Zašto je ćutao Ivo Andrić?

Ivo Andrić je po mnogo čemu predstavljao zagonetnu ličnost. Među njegovim najzagonetnijim crtama bio je njegov odnos prema učešću u javnom životu. U burnim decenijama jednopartijske vladavine, u kojima je bilo sve strogo kontrolisano, i u kojima se često, katkad i veoma dramatično, postavljalo i pitanje slobode govora, Andrić je ćutao. Disciplinovano je dolazio na skupštine Udruženja književnika, nije propuštao sastanke aktiva pisaca članova Saveza komunista, ali se na njima nikada nije čuo njegov glas. Ruku na srce, ćutali su i mnogi drugi, ali je Andrićevo ćutanje bilo najupadljivije. Najupadljivije i zato što se on, kao pisac sa velikom međunarodnom reputacijom, a pogotovo posle dodjeljivanja Nobelove nagrade, mogao smatrati nedodirljivim. I što je, kao nedodirljiv, mogao sebi dozvoliti više slobode nego drugi.

Andrić je, međutim, ćutao. I ne samo da je ćutao, nego ni na koji način nije učestvovao u javnom životu. U Znakovima pored puta on to ćutanje i tu pasivnost ne jednom objašnjava i opravdava. U jednoj prilici, on kaže: „Ja sam rođen i vaspitan u sredini koja je smatrala da u svakom javnom nastupu ima nečeg nedopuštenog i stidnog.“ U drugoj prilici on ide dalje, i učešće u javnom životu osuđuje kao „čudno i samoubilačko ludilo koje na mahove kao smrtonosan plamen zahvata slaba i ograničena ljudska bića: hteti biti sve, hteti učestvovati u svemu“.

Međutim, to što nije govorio ne znači da nije posmatrao, da nije video, i da je prema onom što je video ostao bez reči. U samoći svoje sobe, u svojim sveskama, on opisuje svoje viđenje našeg mentaliteta, s posebnom pažnjom se zadržavajući na mentalitetu onih koji vladaju. On o tome govori otvoreno i bez okolišenja.

„Dugotrajno robovanje i rđava uprava“, piše Andrić, „mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i pravi sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svijetu oko sebe nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete.“

Kao da dopisuje Rusoovu tvrdnju da „jedan narod neće nikad biti nešto drugo do ono što priroda njegove vlade od njega napravi“, Andrić kao jedan od glavnih uzroka izvitoperenja zdravog razuma i pravog suda jednog naroda, u istoj mjeri kao „dugotrajno robovanje“, vidi i „rđavu upravu“. I ne jednom zadržava svoj pogled na onima koji državom upravljaju.

„Vaš čovek je pun ambicija“, Andriću, navodno, kaže neki stranac. „Nevolja je što je njegova ambicija redovno već u samom početku pogrešno postavljena. Umesto da ima u vidu cilj i rezultat rada, vaš čovek stalno misli na stav i ulogu svoje ličnosti pri tom radu.“

Usredsređujući se na ono što se događa sa čovekom „kad misli da je čvrsto zaseo na vlast, ukratko: kad se osili“, Andrić, posle registrovanja promjena u njegovom fizičkom izgledu, ukazuje i na promjene u njegovoj svijesti o sebi.

„U takvom čovjeku brzo se razvija nesrazmjerna predstava o svojoj važnosti i veličini, uporedo sa sumnjom i bojazni da ljudi tu njegovu veličinu ne vide kako treba i ne cijene dovoljno. To stvara u njemu potrebu da svoju silu ispoljava glasno i vidno na svakom koraku.“

Pri svem tom ne treba zanemariti ni okruženje u kome se taj čovek nalazi. „Priča se“, zapisuje Andrić u Znakovima pored puta, „da je na dvoru nekog sultana bio naročit činovnik čija je titula glasila: evet-efendija. Njegova jedina dužnost bila je da klima glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže.“

Okruženim gomilama evet-efendija, koji se nadmeću u odobravanju svake njihove riječi, u tim sultanima — da ostanemo pri tom pojmu — u tim sultanima se razvija hipertrofija ličnosti, ta hipertrofija rađa i razvija samovolju, a sve to, zaključuje Andrić, prati i „inflacija riječi… koja pokazuje da kod njih vlada nesigurnost i zabuna u mislima, da kontrola popušta, da volja slabi, da izgovorena riječ gubi od vrijednosti…“

Ako je ovako jasno video, i ovako precizno opisao, deformacije ljudi koji, dograbivši se vlasti, počinju da precjenjuju i sebe i svoje sposobnosti, i da, u skladu sa svojim sve većim ambicijama i pretenzijama, ignorišući i ustav i zakone, proširuju i svoje kompetencije, i ako je ovako jasno vidio kakve su posljedice „rđavog upravljanja“ zemljom, zašto o tome nije govorio javno? Zašto je ćutao? Ili je bolje da pitamo: šta je to ćutanje značilo?

