„Poezija koja će vas otrijezniti“: Poetsko veče Milića Radevića

Piše: Višnja Aničić

Kako zamišljate pjesnika?

Pravite li, kad čujete: „on je pjesnik“, u glavi foto-robota nalik Bećkoviću, Šantiću, Lazareviću … nekog (bilo kog) čovjeka, mladića, individue koja mora da nosi kamenje u džepovima da je vjetar ne odnese ili začeprkam malo dublje, probate da osjetite ono što se samo poima, jer da vidi može svako?

Da, sklona sam bila – do pjesničke večeri u Narodnom pozorištu u Beogradu – olakom poimanju pjesnika. Bila sam površna, uprkos njihovoj dubini. Bila sam slijepa, iako su mi ti isti širom otvarali oči. Priznajem, nisam se upuštala, i ako sam njihovo pisanje smatrala civilizacijskom dužnošću, nikako zanatom. Zanatlija može biti svako, pjesnika mora da rodi majka. Nikako slučajno, već namjerno, u Mojkovcu, nikako slučajno, već namjerno, i to: Milića Radevića.

I bilo je tako.

Posle Milićeve pjesničke večeri, u prepunom klubu Narodnog pozorišta, mog prijatelja Miću gledam drugim očima, ma koliko čudno zvučalo da to kažem sad kad će našem poznastvu uskoro punoljetstvo.

„Uspjeh je znati šta čovek voli“, kaže autor u jednoj pjesmi. I ako me ovaj stih otrijeznio i natjerao da priznam sebi da sam bila neuspješna, doneo mi je kvalitet više. Hvala Mićo.

Pročitajte još:   Pretresi u Ulcinju, Baru i Sutomoru: Privedeno 10 osoba, među njima i Alan Kožar

“Da bi nekog dobro upoznao moraš sa njim da pojedeš kilo soli“ kažu u mom kraju i Mićovoj Crnoj Gori, a ja sam to mnogo lakše postigla uz bijelo vino, prijatno društvo i eminentne srpske glumice i glumce koji su dočarali stihove Milića Radevića.

I? Kako je bilo?

Znate li kako izgleda kad tišina govori? To je armagedon. A kad Mićina tišina govori – to nije govor, to je kao najbolja crnogorska loza koja lagano kao mlijeko klizi niz dušnik, pa malo zagrije pluća, a onda bukne u stomaku.

E, tako je bilo!

Jer je sve, ponavljam, iz stomaka i krenulo. “Uz davnu prošlost koja ne prolazi“, kako i stih svedoči.

“Raspolagati tuđom mukom, nije mala zajebancija“, reče onomad veliki Branimir, a kolika li je tek muka kad prošlost, i to davna, ne prolazi? Ne bili Vi u pjesnikovoj koži, ne dao vam Bog, ali ste stvarno mnogo propustili ako sinoć niste bili preko puta pjesnika. Za utjehu i ogroman dar sebi samima, kupite knjigu „Dani koji se ne broje“. Lakše će vam zore svitati, držite me za riječ.

A ne, ne. Taman kad pomislite da su pjesnici dinosaurusi ovog „ajfon“ doba, a da su angažovani pjesnici raritet jednak mlijeku u ptica, čujete: „Mandušića više, brate, nema / Puške su nam iz ruku izbili / Taj suvarak od gusala drema / Narod slavni u jasle nabili.“

Pročitajte još:   Putin se okupao u ledenoj bogojavljenskoj vodi (foto)

Da, gospodo draga, četvrt vijeka istorije tri srpske države stane u četiri stiha. Malo li je?

Ne treba vam akademija, biblioteke, okrugli stolovi … samo ova četiri stiha i sve je jasno. Peče i koža i savjest. Ako je nacija ima.

Zato, ako niste magla od naroda, morate – kao i pjesnik na jednom mjestu – reći: „Neka ti duh živi.“

„Šta li te natera da uzmeš gusle“, pita autor slijepog pjesnika u jednoj pjesmi, a zapravo preispituje samog sebe uz papir ispred sebe. Zna veoma dobro autor da je muka uvijek davala i neki kvalitet, jer rahatluk ne piše stihove, već traži svirače. Nije to isto, i nikao ne može i ne smije biti isto.

„Ja sam bio samo uski hodnik / Kroz koji si prošla nasumice / Koracima krupnim ko pobjednik / Dotakla me tragom zavodnice“. Evo odgovora.

Opet četiri stiha koji se lako čitaju, još lakše pamte, ali ih je teška čemer napisala, a još teže ih je prevariti. Zbog tog čemera i muke je onaj slijepi pjesnik uzeo gusle, a ovaj naš današnji penkalo.

Pročitajte još:   OTMICA U KOJOJ JE UČESTVOVAO I POLICAJAC: Kidnapovao djevojku da bi je pitao da se UDA ZA NJEGA?

„Uzalud sve prođe k’o sunca izlasci“, preseče Mića u jednom stihu. Ne, ne misli on da je bilo šta bilo uzalud. Pa da je tako, ne bi to poredio sa izlascima sunca.

Jok. Čuš.

To nas angažovani pjesnik tjera da i mi budemo angažovani. Da se zamislimo.

Hoće da nas trgne.

Mene jeste. Vi kupite knjigu, pa proverite sami sebe.

Nazdravlje.

………………………………………………………………………………………………………..

 

SLOBODA JE BOŽUR

Zastanite malo u svom nadahnuću
Za noć jednu i buduće sate
Takni me ognjem i zapali kuću
Pod prstom anđela zakletve date

Rodiće se negde neko jednog dana
Iz ovog pepela što ga sada vidim
Zakucat’ na vrata jer ga boli rana
I vratiti ovo zbog čega se stidim

Kad bi opet život vezao k’o lađu
Uz nevolje i bure protekloga veka
Na toj svetoj zemlji snove da pronađu
Ko radost deteta i majčinog mleka

Dve tri reči zadnje život da mi vrate
Na golim mukama klicao bih tebi
Sloboda je božur – treba to da znate
I na život bedni pomišljao ne bih.

 

Sedmica.me

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar