Jelena Žigon ’73: Obišla sam dosta zemalja, ali nigdje nisam srela lijepe žene kao u Beogradu!

Oktobar 1973: Jelenu Žigon češće srećemo na filmu nego u pozorištu. Na filmu je imala oko dvadeset pet uloga, a u pozorištu gostuje kad god joj se pruži prilika. Kao pozorišna glumica imala je nekoliko uloga od kojih su značajnije na Dubrovačkim ljetnjim igrama: uloga Bjanke u „Otelu“, koja se održala na repertoaru četiri godine, u Savremenom pozorištu lik Francike u „Kralju Betajnove“ i posljednja, lik Nadežde u „Varvarima“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Opredijelili ste se za film, a rado igrate i u pozorištu. Koje vam uloge više odgovaraju?

– Volim film i za njega sam se opredijelila, ali mi uloge u pozorištu mnogo više pružaju i rado ih prihvatam. Na sceni čovjek može više da pruži, a i likovi iz književnih dijela mnogo su interesantniji, kompletniji i pružaju velike mogućnosti izražavanja. Na filmu su te mogućnosti mnogo manje.

Od svih filmskih i pozorišnih uloga koje naročito izdvajate?

U „Prvom građaninu male varoši“ imala sam glavnu ulogu na filmu. Igrala sam mladu, savremenu djevojku. Lik Katarine mi se veoma dopao i s tom ulogom sam najzadovoljnija. Nedavno sam ponovo gledala film i još uvijek mi se dopada.

Da li ste se i publici dopali?

– Mislim, jer sam za nju dobila nagradu publike … Najviše pisama dobila sam posle uloge Azire u drugom dijelu filma „Kapetan Leši“. Mislim da me je publika u tom filmu potpuno prihvatila.

Opredijelili ste se za status slobodnog umjetnika?

– Ovaj status mi odgovara. Daje mi dosta slobode. Nisam u obavezi prema bilo kojoj kući, filmskoj ili pozorišnoj; u posljednje vrijeme angažovana sam i na televiziji, moj posao je periodičan i veliki dio vremena mi ostaje da posvetim djeci, mužu i kući. Kad radim, a to je najviše jedan do dva mjeseca, najveći dio obaveza prihvata Stevo i naša rodbina.

Jelena i Stevo Žigon su se savršeno razumjeli u poslu i obavezama. Zbog toga Stevo bez komentara preuzima brigu i staranje o petnaestogodišnjem Nikoli i petogodišnjoj Ivani kad je Jelena na snimanju.

– Volim kuću – kaže Jelena – i nerado je napuštam. Malo izlazimo, sem kad su u pitanju pozorišne predstave, a filmove sve više gledam na festivalima. Ali zato svaki slobodan trenutak koristimo da odemo u prirodu.

Ja sam se nekad bavila atletikom, a i Stevo je sportista, tako da svaki vikend provodimo u šumi, na čistom vazduhu. Volim da trčim, da sam u pokretu i to mi izvanredno prija.

Vjerovatno je ova dinamičnost doprinijela da Jelena sačuva vitkost i vitalnost. Ona spada u onu vrstu lijepih žena kojima je priroda mnogo podarila. Njena ljepota je bez korekcije, bez šminke … Lice crnpurasto, preplanulo od ljetnjeg sunca, bez bora.

Pitamo je kako se njeguje?

– Sasvim obično. Puno vode, čistog vazduha, kretanja, malo krema i to je sve. Stalno sam u pokretu u kući, na ulici, u šumi… Mnogo pješačim i uvijek žurim. Zbog toga vjerovatno nemam problema sa linijom mada volim da jedem. To bi bilo suviše teško i mučno za mene.

• Šta mislite o ljepoti žene?

– Lijepa žena je zadovoljna žena. Ima priznatih i nepriznatih ljepota. Kod nas je ljepota postala masovna. Obišla sam dosta zemalja, ali nigdje nisam srela tako lijepe devojke kao u Beogradu. Srećete ih svugde; na ulici, u parku, preduzećima …

Ja sam vaspitana u jednom periodu kada se nije razmišljalo o ljepoti. Danas djeca već u školi prave rang-listu lijepih učenica. Mislim da se fizičkoj ljepoti ne može dati primaran značaj. Ona je često skrivena, nepriznata i ljepša od priznate.

Desanka Maksimović u svojoj zbirci pjesama „Tražim pomilovanje“ kaže:

„Tražim pomilovanje za ljepotu koja pod koritom spava“.

Mislim da svako otkriva ljepotu svojim očima. Ženu čini lijepom njena ličnost. Priznate ljepotice su obično žene tridesetih godina. Poznate glumice su bile priznate tek kad su zrelošću dobile pun izraz.

Zamolili smo i Stevu Žigona da nam kaže nešto o ljepoti žene.

– Šta je to ljepota – pitanje se dugo i uzaludno postavlja. Ljepota žene je neka vrsta njene stalne vrijednosti. U stvari lijepe su nam žene koje volimo, time je ljepoti data duhovna dimenzija, mada ni to nije sasvim tačno.

Pored svega toga ipak je žena lijepa ako je vitka i visoka i ako umije da se osmjehuje. To statici daje dinamiku i na taj način ženska ljepota dobija vremensku dimenziju.

Jelena Žigon je savremena moderna žena. Interesovalo nas je šta misli o modi.

– Volim modu i njene pravce. Dopada mi se što je moda sve slobodnija i jednostavnija. Ne volim da sam udešena. Onda se loše osjećam. Volim jednostavne modele, duge suknje, pantalone, majice, i originalne seljačke košulje. Ne volim nakit, osim lanca i nekog interesantnog pojasa ništa više ne nosim.

Jelena je lijepo građena sa dugom crnom kosom glatko začešljanom, lice bez šminke sa jedva primjetno zasjenčenim očima, sa izrazitim crtama, krupnim, lijepim očima i nešto punijim usnama, s prijatnim osmjehom.

Odjevena u originalnu vezenu seljačku košulju neodoljivo nas podsjeća na one ljepotice koje srijećemo u katunima ispod visokih planina koje blistaju u svojoj prirodnoj ljepoti.

Tekst: S. Poznanović (Praktična žena, 1973.)

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!