Anđela

yosisideral.emisorasunidas.com

Za pet mjeseci trebalo je da napuni šesnaest i sva je bila u znaku svog imena: nježna, dobrodušna, blagorodna i, samo ponekad, nadnaravno tužna. Anđela je bila divna djevojčica dugih, plavih uvojaka, prozirno plavih očiju, svijetlog tena. Njene svjetlosmeđe obrve su pravilno izvijale luk nad vječno pospanim, snenim očima.

Pogleda uvijek uprtog u daljinu, sanjarila je i sanjarila, ne osjećajući katkad kako vrijeme klizi dok se ona lagano gubi u svojim mislima. Posebno je voljela da maštari tokom popodneva, uz neku laganu muziku. Dok je bila nešto mlađa, često je zamišljala svog princa koji će doći i nakon bezbroj učinjenih junaštava isprositi njenu ruku i odvesti je u njihovo carstvo ljubavi, radosti i vječne sreće. Ali se stidjela takvih svojih maštarija i nikome nije pričala o tome. Mislila je da je to tako tipično za djevojčice, a ona je uvijek željela da bude drugačija.

Anđelin svijet bio je njena porodica: mlađi brat, osmogodišnji Petar kojeg je obožavala, otac i baba. I njena majka. Majka koja je nastavila da živi u njenim mislima.

Prije skoro godinu, Anđelinu mamu odnio je kancer dojke, otkriven kasno, onda kada je već svaka intervencija bila uzaludna. Umrla je u najstrašnijim bolovima, a njeni krici, koje više nije mogla da kontroliše posljednjih dana i zbog čega su je prebacili u bolnicu, da bi zaštitili njih dvoje djece, pratili su Anđelu i dalje.

Bila je tu baba, koja je nije previše voljela, a ni Anđela nije marila za nju: baba Olga nije voljela njenu majku. Često je Anđelinu mamu kritikovala s neskrivenom mržnjom govoreći o tome kako nije dovoljno uredna, kako ne zna da ugodi njenom sinu, i kako joj ništa u tome ne pomaže njen fakultet; prebacivala bi joj i to kako nije neka domaćica, da ne umije najbolje da vaspitava djecu, te kako je previše popustljiva.  I tako unedogled; spisak babinih kritika bio je dugačak.

Anđelina mama nikada nije otvoreno pokazivala koliko joj smeta staričino prebacivanje. Nije joj odgovarala, već je ćutke prelazila preko njenih priča, uvijek nekako nalazeći način da izbjegne njeno društvo.

A majka joj je nedostajala toliko da je iz dana u dan taj teret postajao nepodnošljiv. Nepodnošljivo je bilo nedostajanje i Anđela nije znala šta će s tim. Nije postojala utjeha, niti način da nadoknadi taj gubitak. Veza s majkom bila je toliko utkana u njeno biće da nije postojalo gotovo ništa što bi Anđelu trglo iz čeljusti strašnog nedostajanja. Brat, kojeg je obožavala, nije uspijevao da nadomjesti taj nedostatak. Ni njena Marija, najbolja drugarica, nije tu mogla ništa. S Marijom je oduvijek provodila najviše vremena: nije postojalo ništa što joj se dešavalo, a da Marija nije bila upoznata s tim. I s njom je u posljednjih mjesec, dva, skoro prekinula druženje.

Otac je nedavno počeo da je vodi kod psihologa, ali ni tu nije mogla da se otvori i da priča o svom bezdanu.

Ništa nije moglo da je pokrene, da je uzbudi, da pronađe nešto za šta će se uhvatiti i krenuti dalje. Intezivno je počela da razmišlja o smrti i iz dana u dan činilo joj se da je to rješenje: zaspati i stopiti se s onim gdje je majka. Konačno osjetiti ponovo njen zagrljaj.

Vapila je za njenim dodirom. Za zagrljajem. Eto, samo to, samo toliko.

Sve što je doživljavala, sve što joj se događalo, bilo je mjereno trenucima u kojima je o tome pričala sa majkom.

A koliko je strpljenja imala njena mama, koliko nježnosti u objašnjavanju svijeta i svega što se dešavalo oko Anđele.

Kada nije imala odgovor na nešto što je mučilo Anđelu, samo bi je snažno zagrlila i rekla kako postoje stvari za koje mora da odraste kako bi ih sama odgonetnula i shvatila.

