Istorijski tragovi dolaska Despota Đurađ Brankovića u Zetu, Bar i Budvu

Bez svake sumnje on je istovremeno jedan od najtragičnijih i najbogatijih vladara. Rođen je oko 1375. godine. Despot Đurađ raspolagao je sa relativno malom vojnom snagom, ali je imao jedno drugo moćno oružje, a to je novac. Nikada u svojoj istoriji, ni prije, ni poslije toga, Srbija nije bila bogatija država.

Godišnji prihodi despota Đurađa Brankovića samo od rudnika kod Novog Brda iznosili su od 120.000 pa do 200.000 dukata, a oni su činili samo 1/3 ukupnih prihoda despotovine. Budžet despotovine bio je ne mnogo manji od budžeta u to vrijeme najvećih evropskih država.

Kako se ratna sreća okretala čas na jednu, čas na drugu stranu, tako se i Despot okretao čas prema jednima,čas prema drugima, te je zbog svoje dugotrajne vladavine izgubio povjerenje i kod jednih i kod drugih. Čak je u jednom trenutku morao da bježi i od jednih i od drugih, te je preko Senja i Venecije pobjegao u Zetu u kojoj je jedan njen dio i dalje priznavao njegovu vrhovnu vlast. Sklonio se najprije u Bar, pa zatim u Budvu i na kraju u Dubrovnik. Uskoro je uspio da se pomiri sa ugarskim kraljem, te se vratio u Ugarsku, a zatim i u svoju Despotovinu.

Dakle, htio ne htio, despot Đurađ je čas vodio prougarsku, čas protursku politiku i to sve u zavisnosti od sopstvene procjene koja je strana u tom trenutku bila jača, te mu na kraju niko nije vjerovao. Pored strateških i geopolitičkih razloga, svakako je u njegovim odlukama bilo mnogo i subjektivnih, ličnik razloga, mržnje, osvete, sujete, spletki i sličnog. I tu nije bilo doslednosti. Danas najveći prijatelji sutra bi postajali neprijatelji, a prekosjutra ponovo prijatelji i tako u nedogled, a sve u zavisnosti od trenutne situacije i zarad ostvarivanja sopstvenih, ličnih interesa. Jednostavno, takvo je to vrijeme bilo i sve uticajne ljude toga doba “krasile“ su iste, to jest zajedničke karakteristike.

Tako je, na primjer, poslije velike trodnevne bitke između hrišćanske i turske vojske na Kosovom Polju 1448. godine, u kojoj despot Đurađ nije htio da učestvuje, jer bi time pogazio sklopljeni mir sa Sultanom, koja se završila turskom pobjedom zbog izdaje Vlaha, kojima su za nagradu Turci vratili oružje, a zatim ih sve pobili pod izgovorom da je nečasno ubiti nenaoružanog neprijatelja, glavnokomandujući hrišćanske vojske, ugarski gubernator Janjoš Hunjadi, bježao je preko srpske zemlje, ali je od despotovih ljudi zarobljen u valjevskoj Podgorini, od gospodara te oblasti Stefana Belimuževića, te je odveden kod Despota u Smederevo.

Despot Đurađ je od Hunjadija tražio da mu plati veliku odštetu jer je vojska koju je on predvodio dok je išla preko Srbije ka Kosovom Polju, činila velika zvjerstva i pljačke, pustošila zemlju, odnosno ponašala se kao da prolazi kroz neprijateljsku teritoriju. Stvar je na kraju izglađena, Janjoša je kao talac zamijenio njegov sin Ladislav, koji je na kraju i sam pušten, ali je ostalo zapisano da je papa Nikola V izdao bulu 1450. godine, u kojoj je despota Đurađa proglasio za “nepoštena, nečovječna, nerazborita i nedostojna.“

Isti taj Ladislav Hunjadi je na prevaru, i to kao svog gosta, ubio u Beogradu 1456. godine grofa Urliha II Celjskog, inače despotovog zeta, jer je za njega bila udata despotova ćerka Katarina (Kantakuzina). Ponovo su u pitanju bili lični interesi, a u ovom slučaju borba za mjesto glavnokomandujućeg ugarske vojske.

Ono po čemu se despot Đurađ razlikovao od drugih u tom surovom i bespoštenom vremenu bili su njegovo obrazovanje i kultura iz kojih je i proisticala njegova privrženost pravoslavlju. U tom sukobu katolika i muslimana, izmeđe kojih su se našli pravoslavci, ovi poslednji trpjeli su ogromne pritiske i jednih i drugih da se odreknu svoje i da prihvate njihovu vjeru.Očigledno je da despot Đurađ Branković nije bio izuzetak, nije se ni malo razlikovao od drugih uticajnih ljudi toga vremena i čak je od većine njih bio i bolji. Sve što njemu može da se zamjeri odnosilo se i na sve druge. Tako je, na primer, 1444. godine, posle poraza u bitki kod Varne, Janjoš Hunjadi prilikom svog povratka je bio zarobljen od strane vlaškog vladara Vlada Drakule.

Nisu samo Turci vršili pritiske na pravoslavne da prihvate muslimansku vjeru, već su isto to činili i Ugri i njihovi saveznici i to uz Papin blagoslov da pređu u katoličanstvo. Preciznije rečeno, turski pritisci su bili grublji, primitivniji, dok su pritisci katolika bili kudikamo suptilniji, podmukliji, pokvareniji, prema svim pravoslavnima od Carigrada pa sve do Beograda.

Tako je, na primjer, 1455. godine na saboru u mjestu Rabu u Ugarskoj franjevac Ivan Kapistran “nagovarao i molio despota da se sa svim svojim narodom sjedini s rimokatoličkom crkvom. Đurađ mu odgovori:

„Ja sam devedeset godina živjeo u svom uvjerenju koje su mi ulili u dušu moji preci, te sam ja kod svog naroda (mada nesrećan) uvijek bio smatran pametnim. Sada bi ti htio da pomisle – kada bi me vidjeli da sam se izmijenio – da sam zbog starosti izlapeo i da sam (kako prost puk veli) podjetinjio. Ja bih prije pristao da umrem nego da iznevjerim predanja svojih predaka.“ (Mavro Orbin)

Krajem sledeće 1456. godine on umire.

Izvor: Istorija Crne Gore

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar