KOLUMNA: Fer – plej

 

PIŠE: Milanka Ćorović

Najviše me plaše ljudi bez “vannastavnog“ interesovanja, bez konkretnog hobija, rekreacije -želje da vide i nauče nešto više od svakodnevnih obaveza koje robotski obavljamo.

Nevjerovatno mi je da postoje oni bez volje da pomjeraju duhovne granice, ispitaju svoje mogućnosti i želje da nahrane ne samo egzistenciju već i esenciju.

Kadgod razmišljam na tu temu sjetim se galeba Džonatana Livingstona iz istoimenog romana “većina galebova ne mari da nauči više od osnova letenja, kako stići od obale do hrane i nazad, jer ih ne interesuje let nego jelo. Međutim, galeb koji leti najviše – vidi najdalje“.

Vjerujem da je takav život daleko lakši, sigurniji, neopterećujući, ne preispituješ se i ne zapitkuješ…

Ipak, nije to poenta naših života – puka zona komfora, bez pomjeranja granica i želje da kroz raznorazna interesovanja nađemo put ka sebi, a tako i lakše korespondiramo sa drugima.

Ponuda zanimacija je beskonačna i čini mi se nikad raznovrsnija. Samo je potrebno da se opredijelimo za ono što nam najviše paše: čitanje, izložbe, filmovi, kuvanje, fotografija, ples, planinarenje, pčelarstvo, baštovanstvo…Prosto ne znaš za čim prvo da posegneš.

Ne znam ko su “opasniji“, ljudi bez hobija ili oni sa hobijem da tračare o onima sa konkretnim hobijem, još kad ih taj isti udruži – banalnosti i gluposti nikad kraja, a ćikara nikad prazna.

Jedan od najboljih aktivnih načina da smo u kontaktu sa samim sobom je da se istražimo upravo kroz taj vid zanimacije.Kada imamo neko interesovanje uvijek ćemo nastojati stvoriti vremena za sebe i upravljati svojim rasporedom.

Sport je definitivno bio jedna od mojih najboljih odluka u životu. Bilo je tu svega počev od odbojke, biciklizma, plivanje, trčanje, moderni treninzi poput spininga… Nije mi bilo teško da se zbog treninga budim u cik zore, a nakon njega trk kući i spremanje za posao. I tako svakog dana, doduše, poslije muke mučiš sa namještanjem frizure koja se razbaruša od silnih pokreta, ali isplatilo se, jednostavno se navučeš.

Uvijek me mamio rekreativni sport. Dugo sam se pitala šta je to što me konstantno tjera tom hobiju. Odgovor je bio vrlo jednostavan – to je “posao“ toliko jasan i čist, niko ne može da mučki pokvari tvoj rezultat, da se grohoto smije nekoj ogavnoj podvali iza kulisa. Jednostavno, rezultati su tu na OPEN SPACE-u.

Jasno je vidljivo koliko si dobar i koliko si truda uložio za svaki sportski zamah, što bi se reklo – nema laži, nema prevare. Da i ne spominjem benefite druženja sa ljudima koji su isto tako duhovno čisti i sinergični.

Takmičiš se isključivo sa samim sobom i ti si taj sa kim treba da se izboriš. Takođe, mamile su me i sve vrijednosti koje je on odvažno propagirao. Kao da polažeš neku sportsku zakletvu: Obećavam da ću se truditi iz petnih žila, da ću biti fer igrač i dostojni sportski protivnik

Propagira sjajne vrijednosti koje potpuno spontano i prirodno počneš da primjenjuješ u realnom životu, nesvjestan si njihove svakodnevne konzumacije.

Ima li šta ljepše od nesvjesnog građenja ličnosti kvalitetne osobe, a još kada tome pridodaš svjesnog činjenja – smiješi ti se činjenica da si na putu da postaneš kompletna ličnost.

Moral u sportu se manifestuje u fer-pleju iliti poštena igra, a pod ovim se podrazumijeva časna i viteška borba. Fer-plej se u osnovi sastoji u poštovanju pravila i poštovanju protivnika. Pravi sportista se nikada u borbi ne služi nečasnim sredstvima. On se prema protivniku odnosi kao prema sebi ravnom.

Kada pobjeđuje ne vrijeđa protivnika, a kada gubi umije da sačuva svoje dostojanstvo i da protivniku oda iskreno priznanje. Jedino je problematično što u životu često nemamo dostojnog protivnika, no aj’ sad, ne može sve biti praktično primjenjivo.

Sport uči samokontroli, naravno tu vaspitanje umješa prste, ali sportista u tebi te snažno povuče za tregere kada izrevoltiran pesnicom kreneš da razvališ vilicu bahatom izazivaču, ne jer on to ne zaslužeje već jer TI to ne zaslužuješ – da se poistovijetiš i spustiš na nivo primitivnog huškača.

Sport je bio i uvijek će biti u službi formiranja moralnog karaktera svakog ko zakorači u njegov svijet u kojem su svi dobrodošli.

On te uči i da povučeš ručnu kada se namjesti prilika da tako maestralno mučki uzvratiš žestoki udarac onome koji te je upravo na takav mizeran način i pokušao nokautirati. Eh, kad se sjetim prilika koje sam “propustila“ da uzvratim istim takvim potezom.

Samo je trebalo da zakoračim u taj fukarski čin i niko – nikad ne bi saznao, a ovaj kompleksaš bi pao u prvoj rundi…,ali ne može se protiv svoje prirode, ipak je ona ta koja presudi.

Sportske norme su toliko glasne – imperativ fer – pleja vojnički naređuje da digneš ruke od takvog “junačkog“ čina. A nije da na sekundu ne mami demončić i poželiš da on da završnu riječ. Ipak, to traje kratko, dovoljno da iznad glave ispari onaj filmski oblak sa tim scenarijom.

I zaista je osjećaj FENOMENALAN, kada sazriš i uspiješ da iskontrolišeš sve one loše, kancerogene misli koji ti kažu JUST DO IT, a kojima udariš odlučno NE.

Osjetiš se nekako slobodno, a iznad svega beskonačno ponosno na sebe – nijesi podlegao niskim strastima! U sebi čuješ tanjušni glas CONGRATULATIONS, YOU PASSED THE TEST – YOU ARE HUMAN.

Sport te nauči da kristalno jasno shvatiš i primjeniš onu čuvenu “jedini protivnik kojeg imam i kojeg treba da pobjedim sam ja i niko drugi!“ I što je još važnije, naučićete i da ga savladaš. Zato dragi moji, šaljem vam sportski pozdrav!

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!