Pomorski kapetan sa Cetinja preživio otmicu gusara: Još čujem pucnje i jauke

„Kapetane, ja preuzimam komandu, brod i posada su moji“, rekao mije Abdul Rahman, zapovjednik luke Zuvara u Libiji. Nakon toga za mene i sedam članova posade počela je drama koja je trajala 42 dana od kojih smo 36 proveli zarobljeni. Naši otmičari predstavili su se kao državna Obalska straža. Zapravo su bili gusari, a dok smo čekali suđenje za navodni transport nedozvoljenog tereta koristili su nas da za njih prevozimo emigrante, izgladnjivali, tukli i maltretirali… Da se u priču nijesu uključili naše Ministarstvo vanjskih poslova, ambasade Srbije, Albanije, Turske i da vlasnik nije platio traženi otkup, ko zna što bi bilo sa nama…“.

Ilustracija

Pomorski kapetan sa Cetinja preživio otmicu gusara: Još čujem pucnje i jauke
Tim riječima kapetan Marko Marković sa Cetinja počinje ispovijest Pobjedi, o posljednjoj plovidbi na koju je pošao u septembru prošle godine.

Nastojao je, kaže, da sve zaboravi. Zato se, naročito u domaćoj javnosti, o drami koju su pomorci preživjeli malo zna. I porodica je smatrala da treba pustiti rane da zacijele.

„Onda smo se dogovorili da ispričam što smo preživjeli kako bi naše iskustvo koristilo drugim pomorcima koji jedu ovaj krvavi hljeb… Svijet sam oplovio makar dva puta. Borio sam se sa nevremenom, vatrom, bolestima, ali to što smo preživjeli ni sa čim se ne može porediti. Još čujem pucnje, jauke; pred očima mi je Marko kako se sa sjekirom u rukama bori sa otmičarima; Filip koji pokušava da sačuva zdrav razum, tijela emigranata koja plutaju morem, a krenuli u bolji život… Iz Libije niko se nije vratio živ… Ne znam kako je to uspjelo nama“, priča Marko za Pobjedu.

Iz kuće je ispraćen 14. avgusta za Drač, kao nebrojeno puta do tada i poželjeli mu mirno more supruga Tonka, sin Nikola, kćerka Ana i dvanaestogodišnja unuka Anastazija.

Anastazija mi je napisala pismo, stavila ga je u kovertu. I njega su uzeli kad su nas zarobili. priča drhtavim glasom a u očima mu prvi put tokom višesatnog razgovora zaiskriše suze. Potom smirenim pokretima uzima mobilni telefon sa stola.

„Vidite ovaj telefon, život nam je spasio svima a koštao je svega pet eura. Da njega nije bilo kaže pokazujući mobilni aparat sa bijele liste bio je na Korčuli, radio za mnoge strane kompanije… U penziji je. Ali… Ne može kapetan bez mora. Ko jednom okusi more, kopno ga ne drži, a ja plovim 35 godina. Deset godina napravio sam pauzu zbog porodične tragedije, izgubio sam sina. Otkad sam u penziji manje sam na moru, povremeno prihvatim poneko putovanje. Ovoga puta dobio sam poziv kompanije ,, Envi 8 E.E“, vlasnika Eduarta Skore, koja nas je angažovala preko agencije ,,Montemare“ iz Bara. Trebalo je da preuzmemo teret iz luke Zuvara (Zuwarah) i prebacimo ga do Malte“, govori on.

Ukrcali su se u brod ,,Envi 1“ u luci Drač. Članovi posade bili su još prvi oficir Filip Milivojević iz Berana, drugi oficir Milan Laličić iz Nikšića i pet Albanaca. Bilo je to njihovo prvo putovanje na ,,Envi 1“.

„Isplovili smo 8. septembra pod zastavom Paname, za luku u Tunisu. Dan uoči uplovljavanja u Tunis, kompanija nam javlja da je ruta promijenjena, da skrenemo brod, te da umjesto u Tunis idemo u Libiju, u luku Zuvara, istoimeni grad u blizini Tripolija. Da sam znao da idemo tamo, ne bih prihvatio jer je Zuvara poznata kao teroristička baza i neka vrsta sabirnog centra za izbjeglice. Nalazi se na granici, tu dolazi najviše migranata jer je to najkraći put za Maltu i Italiju. Ali, kako sam za promjenu kursa saznao samo 12 sati pred ulazak u mjesto sidrenja, mislio sam da nema druge nego da završim put“, priča Marković.

