Sjećanje na moju učiteljicu Branku

Branka! Dobra moja Branka!
Ovih mi se dana svako malo plače. Ne zbog Branke koje nema odavno, nego zbog nekakvog jada iznutra.
Sjećam se kao da je juče bilo, prvog septembra hiljadu devesto devdeset i šeste. Drhtala sam prestravljena, stiskajući majkinu znojavu ruku dok smo se provlačile kroz rulju svijeta ispred osnovne škole. “Danas postaješ velika”, rekla mi je majka ozbiljnim svečanim glasom i to je trebalo da označi moj polazak u prvi razred. Uštirkane bijele košulje, šarene hula-hopke, puf suknjice i nepoznata lica svuda oko mene.
“Ovim se putem ide u školu. Ovdje se kupuje užina. Magistralu nikad ne prelazi! Slušaj Branku!”
Pamtila sam zapovjesti jednu po jednu, kao nekakav tajni sakrament i bilježila ih uredno na svojoj duši. Majka me taj dan dovela, uvela, objasnila pravila, stegla mi jače “konjski rep” i otišla.
Ja i Branka. Ja Branka i još dvadeset osam izgubljenih duša činjelo mi se tad. Izgubljenih u neobjašnjenom prostoru, otrgnutih iz toplijih naručija, pokupljenih sa livada i zarobljenih! Mrzjela sam čitavim bićem prvi dan škole i Branku. Kriva mi je bila što neću biti kući kad tata dođe sa posla i donese mi tetra-pak od breskve preko kojeg je sjajnim slovima pisalo “TAKOVO”. Kriva mi je bila što je brat mlađi od mene, pa on ne mora u školu nego može slobodno kod Đoka ispred prodavnice. Kriva mi je bila za sve.
Branka me je naučila slova. Pažljivo, jedno po jedno. Oh, koliko je radosti i oduševljena u meni bilo kad je na školskom holu zalijepila moj prvi sastav ispod kojeg je crvenom hemijskom pisalo “Bravo” i moje ime. Moje puno ime i prezime. Oh, koliko sam jedva čekala onu prekrasnu knjigu sa majkine police za koju je pričala da ću je jednom sama pročitati. “Orlovi rano lete” se čita u sedmom razredu govorio je moj otac, ali ja sam oduševljeno dokazivala da može i u drugom! Zahvaljujući Branki!
Branka nas je vodila na igralište svake srijede posle petog časa. Dijelila nam je šarene bombone iz svjetlucavog celofana, svaki put kad nas pogodi lopta “između dvije vatre” da ne budemo tužni jer smo ispali.
Jovana Šekularac
Kad su prve bombe pale iznad Crne Gore i kad smo ne shvatajući što se dešava plakali (jer svi plaču, a ne jer smo razumijevali strah) Branka nas je bodrila da igramo “lastike”.
“To nije blizu” govorila je Branka, “samo se jako čuje”. Pratila nas je do kuće pješaka, svaki put kad bi se jedno od nas prestravilo.
Vodila nas je u dječiji dom “Mladost” da nosimo paketiće i da zahvaljujemo Bogu što smo srećnici koji imaju roditelje i krov nad glavom.
Voljela sam Branku. Bojala sam se Branke.
Rijetko je ustajala iz katedre i stalno je u rukama imala bambusov prut koji je fijuktao kroz vazduh. Govorila je tiho i u razmacima, zastajkivala bi samo ponekad da preko naočara pogleda ko je šušnuo.
Često sam stojala po kazni u ćošku između dva globusa i karte Jugoslavije. Za vrijeme tih beskrajnih kazni razmišljala sam o bog zna čemu. Jedva sam čekala da me izvede ispred table da joj pokažem da znam koliko je sedam plus devet.
Voljela sam Branku. Bojala sam se Branke.
Voljela sam njene duge razgovore o lektirama. Voljela sam njenu posvećenost koju sam definisala tek godinama kasnije. Osjećala sam njenu brigu i ljubav iako se rijetko smijala. Plašila sam se kad zaboravim da ispljunem žvaku prije nastave. Plašila sam se da mi ne vidi izgužvanu svesku. Plašila sam se kad zaboravim blok pet i drhtala do poslednjeg časa kao pred strašni sud.
Prije dva dana sam čula da je neka učiteljica viknula djevojčici i da je zbog toga dobila otkaz. Ova je viknula, ova se požalila kući, upravi, državi svima. “Uništavaju nam djecu” čula sam. “Prosvetni radnici nam uništavaju djecu! Zapošljavaju se bog zna kako, dovodi ih bog zna ko”. Učitelji više nisu mučitelji da se ćuti i trpi. Novo je doba, doba demokratije. Sad učitelji treba da znaju da su obična radnička klasa, koja je tu voljom nekog trećeg i koja služi većima od sebe. Boljima od sebe.
Branka! Dobra moja Branka!
Ovih mi se dana svako malo plače. Ne zbog Branke koje nema odavno, nego zbog nekakvog jada iznutra.
Zbog djevojčica,
Koje idu našminkane u školu. Koje nose telefone skuplje od nastavničke plate. Koje pomahnitalo prate youtuberke i starlete. Koje umjesto lastike preskaču štikle. Koje se umjesto “između dvije vatre” igraju “vrelih poljubaca”.
Zbog učiteljica,
Koje nisu učiteljice. Koje ničemu ne služe sem da prepričaju znanje iz udžbenika. Koje nemaju stav. Koje se ne osjećaju kao učiteljice.
Zbog roditelja,
Koji su ubijedili i sebe i rođenu djecu da su bogom dati i da mogu raditi apsolutno sve što požele.
Zbog “kaži tati ako ti se ne sviđa učiteljica”.
Zbog “tata će da priča sa direktorom, neće te niko oboriti jer nisi znao polinome”.
Zbog “znaš li ti ko sam ja”.
Zbog djece koja sve imaju osim vaspitanja. Koja sve znaju osim “dobar dan, izvinite i hvala”.
I ne, nismo napredovali kao društvo. I da, drugačija su vremena. Neka tužnjikava. I ne, nisam bila nesrećna obespravljena i unižena jer mi je Branka bila učiteljica nego se tad znalo što ona predstavlja. I da, učiteljice su zaboravile da budu Branka pa se sad zna da ne predstavljaju ništa.
Jovana Šekularac
Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

1 komentar

  1. „Zbog djece koja sve imaju osim vaspitanja. Koja sve znaju osim “dobar dan, izvinite i hvala”. Nažalost, u pravu si Jovana. Dobar dio nastavnika vrši samo obrazovnu obavezu, a ne vrši vaspitnu; čak neki okreću glavu i ne reaguju na loše ponašanje djece, a primaju dio plate i za taj vaspitni dio svoje radne obaveze. Jedan dio nastavnika obavlja tu vaspitnu ulogu, ali površno i/ili pogrešno. A postoje, nažalost, i neki stručni saradnici i direktori koji ne vrše ili slabo vrše ovu vaspitnu ulogu. Zato imamo sve više nasilja i nediscipline u školama. To će trajati ili se povećavati sve dotle do kada budemo zapošljavali one lošije, a ponekada i najlošije, prosvetare, a zapostavljali najkvalitetnije.

Comments are closed.