U traženju odgovora na ovo pitanje mogla bi nam pomoći Andrićeva pripovijetka Most na Žepi.

Pošto je most na ovoj bosanskoj rijeci sagrađen, jedan „mladi i učeni carigradski mualim“ — učitelj — vjerujući da će se i na taj most, „kao na svaku javnu građevinu urezati natpis da se zna kad je zidana i ko je podiže“, poslao je veziru Jusufu svoj predlog takvog natpisa. „Na priloženoj tvrđoj hartiji“, piše Andrić, „bio je fino ispisan hronogram sa crvenim i zlatnim inicijalom:

Kao Dobra Uprava i Plemenita vještina

Pružiše ruku jedna drugoj,

Nastade ovaj krasni most,

Radost podanika i dika Jusufova

Na oba svijeta.

Ispod toga bio je vezirov pečat u ovalu, podijeljen na dva nejednaka polja; na većem je pisalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božji, a na manjem vezirova deviza: U ćutanju je sigurnost.“

Šta je vezir uradio sa tim natpisom?

„Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima“, nastavlja Andrić, „polako podiže ruku i precrta dvaput cio natpis, zastade samo malo, pa onda precrta i prvi dio pečata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U ćutanju je sigurnost. Stajao je neko vrijeme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju.

Tako ostade most bez imena i znaka.“

Bitan je trenutak u kome vezir precrtava i briše sve, i stihove, i svoje ime, i svoju devizu. On je, podsjetimo se, tokom četvrte godine svoga vezirovanja, kao žrtva jedne opasne intrige, pao u nemilost i dospio tamnice. Posle duge borbe — „borba je trajala cijelu zimu i proleće“, kaže Andrić — „izađe Jusuf iz zatočenja kao pobjednik… pobijedio je sve protivnike i bio moćniji nego ikad prije; dubinom skorašnjeg pada mogao je da mjeri visinu svoje moći.“

Vezir briše ponuđeni hronogram u trenutku kad je „moćniji nego ikad prije“. Zašto? Zato što je sjećanje na tamnicu i nemilost kod njega jače od osjećanja moći koju sad posjeduje. Međutim, zašto, brišući mualimove stihove i svoje ime, briše i svoju devizu? Zato što više u nju ne vjeruje? Ili upravo zato što je, držeći se dosljedno svoje devize, i nju samu precrtao i prećutao?

U jednoj od svojih svezaka Andrić navodi Seneku, koji kaže: „Mnoge nevolje života uče čovjeka da ćuti.“ I to bi moglo da nam pomogne ne samo da ovo ćutanje razumijemo, nego i da ga primimo kao poruku. Ako su tu školu — „mnoge nevolje života“ — prošli i ovaj pisac i njegov vezir, i ako ih je ta škola naučila ćutanju, onda to zaslužuje našu najveću pažnju. Ako ljudi tolike sile i moći, kao vezir Jusuf, i tolike svetske slave, kao Andrić, zaključuju da je sigurnost jedino u ćutanju, da li to pokazuje koliko je strašan i opasan svijet u kojem živimo? Svijet u kome ni najveća slava, ni najveća moć, ne pružaju nikakvu zaštitu? Što se, u ovom slučaju vezir ili pisac, nalaze više na društvenoj ljestvici, i što s te visine vide više no drugi, to je njihovo ćutanje teže i rečitije. Toliko teže i rečitije da ga mi razumijemo kao optužbu.

Katkad dođu vremena u kojima čovjek, uprkos ćutanju kome su ga učile „mnoge nevolje“, mora da progovori, i po cijenu života. Vremena u kojima mora da progovori i ko nema usta. Andrić je i u takvim vremenima ćutao. Ali kada čitamo ono što je pritom u svojim sveskama pisao, shvatamo da je i njegovo ćutanje bilo govor.

Piše akademik Ljubomir Simović – povodom Dana Srpske akademije nauka i umetnosti

Izvor: Nedeljnik

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!