući takvima-zahvaljujući tebi. Slušala sam pažljivo tvoje razloge za takvo djelo, i nisam mogla da se otrgnem osjećanju da si više kao priviđenje nego li žena. Mladić se druži sa tvojom djecom kažeš, pa si se stavila pod njegovu kožu? Osjećala si kažeš, da si savršen donor i znala si da će sve biti uredu? Govoriš to sa lakoćom kao najnormalniju činjenicu, a ja dok te slušam rađaju se svjetovi. Oni pravi istinski u kojim bih željela da odgajam jednom svoju djecu. Oni nepojmljivi i izumrli horizonti za koje su nas ubijedili da više ne postoje. One istinske vrijednosti koje smo usput zaboravili da nosimo na grudima kao štafete.

Govoriš tako, sa lakoćom, a ja te vidim kao postojanu i trajnu kao rimski koloseum.
Blistaš mi kao snoviđenje iz neke nepoznate ravnice, dok se djelovi tvog beskrajnog svijeta, tvojih želja, tvojih skrivenih čežnji i netaknuh izvora čistoće radjaju kao sunce.
Dječiji smijeh sa tvog starijeg lica odaje tajnu za istinskom potrebom da voli, ne tražeći ništa drugo..

Hvala ti,
ne u ime ljudi kojima si pomogla, jer će oni znati kako, već u moje ime.
Hvala ti,
ne jer si spasila tuđi život nego jer si oplemenila moj.

Znam da nisi tražila ništa, ali ću se ja usuditi da u tvoje ime tražim nagrdu za životno djelo. Tražim da se tobom upravljaju generacije koje nam predstoje i da nam ostaneš vječna.

“Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seća.”

Jovana Šekularac

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

2 Komentari

  1. Tatjana Vukićević opravdava ime čovjekovo. Divimo joj se i hvalimo ovih dana, ali da li ćemo od sad biti bolji prema susjedu, kolegi, nekom običnom čovjeku koji stoji pred „našim“ šalterom u čekaonici, u redu za dostojanstven život. Ne, nažalost. Demantujte me, izvinite se, pružite pomoć nepoznatome, dajte krv. U suprotnom hvalospjevi i divljenje Tatjani je samo trenutni izlazak iz sebe materijalnog.
    Ipak dok postoji makar jedna Tanja na svijetu, ima nade.

  2. Tatjana Vukićević opravdava ime čovjekovo. Divimo joj se i hvalimo ovih dana, ali da li ćemo od sad biti bolji prema susjedu, kolegi, nekom običnom čovjeku koji stoji pred „našim“ šalterom u čekaonici, u redu za dostojanstven život. Ne, nažalost. Demantujte me, izvinite se, pružite pomoć nepoznatome, dajte krv. U suprotnom hvalospjevi i divljenje Tatjani je samo trenutni izlazak iz sebe materijalnog.
    Ipak dok postoji makar jedna Tanja na svijetu, ima nade.

Comments are closed.