Ova ponosna Crnogorka sama podiže djecu: Ne stidim se svoje muke, nema kuknjave, pa neka mi ne daju socijalu!

Stavovi državnih institucija i propisi imaju težinu u svakom slučaju, ali se oni svojom suštinom najbolje oslikavaju na ličnim primjerima onih ljudi koji po tim normama moraju da žive. To što Ministarstvo rada i socijalnog staranja neće mijenjati Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti kako bi omogućilo samohranim roditeljima da traže socijalnu pomoć prije okončanja razvoda, na svojoj koži, između ostalih, u moru ljudi, osjeća Podgoričanka Danijela Ćetković.

Ova ponosna Crnogorka sama podiže djecu: Ne stidim se svoje muke, nema kuknjave, pa neka mi ne daju socijalu!

Ona je majka troje samohrane djece od 11, 13 i 15 godina. Prije sedam mjeseci je podnijela zahtjev za razvod braka. Sad izdržava familiju tako što čuva starije sugrađane i od toga plaća kiriju, račune obezbjeđuje djeci osnovne potrebe.

Ona nema i neće imati pravo na socijalu – jer se zakon neće mijenjati.

A, evo šta bi njoj taj novac, iako sitan, značio:

„Mogla bih, npr. djeci da platim užinu u školi. Najmlađeg sina sam ispisala iz škole fudbala. Imala sam jedan mjesec da platim, ali već drugi ne. Kćerka bi željela da ide na časove plesa ili da trenira rukomet, a ja to ne mogu da joj priuštim. Samo najstariji sin trenira košarku, ali on to ne plaća jer mu je trener divan čovjek koji zna svu našu priču“, objašnjava Danijela.

Po svekrvinom savjetu ćutala i trpjela, ali samo do jedne ure

A, njena priča počela je prije 16 godina kada se udala za Crnogorca koji je vojno lice.

Danijela je sa njim i sa troje djece živjela u porodičnoj kući supruga.

Psiho-fizičko nasilje je počelo prije sedam-osam godina. Vodeći se parolom koju je, između ostalih, kako kaže, čula od svekrve „Ćuti i trpi“, Danijela je ispočetka upravo to radila.

„Sve mu je uvijek bilo spremno i spremljeno. A, on je iznenada znao da me zaključa, da mi uzme telefon i da me tuče. Nekoliko puta su me šili u Urgentnom. Ja sam lagala da sam pala niz stepenice… Kako sam ja bila luda“, priča nam ona.

Sve je trpjela do maja 2016. godine.

„Bila bih mrtva da sam tog dana ostala kući. Pokupila sam stvari, pošla za djecu, uzela ih iz škole i pošla pravo u Sigurnu žensku kuću. Tamo smo svi bili četiri mjeseca“, kaže ona.

Na pitanje zašto joj najbliža familija nije smjestila, ona objašnjava da njena majka ima malu penziju, a da brat podiže dvoje djece.

„Pomagali su mi koliko su mogli. U Sigurnu žensku kuću su nam donosili meso“, sjeća se ona.

Međutim, u SŽK niko ne može da ostane zauvjek.

„U septembur 2016. godine sam pronašla stan od 40 metara kvadratnih čije iznajmljivanje plaćam 180 eura mjesečno. S računima, to dođe i do 250-260 eura, a za hranu mjesečno ni sama ne znam koliko nam treba. Tu je Banka hrane koja nam se uvijek javi kad dobije neku donaciju. Naravno, uvijek ima i dobrih ljudi koji nam pomognu“, dodaje ona.

To što nema dana staža, ne znači da je sjedjela kući prekrštenih ruku

A, Danijela, koja je završila ekonomsku školu, nalazi se na Zavodu za zapošljavanje 20 godina. Nikad joj, kaže, nijesu ponudili posao.

„Spas mi je bila naknada za majke sa troje i više djece, ali sam je primala samo tri mjeseca“, kroz smijeh kaže Danijela.

Ipak, to što nema jednog jedinog dana radnog staža na papiru, ne znači da nikad nije radila.

„Pa, naravno da sam radila na crno. Radila sam u butiku, u prodavnici… Nema šta nijesam“, kaže ova žena vedrog duha na čemu bi joj dosta omladine pozavidjelo.

„Sad čuvam starije ljude. Pazim jednog djeda koji ima 97 godina. Kupim mu to što mu treba, skuvam ručak“, objašnjava ona.

To što država ne može da joj pomogne, ne znači da ne može neko od vas.

„Završila sam 7 stepen engleskog jezika, kurseve preduzetništva i marketinga i koristim računar“, s osmjehom kaže ona.

Nema kuknjave: Trgnite se, žene, malo!

Na pitanje kako uspijeva da ostane čila i razdragana s obzirom na to koliko ju je „jada ubilo“, kao iz topa odgovara:

„Ja sam uvijek nasmijana, nema kuknjave. Trgnite se žene malo!“, poručuje Danijela.

Nema kompromisa. Njoj je potpuno jasno šta joj je bila alternativa.

„Ja bih sad bila pod zemljom, a ko zna šta bi bilo sa djecom“, navodi ona.

Danijela ističe i da, za razliku od mnogih žena, ona nema problem javno da ispriča svoju priču. Ne mari ni za čaršiju, a ni za one koji bi posumnjali da je „protiv države“.

„Ja kad sve ovo javno ispričam, ispada da sam protiv države. Kakav je to rezon? Ja sam rođena Podgoričanla, Crnogorka. Evo, neka me neko demantuje. Ja nemam čega da se bojim“, zaključuje ona.

Izvor: Standard



Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!