A Anđeli je toliko stvari bilo nepoznato: nije razumijevala zbog čega je toliko nepravde na svijetu; zbog čega non-stop ljudi negdje stradaju; zbog čega svako malo nastaju negdje ratovi; svako malo negdje se desi neka katastrofa, prirodna nepogoda i posije smrt; zašto su njeni vršnjaci toliko okupirani telefonima, fejsbukom, odjećom; zbog čega sve njene drugarice i ranije u osnovnoj, a tek sad u medicinskoj koju je upisala ne primjećuju nikog ko se ne ravna s njima ni u odijevanju, ni u najnovijem modelu smartfona; nije joj bilo jasno zbog čega dječaci toliko žure da što prije osvoje djevojku, da je iskoriste i posle svima pričaju o njoj ružno. Željela je da priča sa svojom majkom i da je čuje, ne bi li je urazumila.

Vapila je za tim: samo da je ponovo vidi, da je zagrli i da tako ostane u njenom zagrljaju neko vrijeme. Tu bi vrijeme stalo i mogla je da uživa.

Najviše je voljela da joj se prikrade ujutru: otac je već otišao na posao, a majka bi se samo promeškoljila kada bi osjetila Anđelu kraj sebe, zagrlila je i onda bi zajedno nastavile da spavaju. Neopisiva toplina i sreća. Dovoljno za Anđelin cijeli dan.

Kako je vrijeme prolazilo nakon majčine smrti, babu nije mogla da podnese. Kada bi je vidjela, tako bi se sjetila svega što je govorila njenoj majci. Odmah bi se napunila nekog bijesa koji bi je svu obuzeo i morala je da pobjegne u svoju sobu.

Jednom ju je tako, kada se vratila ranije iz škole, sačekala baba Olga s njenim prigovorima: “Što nijesi u školu? Što si došla ovako rano? Nijesi valjda pobjegla s časova? Fino bogomi, bog zna s kakvim si se društvom ufatila tamo u tu školu!“

„Uh, ćuti, ćuti, samo ućuti!“, najradije bi uzviknula Anđela, ali je samo, očiju punih suza, otrčala u sobu i nije izlazila dok se Petar nije vratio iz škole.

Petar je bio njena karika sa svijetom. Zagrlila bi ga i ćutala s njim.

Počela je već i da kuje plan: otići će u zoru, rijekom, vodom, onako kako je i došla na svijet. Majka joj je pričala da se ljudi rađaju u vodi, da su tako čisti i gipki i da bi takvi trebalo da ostanu cijelog života. Da nijesu rođeni ni za kakve prljavštine, da nikako ne smiju i ničim da se uprljaju, već da uvijek žive uz najčistije ideale, čiste duše. Da je čovjek tu da mijenja svijet u bolje, čistije mjesto i da ga ništa ne smije pokolebati na tom putu. Govorila je da će svijet biti bolji, onda kada svaki čovjek postane bolji. Da samo od pojedinca zavisi sva sreća svijeta. Ali je potreban preobražaj svakog od nas, ponaosob. O čovjeku je tako uvijek njena majka, profesorica jezika, govorila s puno ljubavi i uzvišeno, skoro kao o polubožanskom biću.

Anđela nešto nije uviđala da je svijet postajao bolje mjesto za život. Naprotiv, činilo joj se da se sve kreće nizbrdo: eto, njena majka, dugogodišnja nastavnica, ostala je bez posla jednog dana, zbog toga što je na njeno mjesto došla neka mlada žena, po preporuci koja je stigla iz ministarstva prosvjete  i majka je morala kući. Nije to bio posao za stalno, uvijek je radila kao zamjena. Nije se bunila. Jednostavno, došla je kući i više nije radila. Nije imala vezu, nije željela ni da se ponižava, govorila je, obilazeći kancelarije u ministarstvu i moleći za posao. Našla je posao nedugo potom u trafici, blizu kuće.

I dok su svi oko nje govorili kako je to, eto, sramota, da jedan profesor književnosti, „fakultetski obrazovana žena“, radi u trafici, ona je ćutala, ne komentarišući ništa. Samo bi ponekad rekla kako je svaki posao za platu.

Otac je radio kod privatnika kao vozač autobusa. Kakve je on gnusne priče o ljudima donosio. Vječito se žalio na gazdu, kolege, posao. Dolazio bi kući nervozan i neraspoložen.  Majka bi uvijek govorila da ne priča tako, da nijesu ljudi nesrećni krivi, već neko vrijeme prokleto, neobično, pa iz muke moraju nekako da se snalaze za svoj goli život.

