Marko Miljanov Popović: Prva pohara Kuča (1774)

Turci, videći krajnje muke Kučima, ponoviše svaku dosadu prema njima, da se niko šnjima ni sastat ne može, a kamoli trgovat. Svaka ih pomoć izdade, da se ni travama prijed pomenutijema pomoć ne mogu, a to je bilo stoga što za toliko godina nijesu mogli soli nabavit, no su travu neslanu jeli, pa im se činjelo da ih je i trava izdala, te da ne krijepi kao prijed.
To je lako vjerovat, jer su prijed travu zamjenjivali i miješali nekad s mlijekom, nekad sa solju, nekad s mesom, a nekad su krijući kupili oku brašna ili ugrabili po putova turskije više torbica i tovara, a sad nigđe ništa od toga, te zato je trava izgubila svoju prvašnju moć.
Videći da Kuči neiskazanu muku podniješe, Turci izgubiše nadu, da će ih muke nagnat da im se pokore, pa kako su ih prijed zaludu molili da se pomire i caru daju arač kao drugi, stoga su im sad iskali tri turske sitne pare na kuću, samo da su u tefter carski zapisani ka podajnici. Kuči pristanu i daše po tri pare. Drugu godinu zaištu Turci arača po trideset para, misleći da Kuči, onoliko izmučeni, a sad danuli dušom u otvorene pazare, neće zaratit. Kad Kuči ne šćeše dat no opet zaratiše, Turci opet skloniše na tri pare, ali Kuči ne daše ni to, govoreći: “Pošto prevariste drugu godinu, znamo šta ćete treću tražit – psu i sili tek se kost dadne, i meso će izjest!”
Tada vezir pošalje Punana Dedina Oraovca da im zbori za arač. Punan je doša među Kuče i reče im: “Dajte Drekalovići, arač, kumim vas Bogom, e vas uočila turska sila, oće vas poharat, a vezir vam je sklonio arač na pet stotina groša, i to svi Kuči da date”. Oni odgovore: “Ne damo”. Punan je opet reka: “Dajte, Drekalovići, vi svi polovinu, a ja ću sam polovinu, teke da ne poginete”. Onadar reče Sinan Perov Mijović: “Ja ću dat Turcima sam svih pet stotina groša, no viđite, vi Kuči, možete li primit sramotu, jer smo se i lani osramotili što smo 61
im dali po tri pare, a oni ove godine trideset traže”. Onadar reče Nikola Paunov Pejović: “Kad mi posijeku Turci devet brata i bratanića i mene, onda neka dođu da uzmu arač”. Svi Kuči na to rekoše: “Ne damo”, i Punan se vrnu i kaza veziru.
Kad ovo čuje skadarski vezir, upotrebi ovakvi način: dadne mito u Kuče, da se među sobom izdadu, i to mu ispadne za rukom. Neki od ostalije Kuča primiše mito od Turaka i izdadoše. Evo njihovije imena: Ljulja Palumbov, Turčin iz sela Ledina, Pale Lekin, Latinin iz sela Banjkana, Punan Dedin, Srbin iz sela Berove, Bećo Savićev, Srbin iz Lijeve Rijeke. Oni su četvorica uzeli iz Turaka po kapu pulja. (U to vrijeme mlogo je tije para bilo. Jedna pulja imala je vrijednost jedan i po groš.) Turci su poslali para po riječenijema izdajnicima da dijele narodu i odbiju ostale Kuče od Drekalovića.
Pomenuta četvorica dijelili su pare narodu, ko je htio uzet. Kad je Punan Dedin dijelio Oraovcima, pitao je Ola Prašova: “Oćeš li, striko Ole, izdat Drekaloviće?” Ole odgovori: “Ne, tako mi duše”. – “Ada oćeš da ti dadem pulju?” – “Oću, tako mi duše”. Ova riječ i sada živi među Oraovcima, te druga oraovska sela ukoravaju Podgrađane, kad se poriječaju, govoreći im: “Vi ćete se za pulju prodat, ka što su vam i stari”.
Za koliko su ovi četvorica dijelili pare, u toliko se vojska turska kupila da udari na Drekaloviće. Vezir skadarski doša je s vojskom u Zetu na kulu Begovića. Tu su mu došli dva oraovska junaka, Đulja Jovanov iz Podgrada i Iveza Vukov iz Kuti. Vezir je dava Đulji barjak da ide pred Turcima na Drekaloviće, no Đulja mu je reka: “Ne dopušta mi pravoslavna vjera i čast junačka, da vojujem protivu braće”. Poslije dužeg razgovora, vezir je spuštio kroz prozor niza zid barjak i konopac, govoreći: “Uzmi, Đulja, sad koje oćeš: barjak pred vojskom ili konopac na grlo”. Govoreći ovo, vezir je bio na prozor od povisoke kule Begovića, a Đulja među vojskom, ulogorenom na polje oko kule.
Pošto ga je nagonio vezir da uzme barjak ili konopac, iskočio je Đulja između vojske i doša pri zidu đe visi barjak i konopac i primio se na šticu povisoko namještenu za vješala, govoreći: “Pomozi, Bože: oću konopac na grlo, a ne barjak protivu braće”. Dodajući još: “Ostavljam moga svakoga na amanet Drekalovićima, a ja veselo mrem za nji”, i metnuo je namčicu na grlo. Vezir mu je opet reka: “Uzmi, Đulja, carsko znamenje, a makni konopac s grla, da ti ne miču šticu ispod nogu”. Đulja je odgovorio, smiješeći se podrugljivo: “Ja ću, pašo, to učinit sam, da se ne muče tvoji Turci”, pa je tresnuo nogom, i štica se prevrnula, a on osta viseći. Pričaju da je tada izdajnik Punan pita: “Na čiju kuću vrana smrdi”?, a Đulja mu odgovorio: “Danas na moju, a sjutra će na tvoju”.
Onda je vezir spustio i drugi konopac pokraj barjaka i obrnuo oči na Đuljina druga Ivezu i reka mu: “Oćeš li ti barjak ili konopac?” Iveza je reka: “Ja ću što i Đulja”, pa je krenuo k vješalima. No poturčenjak Ivezin rođak, koji se zva Sulejman Kut, zamolio je Adži-pašu Osmanagića iz Podgorice, da mu ga odbrani od 62
vezira i vješala. Adži-paša dofati Ivezu, da ne ide na konopac, govoreći veziru: “Čestiti pašo, može li ga blago otkupit?” Vezir odgovori: “Ne”. – “Ada može li moj sin da se za njega objesi?” Vezir: “Ne”. – Osmanagić: “Aman, mogu, sve ću dat, a njega ne dam”. To je govorio, držeći Ivezu za oba ramena. Poslije ovoga govora vezir je ćuta zamišljen, pa tek dockan izgovori: “Eto ti Iveza, poklanjam ti ga”. Vojska je čestitala Osmanagiću kao pobjediocu, kad je krenuo sa Ivezom u svoj logor, i čudila se Ivezi, kako ga guše suze i žalost, ostavljajući Đulju svoga druga. Turski i arbanaški vojnici govorili su: “Gle kako ga guši žalost, kad se izbavi konopca, a prije kad iđaše k njemu, niđe toga ne bješe”. Mnogi su turski i arabanaški junaci dolazili, da čestitaju Ivezi slavnu smrt njegovu i njegova druga Đulje, ne razlikujući jednoga od drugoga, a Osmanagić dičio se, što je takvoga junaka izbavio.
Mnogo se priča, da je turska i arabanaška vojska govorila i čudila se, kako srpski junaci veselo u smrt idu, a viša ih tuga spopada, kad se od nje izbave. Ovo je i veliki strah u tursku vojsku ulilo, i govorili su da se zaludu na Kuče vojuje, znajući kako tamo vojske ginu, i gledajući kako ovi rado na smrt idu. Ovaj strah je poplašio cijelu vojsku, te su mnogi govorili da se natrag vraću, i Bog zna oće li se iko vratit iz toga prokletoga krša.
No u taj najviši turski strah oživješe i kučki izdajnici. Pavo Stojanov Oraovac iz sela Lazoraca nije čeka da se Đulja makne s vješala, no je pokraj njega barjak uzeo i krenuo pred vojskom turskom vičući: “Za mnom ko je junak!”
Vezir skadarski razredio je vojsku, da im sa sedam strana udari ovako: begovi bosanski i ercegovački da udare preko Kupusaca, Mećikućić preko Bioča, beg Zotović s glavarima turskijema i arbanaškijema od donje Arbanije preko Fundane, Usein Ot s gornjom Arbanijom preko Zatrijepča, beg Šabanagić i paša Mahmudbegović od Stare Srbije preko Oraova, kapetan Mekić od Kolašina preko Veruše, a vezir s njegovom vojskom na Medun.
Kad je vezir doša na Medun, Drekalovići, videći da se ne mogu izdajstvu i tolikoj sili turskoj održat, nijesu se u grad zatvarali ka prvije puta, no su načinjeli šanac na Ubli na kraj Gomilica. Tu su čekali Turke, a stoku i sitno roblje prećerali u Malu Rijeku, đe je velika uvala i skriveno mjesto, misleći da ih tu neće Turci nać, niti moći doć. Vezirova vojska od Meduna prva im je udarila na šanac. Tu su se branili, dok su ih opkolile i druge vojske, koje su predvodili vješti izdajnici, kudijen će ih manji rizik bit i naši bolje ginut.
Drekalovića nije bilo pod oružjem do sto četrdeset vojnika, od kojih Turci posjekoše u šanac sedamdeset, a toliko utječe k Maloj Rijeci. Tu je poginuo i prije pomenuti Nikola Paunov sa devet brata, kao što i narodna pjesma kaže:
“Tu brat brata ne šće ostaviti,
Tu nijedan život ne zašteđe
Makar staroj majci rad zakletve,
No poštenje i mlijeko njeno
Ljubavom ih brackom opojilo
I vjenčalo da umru zajedno,
Ali ne bez turske pogibije”.
One što utekoše iz šanca rašćerali su uz Cvilin, kudijen su ih druge neprijateljske vojske sretale.
Punan Dedin, koji je predvodio vojsku tursku od donje Arbanije, doša je po noći u oraovsko selo Kuti na kuću Iveze Vukova. Čeljad, kako su sjeđela oko ognja, nijesu znala za Turke dok nijesu u kuću uljegli, a Ivezin brat, kako je pjeva uz gusli, bačio ih je, a oganj se potulio, i zbrkala se čeljad, a on kroz gomilu naroda uteka iz kuće. Punan ga je zva i govorio mu: “Nemo ubit koga, Iveza ti je u turske ruke”. (Tako je i bilo, i Adža-paša Osmanagić, nije puštava Ivezu iskraj sebe za nekoliko godina, da mu ga vezir krijući ne ošteti). Turci su zakonačili u kuću Ivezinu. Ujutro, kad su krenuli, sve su Ivezino razgrabili do jednoga sača, pod kojim je tu noć žena Turcima ljeb pekla. Paša Mahmudbegović koji je tu konačio, reka je da se ženi ostavi sač. Taj je sač i sad u Spasoja Božova Nikočevića, ali ne cio, jer je polovina pregorela, te je Spasoje onu izgorelu polovinu popravio.
Vojska se turska krenula iz Oraova preko Bezjova gornjijem krajem kučkije sela, paleći dovrh Cvilina. Tu su sreli s nekijem Kučima, koji su iz šanca utekli. Vojske su se turske sastajale od svujkuda. Kuči su izmicali bijući se do na Džepinu za Cvilinom. Tu je bio dub debeo, ka stog sijena. Iza toga duba bili su se nekoliko Kuča s Turcima ka iza šanca, dok su ih primorali da bježe. No stari Bjelan Mićkov bijele do pasa brade nije oružja nosio, no je dotle na toljagu doša. On je reka družini: “Ja, duše mi, dalje ne mogu bježat, no ako ćete mi dati jednu pušku, da ubijem jednoga, kad dođu da me posijeku, a vi bježte i da ste prosti”. Oni mu dadoše pušku, pa se izmakoše u krš prema njega. Turci se primakoše dubu i Bjelanu. Jedan je pred družinom odio, zelena mu čalma oko glave savjena. Kad se primaka, pukla je Bjelanova puška, i Turčin panuo niz konja. Družina Bjelanova zavika: “Aferim, starče, prosta ti duša, sad ne žali umrijet!” Ovo su pošljednje riječi koje je Bjelan svoga života čuo, a nije moga odgovorit, jer kad je pukla puška, tresnula je kao obično kad pukne, a starost Bjelanova nije mogla taj stres podnijet, no kad ga je gurnula u rame, panuo je nazadačke i nije se moga ispravit, no su ga tako našli i posjekli.
Taj mah sramota je bila, a i sad je, kad koga posijeku neprijatelji, a da ne pogine koji na njega. Kad je Bjelan poginuo, ne zna se jesu li ubili kojega na njega oni koji su gledali, kad su ga sjekli. A za Niška Vulina Oraovca iz sela Podgrada zna se, da se tu odlikova kao junak. Srio se na mejdan sa Selčaninom i ubili se puškama. Arbanas je panuo, a Niško ranjen uteka u goru. Košu sestru mu, koja je š njim u boj bila, porobiše Arbanasi, ali ju poslije platiše glavama i Nišku vratiše, jere su Niško i Selčanin ozdravili i pobratimi poslije bili; stoga je i moga Niško sestru vratit i svetit se. Družinu Bjelanovu i Niškovu, koja je bježala od gornje 64
vojske, pretekla je donja, pred kojom je bio barjaktar Uskoković iz Lješanske nahije. Njega je ubio Stanoje Lazov navrh Gologa vrha i tu mu je poboden kamen, koji se zove “Kiljan barjaktara Uskokovića”. Otalen se svi Kuči zbježaše u Malu Rijeku, đe im je roblje i stoka bila.
Rečene turske vojske sastale su se sa sedam strana i opkolile povrh nadnešenije stijena nad Kučima i Malom Rijekom. U tu saprtiju nije smio uljeć nijedan turski vojnik, jedno od vrleti, a drugo što je pucala i đekoja puška kučka. U to se ču zla riječ u tursku vojsku: “Urvite kamenje vrh njih, ne može im se ništa drugo, no ostaše”. Kad su kamenje urvali, to je bio strah božji: niza visoke visove maloriječke sve je kami zagmiza i goru polomio. Ko je to gleda, priča je da “nije takvijeh gromova na žive duše padalo”. Kuči pobjegnu s robljem, što nije izginulo, preko vode Male rijeke, a sve živo ostade Turcima u ruke. Čeljad prijeđoše Rijeku na bratonožićku stranu i upute se da bježe preko Bratonožića; no pop Maško, bratonoški glavar, kad viđe Kuče đe k njemu bježe, povika je: “Natrag, more, nema ti preko mene bježanja”. Kad su taj glas čuli, mislili su da će postat tursko roblje, jer ne daju naprijed, a turska vojska prisnažuje ozad.
Umrije nada, stiže očajnička muka, nemoćno roblje sjede u strmenitu stranu povisoko od vode, tu da ih Turci fataju, a vojnici se još biju sa Turcima oko vode. U narod se priča da su se u ovome boju očajnički borili: Bele Martinov Popović s Gornjega Meduna, Savko Popov Ivanović, Ljakić Stanojev Ljaković, Đuro Tolev Ivanović i Peroš Vušov Ivanović s Donjeg Meduna, Drekalovići; Čobo Manojlov Ljuljanović s Kržanja i Joko Adžin Žiković s Ubala, i još mnogo odličnije junaka Drekalovića i ostalije Kuča, i nabraja se u kakvom je koji ođelu bio: Savko Popov u crvenu struku, Bele Martinov i Čobo Manojlov u zelene čalme oko glave, itd. No dok su se oni tako borili i mislili da se tu do potonjega kolju, ču se glas među njima: “Evo pećina nadesno prema nas, no bježmo k njoj”. Taj mah uputi se roblje k pećini, a za njim uskoče i ostali vojnici.
Onda Turci jurišaše ka na gotov lov u pećinu, kojoj je ulazak ružan, strmen i kamenit. Kad su Turci došli do vrata pećine, Kuči su ih grdno puškama i kamenjem pobili iz pećine, jer koji je tu poginuo, valjao se niza stranu k vodi, a bilo je i zdravije da se premeću s poginulijema na vrat i na nos. Tako Turci streknu i uzmaknu, a Kuči se otvore iz pećine i juriše u njih puškama i noževima, ćerajući ih do vode. Uzeše nekoliko fišeka s Turaka. To je najbolje bilo, da se više brane iz pećine, jer ih opet ugnaše u nju. Kad Turci ponovo dođoše do vrata od pećine, ne jurišaju ka prije, tek pucaju u svod od pećine više sebe. Olovo je padalo ka grad, udaralo u svod, a od svoda padalo na čeljad, koja su ležala aljinama prekrivena, i kad bi pretežalo i đeca mala počela kvrčat, žene su zgrtale i olakšavale olovo s đece. Turci poznaše, da su orijedile puške pucat iz pećine, a to je znak da fišeke štede i da ih već malo imaju, pa su se sve bliže vrata primicali, da nijesu mogli šteđet fišeke u pećinu, no su morali pucat, dok jedan traje. Dođe krajnja muka, fišeci manjkaše, i dođe vrijeme, da se noževima i puškama ćevački (vrzimice) brane i kamenje isturiše.
65
Kad bi glas u pećinu, da već nema kamena ni fišeka da ima čim drug pušku napunit, nastade žalost i tuga, proleže se pećina od kukanja žena i đece. Tijem sebe izdaše da se uvjere Turci, da su im robovi. Turska je vojska učinjela veselje, najprijed ona blizu pećine, koja je čula jauk u pećinu, a poslije zagrakalo je veselje u svu tursku vojsku. Već se uze muštuluk serašćeru da se predadoše Drekalovići. Turci dođoše na vrata od pećine, vičući: “Izlaz robe, na aman”. Iz pećine odgovarali su Savko Popov, Ljakić Stanojev i drugi: “Udri, Turčine, nema amana!” Ka što reko, brane se noževima i puškama toljaške. Prijed je donošeno posuđa, koje im sada služi za obranu. Biju Turke na vrata pećine: kotlovima, štrugljama, vaganima i komatima ljeba. Žene razvile đecu iz kolijevaka, da i kolijevkama biju Turke; no jedna nije imala kad izvadit dijete, no je udarala Turčina s kolijevkom i đetetom u glavu, te se prevrnuo i panuo vrh drugoga, a drugi vrh trećega, i tako udarajući jedan o drugom, da se poslije nije moglo brojit koliko ih se urvalo dolje.
Puška ne puca, tek ko koga može udarit čim reko. U to je Mara Martinova našla fišek u spremu koju je nosila sobom, i dade ga sinu Belu Martinovu, te je pušku napunio. Turski barjaktar uskoči u pećinu, srete se s Belem i ubiše jedan drugoga, da nijesu živi na zemlju pali. Kuči uzeše fišeke s barjaktara te napuniše puške i one Turke na vrata od pećine pobiše s velikom grajom i veselijem alakom. Turci začuđeni povaljaše se, ubjeni i ne ubjeni, gomilama niza stranu bježeći, a Kuči ćerajući ih i tukući žešće nego prijed do vode. Uzeše fišeka i pušaka, kojemu je trebalo, jer je mnogi svoju slomio, pa se vratiše u pećinu po drugi put, Bogu blagodareći s novijem životom, pa iako su mislili, da im neće dugačak biti, no će sjutra Turci svršit što danas ne mogoše. Ali su se veselili, misleći, kako su malo prijed bili i Turci o njima mislili, a sad misli promijenili i nezadovoljni, jer spuze (izmače) im lov između kandža, kao komatić leda između prsta. Kučima slađe bješe ovo produženje vijeka, no prijed što više. Imaju još neke fišeke, još će neki Turci poginut na vrata od pećine sjutra kad dođu. Noć se primače, moć će se živjet do sjutra; ko je danas poginuo, ne žale ga – ljepše je poginuo od njih.
U pećinu su konačili živi i mrtvi zajedno, a najmučnije ranjenici. Neću da pričam kako su ljuđi proveli tu noć na vlažnu zemlju, malo gladni a više i najviše umorni; kako se večeralo, spalo, o čem se govorilo; kako su se ranjenici po pećini u neviđelici bez vode i druge ponude valjali u krvi, ječeći i zovući Boga u pomoć, da im dušu primi i spase ih mučenja; kako su zdravi stražu čuvali, na pomrk, ljuđi i žene kamenje kupili i unosili u pećinu, da se sjutra brane, kad dođu Turci, a ne bude fišeka; kako su majke đecu zamukivale, kad su ljeba tražila, đe ga nije, jer i što ga je bilo, bačeno je toga dana gađajući š njim Turke – no ko ima osjećaj i na muku je bio, samo će mu se kazat, i učesnik će biti njinije muka toga dana i noći u pećinu.
Tu prođe noć, a dođe dan, da se Turcima nadamo. Turska poslovica kaže: “Turčin mudri s kola fata zeca, ni trošeći, ni za njim trčeći”. Tako i sad narediše, da im se bez troška iz pećine predadu. Poslali su Bratonožićima, da utvrde puteve 66
da ne uteknu iz pećine, pa ne treba juriša na njih, jer će pobit Turaka sa onijema fišecima, što su juče uzeli od njih, a i straža im je kazala, da su kamenja u pećinu nanijeli, kako su provali i prvi dan, a od kamenja bojali su se kao i od pušaka na strmeni ulaz pećine. Turci su znali, da nema u pećinu ljeba ni drugoga čim se živi, no je sve juče izbačeno gađući Turke, pa zato su čekali jevtin pazar robovima.
Vezir je doša s Meduna na Kosor, i metnuo lagum u crkvu kosorsku, koji mu ne puče po volji, no kako mu je šator bio prema crkvi, kad se uždio u crkvu, dopro je plam do njegova šatora i opalio mu jedan kraj, a od crkve pade samo jedna strana, Vezir nije da da se više lagum meće ni obaljuje, no je taj čas vratio se na Medun i tu je čeka, da mu roblje iz pećine dovedu. No narodna poslovica kaže: “Ako si jači, Bog je svači”, pa milostivi Bog posla spasenje i Kučima, a evo kako.
Rovački vojvoda Minja Radulov, kad je čuo i vidio da izgoreše Kuči, krene sa svojijema Rovčanima u pomoć, kao što je i prije dolazio na Orljevo i kulu Rašovića. Ali sad mu ne daše doć Bećo Savićev s Ljevorečanima, pobiše se i vrate Rovčane natrag. Onda vojvoda uze dva druga i pođe gorom besputice između sela bratonoškije i ljevorečkije i malo prije mraka stigne na visoke maloriječke stijene prema turske vojske. Razgleda je straže i ulazak pećine, pa š njegova dva druga nazva “dobro veče” u pećinu. To mu je bila prva riječ, a druga: “Dižte se, da bježimo”. Pošto je mrtve položio jednoga do drugoga, među kojijema su bile i dvije žene mrtve, za ranjenike naredi nosila, da se nose preko Bratonožića krijući, i zapovijedi da se ne smije govorit, ni kašljat, i da se pazi na svaki krok, da nikome ne čorokne kami pod nogom; dijete malo u kolijevku, kojemu majka plač ne mogne ugušiti sisom, rukom, ili bilo čim, bolje da se zakolje, jer ako straža išta dočune, sve propada.
Najprije krenu dvanaest ranjenika, koje su morali nosit. Kad su krenuli iz pećine, morali su odit uz visoku strmenitu stranu, kudijen ni kožđe (kozije) putine nema. Savrh strane, između bratonoškije sela, koja su im s desna i lijeva bila (Klopot, Potkrš i Pavličići nalijevo; Vilac, Vratigoj, Pelev Brijeg, Seoštica, Kisjelica, Lutovo nadesno), preko bratonoškije brda, kudijen su odili, nema puta, no saprtije, krš i gora. Po bijelome danu da čoek tudijen ide, zlom bi taj put zapazio, a kamo li premrlo roblje po neviđelici. Tu mrtvi ranjene nose, jer više je odolio glad i umor zdravome, no li ranjenome. Bježali su preko Lutova navrh moračkije stijena koje se zovu Platije. Tu su slobodnije mogli disat od straha Bratonožića. Pregledali su koliko je mrtve đece u kolijevke, koje su majke ugušile u putu, zatiskajući im usta da ne plaču. Nađoše mrtvo sedmoro đece. Neke majke ne bjehu znale, da im je dijete udavljeno, no su mislile, kad su im usta zatvarale, da su zdrava plač prekinula, a sad, pipajući ih u neviđelicu, govore: “Ada nije ni moje živo!”
