Smrt mladog Vladike – Poslednji dani Petra II Petrovića Njegoša

Godine 1849. žali se da ga je “kašalj spopao”. Od tada, njegovo zdravlje dobro je samo u kratkim periodima. Uviđajući da mu je zdravlje sve lošije, 20. maja 1850. godine, tokom boravka u Prčnju, piše svoj testament. Istoričari pišu da je to “najljepši testament koji ima naša istorija i književnost”. U njemu je za svog nasljednika imenovao Danila Stankova Petrovica.

Fotografiju naslikao: Miodrag Rakočević

Petar II se nije htio prepustiti bolesti. Polovinom, 1850. godine, na Njegušima ga liječi samouki brat narodnim ljekovima, od čega se Njegošu stanje nakratko popravlja. Radi liječenja, krajem 1850. odlazi i u Beč i Italiju. Svoju posljednju zimu Njegoš je proveo u Napulju, Italiji, gdje početkom proljeća slučajno srijeće Ljubomira Nenadovića. Zajedno su proveli sljedeća tri mjeseca, a za cijelo vrijeme zajedničkog boravka u Italiji, Nenadović je marljivo bilježio svoje razgovore sa Njegošem i Njegoševe razgovore sa drugima. Tako su nastala “Pisma iz Italije” ili kako ih je Nenadović najprije nazvao “Vladika crnogorski u Italiji”. “Poznanstvo s vladikom i njegovi razgovori ostaće mi kao najlepši spomen celoga života”, rekao je Nenadović nakon Njegoševog odlaska iz Italije. Iz Nenadovićevih zapisa upoznajemo drugu stranu Njegoševog lica, onu koju nemamo vremena učiti u školskim klupama.
Godine 1851, Petar II se vraća u Crnu Goru bez nade da će biti izliječen. Kada je, primičući se Kotoru, sa palube broda ugledao vrh Lovćena, podigao je kapu i rekao: “Nećemo se više nigda rastaviti!” U Biljardi je umro, jedanaest dana prije svog 38-og rođendana, 19/31. oktobra 1851. godine. To je bio isti dan u koji je prije 21. godinu postao svjetovni i duhovni gospodar Crne Gore.
Mnogi su prepričavali Njegoševe posljednje sate. Neki su ostavili i vrijedne zabilješke o tome. Pop Vuk Popović iz Risna, desetak dana nakon Njegoševe smrti, pismom obavještava Vuka Karadžića o smrti crnogorskog vladike i kaže: “Umrije nam vrli i divni Vladika crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u deset sati izjutra!” Popović je zapisao i posljednje Njegoševe riječi: “Bože i sveta trojice pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo, predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti arhanđele Mihaile, primi moju grješnu dušu!” Smrću Petra II je završen period vladikata.

Fotografiju naslikao: Miodrag Rakočević

Njegoš je tokom života sagradio crkvu i posvetio je svom velikom stricu i duhovnom učitelju Svetom Petru Cetinjskom. Crkva se nalazila na vrhu Lovćena iznad Cetinja, a Njegoševa želja je bila da ga, nakon smrti, sahrane u njoj. Zavjetna volja Petra II nije odmah ispunjena. Naime, zbog lošeg vremena i strahovanja da bi skadarski Turci mogli da oskrnave lovćensku kapelu, Njegoš je 21. oktobra privremeno sahranjen u Cetinjskom manastiru, a tek nakon četiri godine, 27.avgusta 1855, Njegoševi posmrtni ostaci su prenešeni na Lovćen.

Tom prilikom, poslušavši želju Njegoševog oca, knjaz Danilo naredi da se otvori Njegošev kovčeg (uprkos tome što se po kanonima ne može otkrivati tijelo dok ne protekne sedam godina od smrti), u nadi da će Njegoševo tijelo naći cjelokupno, kao što je bilo tijelo Petra I. Međutim, “od Njegoševog tijela bješe čitava ostala samo desna ruka”.

Tekst: Jelena Aleksić-Petrović

Napomena: autor slika kojima je tekst propraćen jeste Miodrag Rakočević, slikar, Podgorica.

Izvor: Zlatni perun

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!