KOLUMNA: Sujeto, što si tako iskompleksirana?

 

PIŠE: Milanka ĆOROVIĆ

Kao đeca smo često znali da pravimo kojekakve vratolomije i da štetočinimo, da kao neformirane ličnosti, radimo sve ono što je svojstveno tom uzrastu. U takvim situacijama roditelji bi nas ukorili pogledom ili kažiprstom, opominjali da to što radimo nije lijepo i da je krajnje nepristojno.

Znali smo da ustuknemo od te grdnje i da nastavimo igru onako kako joj i dolikuje.Ta ista đeca, kada odrastu, znaju da verbalno dobro “odalame“. Međutim, ukor u toj “igri“, sada kao već formiranim ličnostima, umjesto roditelja, uskače savjest koja ima obavezu da virtuelnom šakom pljasne po tim poganim usnama kako ne bi izletjela sva ona nezdravo znatiželjna i, slobodno mogu da kažem, nevaspitanja pitanja.

Koliko puta sam samo čula:Kolika ti je plata? I to sa blago zapjenjenim ustima i od grča iskrivljenom vilicom da slučajno ne izgovorim veću cifru. Razgolačene oči koje “gutaju“ sve dok ne izustim brojku.

Sa punim pravom i imperativom u glasu zahtijeva se da otvorim novčanik i da zajedno prebrojimo zaradu čija sam jedina, apslolutna vlasnica. Iz početka sam bila iznenađena, pa sam se objašnjavala da to pitanje nije u redu, a sada, hm, sada se samo slatko nasmijem.

“je li bre, kolika ti je plata“ ?!

Prednost godina koje se, kao što Bajaga pjeva “nižu k’o da su perle od bižuterije do ćilibara, a tek ponekad blistavi brilijant“ je u spoznaji da neke ljude zaista apsolutno nikada nije trebalo shvaćati iole ozbiljno, a kamoli ulazit u bilo kakvu dublju polemiku. Jednostavno osmjehnuti se, eventualno klimnuti glavom ma koju god nebulozu izustili. Ih,kako je to sada lako reći kad je dosta znoja prosuto do toga “ma nebitan/a si“.

Koliko će nas “nahraniti“ ako čujemo da smo platežno moćniji u odnosu na druge, emotivno ispunjeniji, estetski primamljiviji… Kako ti uzbudljivi, ekstatički osjećaji moći lične vrijednosti vinu ego u nebesa. Osjećaj tog jadnog ličnog trijumfa je, pretpostavljam, uzbudljiv, prijatan i eksicitirajući kao droga. Njammm, kakva poslastica, ‘oće još i još i još… ne razmišljajući da se alavim trpanjem zalogaja mogu ugušiti.

Problem je u tome što sva ta euforija ne može da traje dugo. Prije nego “poletimo“ na umu valja imati da je njeno veličanstvo Sujeta “otrov za dušu“. Sprečava prirodan kapacitet osobe da se razvija i dostigne svoj krajnji cilj ličnog i spiritualnog razvoja, a to je sloboda od ega, koji je samo filter kroz koji posmatramo sebe, druge i svijet.

Čini se da je na djelu svojevrsno ukidanje stida, a onda eto prostora za banalnost  i voajerizam. Uvijek me istinski zbunjivala ta brižnost, kultura, vaspitanje i znatiželja o intimnim pitanjima bilo da se odnose na ona prilikom popunjavanja formulara za posao ili u svakodnevnoj komunikaciji (emotivni status, broju đece i uopšte o planiranju da ih odnosno da li da ih imamo).

Nikada, ali nikada nijesam postavila pitanje kolika ti je plata, da li ćeš uskoro na “ludi kamen“, koliko ispita do kraja faksa… i sva ona koja predstavljaju nečiju intimu. Sigurno bih se dobro postiđela odraza u ogledalu i debelo zamislila u slučaju da su te banalnosti fokus mojih progresivnih misli.

Informacija da li neko ima “jaču ili “slabiju“ platu od mene, sigurno neće pomoći da duhovno i profesionalno napredujem ili da se za povećanje iste borim na način što mi je pokretačka snaga “njemu/njoj je novčanik deblji“.

U tim nekim monolozima pitam se otkud toliko snažno interesovanje za intimnost drugog, alter ego mi odgovara – usamljenost. Ljudima nedostaju neke važne međuljudske veze u kojma bi mogli biti iskreni, “topli“, emotivno recipročni pa pribjegavaju onome čime je najlakše, bez ikakvog napora nahraniti ljudsku dušu – sujeti.

Sujeta – “otrov za dušu“

Prijateljica zna da mi kaže “šta je sa tobom, pa to je kod nas normalno“. Onda u toj našoj maloj debati objašnjavam da NIJE VAŽNO DA LI JE NEŠTO NORMALNO, jer u Hitlerovoj Njemačkoj je bilo normalno smatrati sebe izuzetnim ljudskim bićem, ići u rat i ubijati druge “niže“ ljudske rase. Ono što jeste VAŽNO JE NAŠ OSJEĆAJ ZA ISPRAVNO.

Kao ljudska bića imamo svijest koja nam omogućuje da razlučujemo između dobrog i lošeg, a stid je društvena tvorevina. Razvija se kroz više faza, i nije isti kod dvije osobe, a uslovljen je dobrim dijelom vaspitanjem.

Anton Čehov je u pismu svome bratu sjajno objasnio ljudsko ponašanje.Može da posluži poput deset božijih zapovijesti.
“…kulturni ljudi nemaju plitku sujetu.Ne hvale se lažnim sjajem poput poznanstva sa slavnim ličnostima, ne oduševljavaju se sa prvom osobom koju sretnu u Salon de Varietes, niti sa time što ih prepoznaju u kafanama. Ako nekome učine malu uslugu ne prikazuju to kao veliko djelo, niti se hvale da imaju pristup mjestima gdje drugi ne mogu ući. Ukoliko su istinski talentovani, trude se da se uklope sa svijetom i klone se svakog razmetanja. Ne opijaju se jer smatraju da nijesu svinje. Drže se načela mens sana in corpore sano – u zdravom tijelu, zdrav duh.Tako izgledaju kulturni ljudi. Da bi neko bio kulturan nije dovoljno da čita romane i posjećuje pozorišta.On mora neprestano, danonoćno da radi na sebi, da čita, uči, trudi se… “.

Preispitivanjem svojih postupaka, jednim jednostavnim ZAŠTO to pitam, ZAŠTO me to uopšte interesuje, daleko se stiže. Odmah odbaci sujetu jer se, kao što Čehov imperativno završava pismo “svaki izgubljeni sat računa“!

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!