Mali-veliki ljudi od kojih nam zavisi opstanak!

Đaci. Mali-veliki ljudi. Budućnost svih nacija, nada čitavog čovječanstva. Gimnazijalci. Srednjoškolci. Mali-veliki ljudi od kojih nam zavisi opstanak.

Čitali smo romane poput “Šešir profesora Koste Vujića”, “Lajanje na zvijezde” knjige Mir-jam, Ljiljane Habjanović i željeli da mijenjamo svijet. Željeli smo da se kao “proleteri svih zemalja” ujedinimo i živimo slobodno. Željeli smo da rušimo granice, da putujemo po svijetu i stvaramo. Gimnazijalci su postajali genijalci. Naučnici, doktori pisci. Vjerovali smo im. Naši su očevi vjerovali. Naši đedovi.

Danas je jedna takva energija prostrujila ovim besčasnim sumornim vremenom. Jedna ideja, slobodnjački duh, svjesnost zajedništa i inspiracija. Mladost.
Vratila nas u neko srećnije vrijeme, vrijeme vizija. Vrijeme kad se čuvala rođena tradicija i poštovala tuđa. Vrijeme prije ovoga, kad smo znali ko smo i u što vjerujemo.

Đaci danilovgradske gimnazije performansom su protestovali protiv rata. Ovi mali-veliki ljudi odali su počast tragično stradalima – mučki ubijenima. Cilj poruke: “Da se više ne ponovi”.

Direktorica gimnazije Nataša Latković izjavila je da je sazvan sastanak roditelja i đaka jer je “sjećanje na NATO žrtve prestup”. Na sastanku bi trebalo da se uzmu izjave đaka i da se isti sankcionišu.

Poštovana gospođo Nataša,

Da li ste vi normalni?

Izvinjavam se unaprijed, ako pitanje (bez moje namjere) pogrešno shvatite kao uvredljivo, ali ja ga u ovom trenutku ne umijem drugačije formulisati.

Tog dana kad su bombe padale kao suve smokve po Crnoj Gori, lijepile se za krvavo tlo i nosile sve pred sobom stradali su nedužni ljudi znate? Olivera, Julija, Miroslav, Manojlo, Milka… Sjećate li se njihovih imena? Sjećate li se straha u vazduhu, panike i nemira? Sjećate li se sivog neba i “milosrdnih anđela” od čijih zvukova su se majkama kidale utrobe?

Nije to bilo toliko davno da se ne možete sjetiti. Bi ste li danas njihovim porodicama rekli da je prestup oplakivati ih?

Nedaleko od nas poginula je jedana beba znate?

Na noši, sa samo tri godine geler od razarujuće bombe raznio joj je glavu. Ona je danas teoretski mogla biti vaša učenica. Mogla je biti i neko blizak vama. Bi li i onda bio prestup sjetiti se nje?

Bi ste li njenim roditeljima mogli da objasnite da je obilježavanje njene smrti prestup?

Znate, u što god su vas od onda naučili da vjerujete, taj rat se stvarno desio. Te su bombe zaista pale. Tih života zaista više nema. Je li broj mrtvih tijela beznačaj za vas pa je prestup pomenuti ih?

Znamo,

Da je bivša direktorica vaše škole momentalno pošla u penziju kad je odbila da kazni đake zbog sličnog performansa. Za one poput nje nema mjesta u vašoj školi?
Znamo da vi nemate mišljenje, da radite što morate. Ali ne znamo zastidite li se makar na trenutak kad ostanete sami?

Je li vas ijedne sekunde zapekla savjest kad ste toj istoj djeci pozvali policiju, onog dana kad su performansom tražili očuvanje ćiriličnog pisma? Zar vam niko nije rekao da je pravo na izbor ćirilice ustavom zagarantovano? Mi bismo možda pisali i kineskim pismom nego nismo rođeni u Kini znate.

Zar su transparenti i odlični učenici u plavim majicama zahtijevali takve mjere?
Što je u natpisu “Sveti Petre kaljaju ti lice, škola tvoja nema ćirilice” pogrešno?

Gdje ste vi bili te 1996. godine i iz kojih knjiga ste vi čitali vaše lektire? Ko Vas je naučio da se odreknete svega što ste znali zarad tuđih džepova? Ko Vas je ubijedio da su gimnazijalci prestupnici, a ovi kojima Vi služite čuvari otadžbine?

Ko Vas je pogrešno uvjerio da možete da udarite po jednoj slobodi i snazi? Po jednoj generaciji mladosti koja ne pristaje na vaše ideje i viđenje svijeta?
Po jednoj viziji koja živi uprkos takvima poput Vas.

Jesu li Vas učili u školi da se performansi ne kažnjavaju? Da služe upravo zbog toga – da prenesu poruku! Kako se zvao jezik kojim ste Vi govorili? Koje ste pisce čitali? Kojim ste pismom pisali?

Od kad se kažnjava i sankcioniše onaj koji čuva svoje pismo i kulturu? Možda da su taman zapalili sve knjige koje su pisane na ćirilici i usvojili alphabet – vi bi ste bili zadovoljni? Znate li čije ime nosi škola u kojoj komandujete?

Od kad se sankcioniše sjećanje na svoj narod? Znate li da svaka zemlja na svijetu obilježava i pravi pomene za svoje žrtve? Od kad se djeca kažnjavaju jer teže miru?Jer šalju poruke svijetu?

Uz dužno poštovanje,

Dok god je ovakvih gimnazijalaca takvi poput Vas biće sitni i beznačajni. Dok god je ovakvih omladinaca za nas pogubljene ima nade. Za ovo beznađe i bezakonje, za sivilo i ništavilost – dobro je, ima ih još.

Vi ste tamo zbog njihovih vizija, a ne oni zbog vaših. Vi ste tamo zbog njihove budućnosti, a ne oni zbog vaše.

Možete slobodno poći da lajkujete Milovu stranicu na facebook-u jer je juče udarna vijest bila da je istu preuzeo. To je važnije od transparenata ovih gimnazijalaca. Dajte svoj doprinos.

Možete takođe ratovati viber stikerima koje je podijelio i naglasio da je samo za hrabre! “Zauzmi položaj, napadaj stikerima. Samo za hrabre i odvažne korisnike”. Vojska Crne Gore napada stikerima. To je za hrabre poput Vas koji imaju petlju.
Ova djeca ne dijele Vašu hrabrost pa ih pustite da grade svoje vizije kako sami znaju i umiju. Ako već nemate čemu da ih naučite, pustite ih da se nauče sami.

Jovana Šekularac, kolumnistkinja portala Crna Gora

A vi omladino,

Vi ste mali-veliki ljudi. Budućnost naše nacije, nada čitavog čovječanstva. Gimnazijalci. Srednjoškolci. Mali-veliki ljudi od kojih nam zavisi opstanak.

“Sumnjaju neki da nosi vas pogrešan tok,
jer slušate ploče i svirate rok.
Al negde u vama je bitaka plam,
i kažem vam, šta dobro znam:
računamo na vas.”

Piše: Jovana Šekularac

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!