S Platija su navalili niz velike strmeni na vodu Moraču, pa otolen opet ajd na više sve jednakijem putem. Samo nema straha ni Turaka, a druge muke produžaju se, dokle ne dođoše u Rovca, đe ih Rovčani bracki dočekaše.
67
Pošto Kuči prođoše preko Bratonožića u Rovca, Turci opljačkaše sve bratonoško što su imali i zajmili u Podgoricu veziru. Vezir je pita je su li sve uzeli i dognali što su imali Bratonožići, i kad su mu rekli: “Jesmo sve bez jedne crne mačke”, on je posla luđe te su mu i nju donijeli, i to mjesto đe su ju ufatili zove se i sad “Mačkin krš”. S blagom bratonoškim ogradio se most kod Podgorice koji se zove “Vezirov most”.
Turci ne ostaviše Kuče na miru ni u Rovcima. Oni poslaše Rovčanima da im vrate svakojega roba, prijeteći da će sva Rovca popalit, ako biše ikoga ostavili od Drekalovića da ga ne vrate: muško ili žensko, staro ili mlado. No kad viđeše da im Rovčani ne šćeše vratit Drekaloviće, krenuše s vojskom na njih preko Spuža, Bjelopavlića i Pipera. Onda Rovčani opraviše u tursku vojsku jednu ženu s đetetom u kolijevku, da im ponudi šišano kumstvo, jer su Turci ovakva kumstva primali.
Rovačka žena a turska kuma došla je na Bjelopavlicko polje niže Martinića, tu je srela tursku vojsku i zamolila vojskovođu da primi kumstvo i da vraća vojsku. Turci se podrugaše tome, ružno govoreći njoj i svetome Jovanu. Kad je viđela da ne pomaga kumstvo, u onu ljutinu izvadi iza pasa prešlicu, na koju je dotlen vunu prela, pa ju pobode drškom u zemlju među turskom vojskom, govoreći: “Evo vi, Turci, prešlica, ajte na nas, ako vi majka nije kurva!” pa se onda vratila natrag, a vojska krenula za njom.
Rečenoj turskoj kumi bilo je ime Prenta, i ono mjesto, đe je pobola prešlicu, po njenome imenu zove se Prentina glavica. Tu je doskoro bio pazar, na kome su se kupila Brda i Crna Gora i narod iz Turske svake neđelje, i trgova što je ko ima.
Prenta je rano stigla u Rovca i javila da ide turska vojska. Rovčani i ono Kuča dočekaju Turke i pobiju se. Turci se razbijeni vrate a Rovčana i Kuča pogibe šezdeset, no ne znam jesu li i ranjenici tu brojeni, jer su mi daleko Rovca.
Tako se zlo završila prva pohara Kuča za Drekaloviće i druge Kuče, koji su š njima zajedno ginuli, kao prije pomenuti Đulja Jovanov, Iveza Vukov, Niško Vulin, Čobo Manojlov, Joko Adžin itd. Od kučkije brastava nijesu izdavala Drekaloviće, no se zajedno š njima borila, muke podnosila i bježala u Rovca, brastva Krivodoljani, Žikovići i Bakočevići, od nekije brastava jedni su bili s Drekalovićima, a drugi s Turcima, a više brastava bili su svi pri Turcima.
Ovi je događaj s velikim osjećajem narod spjeva u svoje pjesme. On svakojega junaka ime se poštovanjem spominje, a izdajnike ruži, kao da je juče bilo.

 

Pisao: Marko Miljanov Popović

Izvor: Zlatni perun

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!