Knjiga „More i Sardinija“ u izdanju OKF

#MiloradPopović

Knjiga „More i Sardinija“ D. H. Lorensa, u prevodu Marije Krivokapić, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma (OKF) sa Cetinja.

Za izdavača je potpisan Goran Martinović, a urednik izdanja je Milorad Popović. Ilustracije u knjizi su preuzete iz originala, i potpisuje ih Jan Juta, dok je likovna urednica izdanja Ana Matić.

.

Dejvid Herbert Lorens (1885-1930) rođen je u porodici rudara u provinciji Istvud u Srednjoj Engleskoj. Ružno industrijsko okruženje sirotog gradića sačinjenog od jeftinih memljivih zdanja i nepravilnih blatnjavih ulica, u kojem su očevi još crni od uglja iz rudnika utapali svoj umor i tugu u najbližoj kafani, dok su majke u svakoj kući njegovale po makar jedno tuberkulozno dijete, natjerali su Lorensa da istupi na književnu scenu kao buntovnik, salvador mundi, koji smisao svog rada vidi u ozdravljenju nacije i čovječanstva. Međutim, njegovo buntovništvo kretalo se po svim nivoima njegovog egzistencijalnog, ontološkog i spisateljskog bića.

Geografsko i književno samoizgnanstvo koje je odabrao značilo je lutanje kontinentima i meridijanima u traganju za nekim prostorom koji će ponuditi konstruktivno bitisanje, ne zaustavljajući se nikada duže od tri mjeseca na jednom mjestu. Na tom putu našla se i Sardinija kao mogući prostor neispisan opterećujućom evropskom istorijom, politikom, ali i kulturom. U književnom smislu, Lorens je odbio i realizam i modernizam koji je tada bio u buđenju.

Njegovi književni neprijatelji bili su jednako i Arnold Benet i Džejms Džojs. Realizam je za njega bio mehanička reprodukcija vidljvog svijeta, a modernizam je izjednačavao sa eskapističkim nastojanjem da se ostvari savršena elokvencija. Ni jedan od ovih pravaca za njega nije imao dušu koja bi dolazila od intuitivnog odnosa prema životu.

Njegovo uvjerenje da je snaga ovog intuitivnog odnosa prema životu najvažnija, vodila ga je i vjeri u nešto što je on oksimoronično nazvao “svjesnost krvi” (blood-consciousness), pa su njegova djela ispunili i, u ono vrijeme, drski opisi fizičke ljubavi zbog čega je stekao nezavidnu reputaciju pisca opscenih romana. Pošto su njegovi najbolji romani bili zabranjeni, pa je živio u uvjerenju da ga niko neće štampati i čitati, Lorens je, uprkos siromaštvu, pisao upravo o onome o čemu je želio i na način na koji je želio, nikada ne cenzurišući ni svoje misli, ni svoje pero. Otuda se u njegovom pismu javlja metanaracija tipična za postmodernizam. More i Sardinija, kao putopisno djelo i, prema tome, djelo neophodno autobiografskog karaktera, metanarativan je tekst u najdelikatnijem smislu.

U njemu se razlikuju autor, pripovjedač i putnik tako što autor, koji zna da neće biti čitan, gradi pripovjedača koji ismijava putnika koji se, jetko, nada da će putujući ipak otkriti “raj na Zemlji”. Opisi likova i predjela živi su u smislu da bi čitalac gotovo mogao prepoznati sardinijske seljake sa kojima se Lorens susrijeće, i dirljivi jer su posmatrani kao posljednji primjerci vitalnog primitivnog svijeta koje će civilizacija uništiti.

Izvor: Radio Televizija Crne Gore