Kad prestajemo biti slobodni?

Siva masivna drvena vrata, obrasla paperjem i koprivom na tren zazvoniše smijehom. Kamena ograda, sad mala, usahla i oronula, nekad je djelovala kao neboder iznad naših dječijh rasčupanih glava.

FOTO: Shutterstock

Kao čopor divljih pasa raspuštenih po obali Sitnice smijali smo se kad je Joko poljubio Maju. Skrivajući smijeh i strah jedno preko drugog, uspinjali smo se da bolje vidimo je li mu gurnula u džep od somota kakav zamotuljak. Na zamotuljcima je uvijek pisalo tajno mjesto sastajanja, negdje posle sedam naveče kad pada mrak.
Preko Šemovog dvorišta u carstvo šipkova, stizali smo oko pola osam. Slaba rasvjeta iz domaćinske kuće pomagala je lopovluk, pa smo češće ostajali tu na licu mjesta dok se ne najedemo, nego što smo plijen nosili dalje. Šemo je bio omanji nasmijani gazda i često je prijetio razbijanjem noseva. Decenijama kasnije kad sam sa majkom išla da izjavim saučešće njegovom sinu bilo mi je jasno da je Šemo znao da ga potkradamo.
“To su dobra djeca, malo šipkova mi neće zametnuti trag”, govorio je mome ocu, dok nas je preko ograde uz čašicu rakije pravdao.
Đoko je igrao fudbal svake godine na ljetnjim igrama, pa smo to čekali kao Ligu Šampiona. Čitava se varoš skupljala u “školsko” da bodri “majstora” neviđenog talenta. Ja sam krala majkine ruževe za usne ako Marko dođe da me vidi, a Đole je voskom zalizivao kosu u stranu i oblačio bijelu trik-majicu da mu se vide mišići. Nas tri smo od kuća kretale same, pa su nam se posle prve krivine “kod Palme” pridruživali dječaci, jer nas je bilo sramota od roditelja.
Kimijeva majka pravila je ajvar svake uboge jeseni, isrped kuće u velikom loncu, ispod kojeg je gorjela vatra koju je trebalo non-stop održavati. Skupljali smo se oko vatre, gulili paprike i krali šljive jer smo voljeli Kimija. Kimi je još tad želio da bude doktor, jer je imao sve petice i bio je pametniji od svih nas. Njegova majka svima je kasnije slala po teglu ajvara u znak zahvalnosti na pomoći. “To su zlatna djeca”, govorila je teta Marica koje odavno više nema.
Lela je kao priviđenje lelujala gdje god se pojavi. Bila sam strašno ljubomorna na Lelu, jer su svi dječaci bili zaljubljeni u nju. Imala je tatani glasić koji me izluđivao, laki korak kao da poskakuje i bijelo ovalno lice sa najzelenijim očima koje pamtim. Smijala se zvonko i govorila uzdržano kao da recituje. Sa sedam godina dobila je lokalnu lentu “miss dečije radosti” i obećavala je da će osvojiti svijet. Ja sam recitovala svake godine na “Dan škole” i pisala pjesmice za “Božur”. Htjela sam da postanem ratni dopisnik i pisac, da završim negdje u Amazoniji a ni dan danas ne znam odakle mi takva ideja.

Siva masivna vrata obrasla paperjem i koprivom, na tren zazvoniše smijehom. “Zlatna djeca” su prhnula u prah i odavno više nisu djeca.

Kad smo prestali da budemo slobodni?

Je li se to desilo onog jutra kad sam se sa osamnaest godina probudila i pošla da predam dokumenta na pravnom fakultetu? Jer se od nečega mora živjeti, jer se negdje moram zaposliti, jer me budućnost neće čekati? Jer su studije prava sve to obećavale i podrazumijevale? Jer se od pisanja ne živi, kamoli od književnosti.
Je li se to desilo Leli, onog dana kad se zaljubila u onog tikvana Milana koji je vozio kamion i bio češće pjan nego trijezan? Kad je riješila da lentu i snove sakrije ispod kreveta i rodi mu djecu sa nepunih devetnaest? Kad joj je majka objasnila da je jedini spas ako nađe muža kojeg mora da sluša i da mu ćuti. Kad joj otac nije rekao da ne mora. Prije par godina, jedva sam je prepoznala na ulici. Bila je starija nego što su joj godine dozvoljavale, bezizražajna pogrbljena i tiha. Reče da ima četvoro djece i da su “Bogu hvala” svi zdravi.

Je li se to desilo Đoku kad je postao građevinski radnik? Snovi o fudbalu razbježali su se onoga trena kad mu je otac zaprijetio iseljenjem ako ne počne da radi sa njim na skelu. “Nema ‘leba od fudbala” rekao mi je jednom prilikom. Ponekad ga vidim sa sinom kako šutiraju loptu na igralištu. Mahnem u prolazu uz obavezno “majstore” i nastavim dalje. Godine teškog fizičkog rada nisu izbrisale njegov nasmijani pogled. Pristao je na ono što ga je snašlo i djeluje mi srećan.

Kimi nije postao doktor. Nekoliko puta je zamalo umro od droge, i bezbroj puta je bio na odvikavanju. Nekad me ne prepozna uopšte a ponekad se srdačno javi i ispriča se sa mnom u ime starih dana. Bio je opušten i pametan, pa je opušteno probao a pametno mislio da nije navučen. Teta Marica je iznemogla od borbe za njim i protiv njega dobila tumor na nekoliko mjesta. Kažu, da su joj poslednjih dana pred smrt otpadali djelovi mesa sa kostiju.
Jednom mi je ukrao patike ispred kuće, pa je kasnije dolazio da se izvinjava. Bio je slomljen i pomiren. Pomiren da tako mora i slomljen od moranja.

Marko je godinama u zatvoru, zbog nekih tuča i nasilja a Đole je poginuo prije par godina kad je autom sletio u Moraču.

Kad smo prestali da budemo slobodni?

Davno, kad smo shvatili da nas za krađu šipkova niko ne juri ili kad smo morali da počnemo da živimo zarad budućnosti koja je i dalje tamo negdje u budućnosti?
Prestajemo li biti slobodni kad nas slomi moranje, borba za opstanak, planiranje i preživljavanje? Slobodu dajemo za mjesečnu platu od koje ne možemo da kupimo nijedan dan sna? Nijedan dan smijeha, kao onda u “školskom” kad nismo imali ništa, a to je ništa bilo sve.
Slobodu dajemo nepismenom šefu uz zahvalnost. Slobodu izbora, misli i htjenja prosipamo kao da nisu naši? Zašto?

Odijelo u kojem Pero ide na posao svaki dan ga podsjeća da se čitavog života školovao za bijednu platu. Ponekad kupi odijelo koje premašuje mjesečnu zaradu. Status koji uživa u društvu ne može da mu plati ni ljetovanje sa ćerkom. Kancelarija koju je dobio prošle godine opominje ga na druženje narednih četrdesetak godina, jer ako samo pomisli da je napusti neće doživjeti penziju.

Pristajanje na moranje je pogubno. Znala sam to, onog dana kad je Lela rekla “Da” Milanu. Kad je Đoko rekao “Da” ocu. Kad je Kimi rekao “Da” heroinu.
Prestajemo biti slobodni kad nas moranje kao navika pojede do kostiju, i kad svojoj djeci prvi put kažemo “moraš”.

Kad prestajemo biti slobodni?
Kad odlučimo da moramo.

Jovana Šekularac

 

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

2 Komentari

Comments are closed.