„Ne truj djecu takvim pričama o ljudima“, znala je da mu kaže katkad. Ne treba loše govoriti nikad o drugima. Samo čovjek zna u kakvim okolnostima živi, a vremena su teška.“

Nedostajala joj je majka i više ništa nije moglo da je spriječi u tome da opet bude s njom.

I tako, odlučila je da ode jednog jutra. Uveče je poljubila oca i Petra i, kao i svake večeri otišla u krevet.

Skoro da nije spavala cijele noći. Nije mogla da izdrži da iščeka zoru, radosna i srećna što će konačno zagrliti svoju majku i biti vječno s njom u njihovom, boljem i čistijem svijetu.

*

U jednom bezvremenskom trenutku zasijalo je majčino lice: gledala ju je prodornim pogledom. Topila se od dragosti u njenom zagrljaju, preplavila ju je blagost, milina i nije mogla da suzbije suze koje su se same, u potocima, činilo joj se, slivale niz lice.

„Oh, majko, konačno te grlim! I ljubim! Konačno i tako sam srećna! Oh, kako si mi samo nedostajala!“, gubila se u njenom čvrstom, a nježnom zagrljaju, nestajući od miline.

„Anđele moj, ljubljena moja! Znam da ti nedostajem, to je tako prirodno! Ali, još nije naše vrijeme, mila moja, još nije naše vrijeme. Budi strpljiva! Da samo znaš koliko te još lijepih i srećnih i uzbudljivih trenutaka čeka. Moraš sve da ih proživiš. Biće i teško, nikad nije sve glatko i lako. Ali  je lijepo uvijek dok si živ, dok imaš šansu da živiš. Zato živi, mila moja. Vodi brigu o ocu, o svom Petru, nikad ne zaboravljaj na druge. Ovaj je svijet lijep onoliko, koliko ga mi takvim učinimo. Dušo moja, ja sam sada ovdje i lijepo mi je onoliko koliko se opisati ne može, a ti ćeš mi se pridružiti jednom, ali sada ne još. Nikako! I ne pomišljaj na to. Ako to učiniš ovako kako si planirala, mila moja, nećemo se ovdje sastati. Svijet čeka na tebe, a ja ću te čuvati. Hajde sad, dušo moja, idi, probudi brata i spremi njima dvojici nešto toplo za doručak. Hajde, poljubi i zagrli još jednom, a ja ću biti tu, uz vas, čuvaću vas i brinuti, pomagaću ti i biću uz tebe. Moći ćeš da me osjetiš kad to budeš zaželjela. Ljubim te, mila moja“, govorila joj je dok ju je grlila i privijala uz sebe.

„Dobro, majko, dobro, biće tako kako ti kažeš. Ali, samo još malo, samo još malo, molim te, ovako da te grlim, da me ovako držiš čvrsto, samo evo još malo. Teško je, majčice, jako je teško sve ovo svaki dan, bez tebe, prosto ja pretpostavljam da je sve baš tako kako si rekla, ali… Eto, majčice, dešava se, tako mi dođe da samo poželim da te zagrlim i to je sve. Evo, evo, obećavam, smiriću se, živjeću kako si rekla, samo ovako još malo, molim te, molim te“, jecala je Anđela, čvrsto prijanjajući uz majku.

„Znam sve, najdraža moja. Zar misliš da sam slučajno sada ovdje s tobom? Pa znam, radosti moja, osjetila sam koliko si jako željela da me vidiš. Ali, molim te, Anđela, ne smiješ ovo da radiš što si naumila. Nikad i nikako! Razumiješ li, najrođenija moja? Nikako! Rekla sam ti već zašto. Srešćemo se ovdje, znam to, imaš čisto i dobro srce. Idi sad, najrođenija, idi sad, probudi ih i spremi im nešto toplo, lijepo“.

*

Probudila se u suzama, radosna i srećna. Upravo joj je to trebalo. Osjetila je njen zagrlaj, čula njen glas, čula je kako joj govori: to je bila Anđelina sreća.

Istrčala je radosna i po prvi put, nakon skoro godinu, razdragano i bezbrižno zapjevala; tiho, da ne probudi ostale, dok je utrčavala u kuhinju. Željela je da spremi najukusniji i najradosniji omlet za brata i oca.

Da, biće malo i za babu Olgu. Nek’ joj bude!

 

Želite reklamu na portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar