Ona je jugoslovenska Jovanka Orleanka

Qp8k9lMaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvWXpZN01EQV8vZjFmYzExZmVkMzkyNmZlZjg4OGE1MWQzM2Y3NDg0NjEuanBlZ5GTAs0C5ACBoTAB.jpg

Lepa Radić rođena je davne 1925. godine u selu Gašnici kod Gradiške, Bosna i Hercegovina. Bila je jedna obična djevojčica, veseli djevojčurak kao i sve tinejdžerke.

Išla je u školu, smijala se, ispod oka stidljivo gledala momčiće i sa drugaricama pričala koji joj se sviđa, maštala o prvim sastancima i ko zna o čemu još, prenosi Blic.

Bila je i ona nečija simpatija, nečija mala iz Bosanske Krupe. Danas bi bila baka sa mnogobrojnim unucima, praunucima, čukununicima…

Ali, život joj je okončan sa samo 17 godina.

Još kao učenik, isticala se marljivim radom i ozbiljnošću a uzor joj je bio stric Vladeta Radić, koji je u Banjaluci bio uključen u napredni radnički pokret.

Neposredno poslije aprilskih događaja 1941, od Vladete je saznala i za pripreme ustanka i pomagala mu u skrivanju prikupljenog oružja. Tih julskih dana 1941. u ustanak je ispratila četvoro članova porodice: oca, stričeve Voju i Vladetu i strinu Jovanku, jednu od prvih partizanki na Kozari.

Za vrijeme prve ofanzive na ustanike Kozare, novembra 1941. Lepa je uhapšena. Nakon izlaska iz zatvora, 23. decembra 1941, zajedno sa sestrom Darom, Lepa je postala borac 7. partizanske čete 2. krajiškog odreda i bolničar u četi.

Lepa Radić je pokazala zadivljujuću hrabrost za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive na slobodnu teritoriju Podgrmeča.

Kao član Štaba za evakuaciju ranjenika i stanovništva iz ugroženih područja, Lepa je, od 20. januara 1943, bila među najistaknutijim organizatorima begova koji su se, februara 1943, našli u zaleđenom Grmeču u koji su već duboko bile zašle jedinice iz sastava 714, 717, 369 i 7. SS “Princ Eugen” divizije.

Organizovala je izvlačenje ranjenika, i pomoć kolonama banijskih izbeglica koje su se u masama, već iscrpljene i promrzle, povlačile ispred neprijatelja uz zaštitu partizanske vojske i Grmeča.

Bez predaha je obilazila zbegove i raštrkane grupe promrzlih ljudi, žena i djece, sklanjala ih u zavjetrine, savjetovala kako da se ponašaju prilikom bombardovanja.

U nastojanju da održi moral, uvjeravala je narod da će naše brigade zaustaviti fašiste. Snagu svog vjerovanja uporno je prenosila na ljude oko sebe, a trebalo je mnogo moralne i fizičke snage da se izdrži zima u Grmeču i stalni pritisak neprijatelja koji nije imao milosti ni prema djeci u kolevci, pišu “Nezavisne”.

Sve je to Lepa podnosila bez panike, i mnogi su se pitali: odakle tolika snaga u ovoj krhkoj djevojčici?

Grupa ljudi koju je Lepa vodila 8. februara 1943. godine iznenada je bio opkoljen i opet je i tada ostala pribrana i hrabra.

Ispucala je na Njemce svu municiju iz svoje puške, branila se pozivajući narod da se bori golim rukama, da se ne predaje, čak i onda kad su je savladali udarcima kundaka. Pokušala je, ko zna koliko puta, da zaštiti uhvaćeni narod govoreći: “Ubijte mene, narod nije kriv”.

Poslije trodnevnog zlostavljanja, dovedena je pred podignuta vješala. Ruke su joj bile vezane telefonskim kablom, bez cipela, samo u vunenim čarapama, iscrpljena i iznemogla, ali ponosna i prkosna.

Sa postolja pod vešalima Lepa je pokušala da se obrati zarobljenom narodu koji je u bijegu, ali je omča prekinula njene poslednje riječi.

U izvještaju o egzekuciji SS-ovci su napisali da je: “Banditkinja, obješena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat”.

Imala je tada tek 17 godina. Njene biste i danas stoje u Bosanskoj Krupi i u Gradišci.

Izvor: Cafe Del Montenegro

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar