Slučaj Medin – može li se dokazati ubistvo ako nema leša? (FOTO)

Ima li zločina bez leša? Ovim pitanjem decenijama se bavi moderna krivičnopravna nauka i praktičari u pravosuđima širom svijeta, a odnedavno i Viši sud u Podgorici pred kojim je počelo suđenje za ubistvo Nemanje Medina. Vladimir Ulama i Darko Mijović su optuženi za ubistvo Petrovčanina, koji je nestao 8. jula prošle godine i do danas nije pronađen.

Ranije je advokatica porodice ubijenog Medina, Andrijana Razić, za FOS kazala da je moguće da se dokaže ubistvo bez leša, i da je u praksi bilo i takvih slučajeva.

„Ovo jeste jedan specifičan slučaj, i sam krivični postupak će u tom smislu biti specifičan jer nije uobičajeno ni kod nas ni u svijetu kada je krivično djelo ubistvo da se postupak vodi ukoliko nemate leš, jer to je polazna kvalifikacija koju ćete staviti okrivljenom na teret“, kazala je Razić.

Ona tvrdi i da u okruženju ima sličnih slučajeva sa osuđujućim presudama.

Foto: Privatna arhiva/Pink
Foto: Privatna arhiva/Pink

„Tužilac je pronašao neke odluke u okruženju u kojima se vodio postupak i koje su čak rezultirale osuđujućom presudom, kada nije bilo leša, tj. dokaza da je oštećeni ubijen.“

Slični slučajevi u regioni

Region i poslije sedam godina pamti suđenje Marini Andrejević iz Srbije kojoj je suđeno za ubistvo trinaestogodišnjeg nestalog sina Đorđa, za koje je na kraju pravnosnažno oslobođena. Lovci su tokom potrage pronašli lobanju dječaka, ali ne i ostatak tijela.

Marina Andrejić i ubijeni sin Đorđe, arhiva, foto: Kurir
Marina Andrejić i ubijeni sin Đorđe, arhiva, foto: Kurir

Igor Breškić je 2000. u Hrvatskoj pravnosnažno oslobođen optužbe da je ubio oca, jer se nije moglo dokazati da nađeni ljudski ostaci – komad rebra i zub pripadaju njegovom ocu. Sudska praksa je bila stava da ako nema leša, najbitnijeg materijalnog traga, krug indicija ne smije imati nijednu pukotinu.

Navodno mjesto ubistva/ Nestali Dimitrije Cekić, foto: Faktor
Navodno mjesto ubistva/ Nestali Dimitrije Cekić, foto: Faktor

Ubistvo omiljenog fočanskog psihijatra Dimitrija Cekića u martu 2006, za kojim je porodica dugo tragala, šokiralo je javnost. Radenko Radević je isprva priznao njegovo ubistvo, ali kako tijelo nikad nije pronađeno, a navodno ga je bacio u Drinsko jezero, pušten je iz pritvora jer zločin nije bilo moguće dokazati, a kasnije je i sam povukao priznanje da je on to učinio. Ubrzo je pobjegao za Srbiju. Ipak, ove godine je uhapšen po potjernici i biće mu suđeno, jer je tužilaštvo podiglo optužnicu protiv njega.

Profesor Milan Škulić, printscreen: N1
Profesor Milan Škulić, printscreen: N1

O tome kako se na suđenjima postupa u slučajevima ubistva bez tijela žrtve, odgovor je dao Milan Škulić, profesor na beogradskom Pravnom fakultetu, sadašnji sudija Ustavnog suda Srbije.

„Veoma je rijetko da se neko krivično goni i osudi za ubistvo, a da nije pronađeno tijelo žrtve. Tako nešto formalno nije nemoguće, ali bi se u krivičnom postupku moralo dokazati da je djelo izvršeno a da tijelo ili djelovi tijela, iz određenih razloga, ne mogu biti pronađeni. To se može dogoditi u slučaju da je tijelo uništeno, na primjer ako je žrtva raskomadana, a djelovi potopljeni u jaku kiselinu a potom na odgovarajući način rasuti, ili ako je bačena u neku veliku rijeku. Međutim, i tada se veoma rijetko dešava da baš ništa ne bude pronađeno. Prije nekoliko godina žrtva je raskomadana i bačena u Dunav ali su djelovi tijela ipak pronađeni i to je bilo dovoljno da se dokaže ubistvo“, kazao je dr Škulić.

Podsjeća na slučaj serijskog silovatelja i ubice Metoda Trobeca, prije dve decenije, u tadašnjoj jugoslovenskoj republici Sloveniji. Trobec je tijela svojih žrtava spaljivao u peći, tako da su ostali samo neki djelovi kostiju.

„Trebalo je dokazati da su to djelovi određenih osoba, a to nije bilo lako jer u to vrijeme nije rađena DNK analiza, koja danas prilično olakšava identifikaciju žrtve, jer je dovoljan i najmanji biološki trag, sasvim mali dio, obično kost ili dio tkiva, pa da se identifikuje žrtva. Ponekad tijelo žrtve bude skoro potpuno uništeno, kada je riječ o nekim masovnim nesrećama ili pogibijama u ratu. U tragičnoj pogibiji radnika RTS-a u vrijeme agresije NATO-a 1999. godine, od nekih žrtava nije ostalo gotovo ništa, a vrlo mali djelovi tijela bili su skoro nepodobni za odgovarajuće analize. Tada je prvi put u Srbiji korišćena DNK analiza“, podsjeća profesor Škulić.

Napominje da pronalazak tijela nije važan samo u cilju dokazivanja eventualnog krivičnog djela ubistva, već i zbog humanih razloga jer žrtve zaslužuju da budu sahranjene na dostojanstven način.

Optužnica: Ubili ga, sakrili tijelo, zapalili auto

Tužilaštvo tereti Ulamu i Mijovića da su na podmukao način i sa umišljajem ubili Medina. U optužnici se navodi da su njih dvojica 8. jula 2016. godine, ostvarili više intenzivnih telefonskih komunikacija sa oštećenim – najprije Mijović, a potom i Ulama. Piše da su tada namamili Medina da dođe u Virpazar radi kupoprodaje oružja, a zatim su od njega zahtijevali da uradi nesto što je on odbio.

Iako Medin još nije pronađen, tužilac sumnjiči Ulamu i Mijovića da su ga 8. jula povrijedili, zatim strpali u gepek njegovog „megana“, odvezli na nepoznato mjesto, ubili ga na za sada nepoznat način i sakrili njegovo tijelo. Osumnjičeni su da su potom i zapalili njegovo vozilo pored lokalnog puta Virpazar – Rijeka Crnojevića.

Automobil je pronađen četiri dana kasnije u mjestu Jabukov do.

Izvor: FOS

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!