Televizor nemaju, more nikad nijesu vidjeli

33

Dječaci Ognjen i Aleksa Nišavić iz sela Ornice kod Bijelog Polja pješače do škole pet kilometara. Žive skromno. Umjesto dječje igre pomažu roditeljima, sa majkom donose vodu sa izvora, televizor nemaju, more nikada nijesu vidjeli, ali se ipak ne žale.

Your browser does not support the video tag.

Ognjen i Aleksa ne samo da žive skromno, već skromno i razmišljaju. Dok je djeci u gradovima sve dostupno, ova priča nas vraća u decenije unazad – vrijeme kad su živjeli naši đedovi.

Njih dvojica kažu da nemaju mnogo, ali da imaju dovoljno – skroman osmjeh koji plijeni i mali svijet bez puno zahtjeva.

Mali Ognjen Nišavić kaže da ustaju u šest sati, spremaju se za školu, a za to vrijeme mama im priprema doručak.

„Prati nas do crkve, i ja mom bratu često pomažem, jer je on mlađi“, kaže mali Ognjen.

Njegov brat Aleksa kaže da se ne plaše životinja na putu do škole, iako pješače pet kilometara samo u jednom pravcu. Teško je, ali se ne žale.

Ognjen i Aleksa željeli bi da čuju i vide nešto više o svom okruženju, ali i dalekom svijetu. No za to nemaju uslova, jer njihov televizor ne radi. Vole da gledaju crtane filmove, ali su trenutno bez televizora.

.

Sa gradom se nijesu puno sretali. Željeli bi da odu na more i da nauče da plivaju.

Njihov otac radi na građevini da bi preživjeli. Majka Zdenka kaže da će djecu posavjetovati da sebi traže lakši život. SKromne su i njene želje.

„Najviše bih željela da riješim problem vode, pumpu za vodu kad bi mogla da obezbijedim to bi bilo najbolje“, kaže skromna Zdenka.

Autorka reportaže: Milica Stijepović, RTCG

Izvor: Radio Televizija Crne Gore