KOLUMNA: Mojoj Gorici

 

 

PIŠE: Milanka ĆOROVIĆ

Ono što je za slikara platno, za košarkaša lopta, za muzičara nota – to je za mene brdo Gorica, a moj horoskopski znak škorpija, sa istim podznakom, dodao bi i prisvojni pridjev MOJA Gorica.

Mjesto nedaleko od centra grada, izvan betonske depresije, direktnom linijom tranasportuje u zelenu oazu. Ona tako divno egzistira za sebe – konstantno uživa u svojoj zelenoj boji.

Mjesto u kojem boravak najbolje opisuje stvar od Enigme “Return To Innocence“:

“Love – Devotion

Feeling – Emotion

Just look into your heart my friend

That will be the return to yourself

The return to innocence“

brdo Gorica

Jedan od mojih omiljenih političkih teoretičara Marko Tulije Ciceron je govorio “ako pratimo prirodu kao vođu, nikad nećemo zalutati“. Sjetimo se koliko smo godišnjih odmora iskoristili za boravak u prirodi, da odemo na more ili planinu, kako bismo zatvorenih očiju duboko udahnuli vazduh i upijali koktel opojnih mirisa koji je priroda smućkala za nas. Kako se samo freški vratimo na posao nakon te duhovne reciklaže.

Privilegovani smo da njušimo prirodu ove božanstvene zemlje, a često nijesmo ni svjesni tog luksuza.Takav užitak i smiraj samo ona može da pruži jer smo mi, ono što katkad zaboravljamo – dio nje.

Nova istraživanja pokazuju da život u prirodi pozitivno utiče na mentalno zdravlje. Prema njima, život u urbanim oblastima sa više zelenih površina ima dugoročne pozitivne efekte – ljudi pokazuju manje znakova depresije ili anksioznosti. Kako ističu, oni koji žive u oblastima sa zelenom površinom manje su pod stresom.

Ne kažem da je to magična pilula koja rješava sve partnerske, kolegijalne, prijateljske i bilo koje druge međuljudske odnose, ali činjenica je da zelenilo pomaže, ako ne što drugo bićemo rasterećeni i vodićemo zrelije i ljepše razgovore.

Živim u uvjerenju da, ukoliko postanemo bolja osoba za sebe, bićemo i za druge. Vrlo je važno postići ravnotežu sam sa sobom i baš je priroda ta koja će nam u tome pomoći.

U trenucima kada se osjećam bezvoljno, poraženo, umorno i iritirano, da ne bih postala “tempirana bomba“ koja će raznijeti sopstveni duhovni sklad, uzmem ranac na rame i pravac Gorica. Isto tako, kada se osjećam fenomenalno, puna snage i elana, kad me neka sreća “trese“ – bočica vode, ranac i zaputim se ka mojoj destinaciji kvalitetnog razgovora jer se sa prirodom najljepše ispričam.

Više nije ni poenta da li sam u tom momentu lošeg ili dobrog raspoloženja, tužna ili srećna, već ta konstantna želja da je vidim bez obzira kakvog sam emotivnog stanja – e to se zove ljubav – da se Gorica i ja povežemo, proćaskamo. Onda krenu “kreativni sokovi“, pa nagrnu inspiracije, ideje vezane za sve segmente života. Mnoge ključne odluke sam donijela baš na tom mjestu.

izvor: Volim Podgoricu

Posebno volim vjetar na Gorici, onaj ljetnji oko 19 časova i onu krivinu na lijevo koja vodi ka fudbalskom terenu jer se odatle najbolje vidi zalazak sunca, kad to veliko žuto čudo poprimi onu finu bakarnu boju prije no krene na spavanje.

Volim i kad osjetim da i drugi vole moju Goricu, i kad se mi, njena đeca, lijepo pozdravimo u prolazu, pitamo za zdravlje, razmijenimo koju lijepu riječ. Volim što nam je spona baš ONA koju cijenimo i poštujemo istim intenzitetom.

Volim i kada se ne bacaju kese i ne lome klupe, kada se ljubavne poruke ne švrlaju po stazi jer takvim izlivima emocija nije mjesto tu pod nogama – da se gaze… Drago mi je kada vidim da je svako drvo na svom mjestu, a čini mi se da bih sada, iz ovog položaja dok pišem kolumnu, mogla tačno da kažem đe je koji kamen i fali li mu što.

Volim i onaj mostić koji vodi ka spomeniku Partizanu – Borcu, onako blago zakrivljen djeluje romantično…i kad sretnem kornjačicu ili neku drugu drugaricu koja živi u tom zelenom zlatu pa joj pomognem da brže i lakše pređe horizontalu staze.

Uživam kada nakon osvojenih krugova sjednem u kafić u sklopu avanturističkog parka ili u kultne “Boćare“ i meračim. Posmatram prirodne scene, opijam se njima, a nedaleko od mene su biciklisti, trotinetaši, roleraši, loptaši…To je mjesto koje ne trpi lošu vibraciju, nema je!

Duboko vjerujem da ljudi koji istinski vole i žive prirodu ne mogu da budu energetski radioaktivni i karakterno loši.

Odmaram oči na tom iscjeljujućem pejzažu. Srećna sam što su i drugi otkrili njene čari, što se konstantno povećava broj njenih obožavalaca bez obzira na njihovu starost i uvjerenja. Ona je druželjubiva, briga nju ko za koga glasa, ko se čime bavi, hrani je isključivo dobra razmjena energije – znam, rekla mi je.

Ne mogu da zamislim da prođe dan, a da se ne javim Gorici.Tih sat vremena dnevno moramo da provedemo zajedno.Tokom života naučila sam koliko je važno biti okružen kvalitetnim ljudima, koliko utiču na duhovno i fizičko zdravlje, od tada ih ne ispuštam…e pa tako ne dam ni moju Goricu.
Baš sad idem kod nje…

 

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!