U Zuvari su ostali tri dana, ukrcali teret 4.500 tona kamena i pijeska iz Sahare za koji će se kasnije ispostaviti da je navodno prirodno blago, sveto kamenje za Libijce, te da nije dozvoljen njegov izvoz.

„Taj ,,sveti teret“ na kraju je završio u Draču“, kaže ogorčeno Marko.

,,Envi 1“ isplovio je iz Zuvare 14. septembra oko 21 sat.

„Iza ponoći, oko 2 sata, probudio me uznemireni glas drugog oficira Filipa. Preko razglasa sam čuo: „Kapetane, hitno na most, oko nas kruži veliki čamac, vika, reflektori…“ Nije slutilo na dobro. Bili smo na 64 milje udaljeni od teritorijalnih voda Libije. Izašao sam u pidžami, samo sam navukao farmerice… Kad sam stigao na palubu 14-15 naoružanih muškaraca uskočilo je na brod. Brzo su stigli do komandnog mosta, brod je nizak, lako im je bilo da pređu preko ograde. Prije toga su otvorili vatru, pucali na sve strane … Čamac kojim su došli je ogroman, imao je mitraljez na pramcu. Nijesu pucali preko broda, nijesu nas upozoravali već su meci išli pravo u brod, prava je sreća da niko nije povrijeđen… Odmah su uništili komandni most… Bacio sam se na Filipa, oborio sam ga na pod pokušavajući da nas sklonim od kiše metaka. Vika, treska, mislio sam da su pirati“, priča kapetan Marko.

Kaže da se po njihovom izgledu i ponašanju vidjelo da ništa ne rade slučajno.

„Kad su uskočili na most drugog oficira palube Filipa udarili su pištoljem u glavu i oteli mu uređaj za satelitsku komunikaciju. Mene nijesu dirali, a vidjeli su da sam stariji. Bili smo nemoćni da nešto preduzmemo. Naredili su mi da okupim posadu i da stanemo u vrstu. Bilo nas je sedmorica. Jedan od njih stegao me šakama oko vrata, davio me i vikao da kažem gdje je osmi član posade. Tada sam vidio da fali Milan Laličić, prvi oficir palube, ali nijesam znao gdje je. Počeli su da pretražuju brod, našli su ga u stovarištu, prostoriji na pramcu broda, sa željeznim vratima. Derali su se da otvori vrata, lupali… a kad to nije pomoglo pucali su u bravu. Nakon toga uletjeli su u stovarište i nasrnuli na Milana, on se branio požarnom sjekirom, uzvratili su pucnjavom, jedan metak okrznuo je Milanu lice … Nekoliko njih je skočilo na Milana, jedva su ga savladali, krupan je i snažan. Vezali su ga, odveli u čamac. Ubrzo su se začula dva pucnja. Pomislio sam, ubili su ga. Milana su sjutradan oko 16 sati vratili na brod“, prisjeća se Marković prvog dana sa otmičarima.

Uslijedio je ,,raport“ Abdul Rahmana (Abd al-Rahman Milad) da preuzima brod.

„Mlad momak, imao je, mislim, oko 30 godina, primijetio sam da na desnoj ruci nema dva prsta. Predstavili su se kao Obalska straža Libije. Međutim, Obalska straža zaustavlja na 12 milja od teritorijalnih voda, a mi smo bili na 64! Osim toga, članovi Obalske straže moraju da imaju unifor me, oznake, ne kradu, ne mal tretiraju… Oni su bili čista tero ristička organizacija koja nije bila pod ničijom kontrolom, neuredni su, sa ogromnim noževima, jataganima oko pasa. Tu je vladala anarhija. Uzeli su sve što se uzeti može. Dokumenta, brodska i od tereta, zatim lična dokumenta, pasoše, pomorske knjižice, sertifikate posade, čamac za spasavanje, novac, zlato, satove, satelitski telefon za komunikaciju, brodske kompjutere, robu… Uništili su instrumente na komandnom mostu, oteli su nam doglede, Ijekove, hranu, skoro sav alat, sve ključeve… Ostavili su samo jedan radar i uređaj AIS. Pretpostavljam da nijesu znali čemu služi“, priča Marković.

Dok gasi ko zna koji cigar po redu, jer ga, kaže, jedino to smiruje, kapetan dodaje da su otmičari uzeli i Anastazijino pismo.

Kad budeš tamo misli na mene, nemoj biti tužan, šalji poruke imejlove…“ napisala mi je (glas mu drhti dok priča o unuci)… Samo su nam ostavili gole živote, a nijesmo znali do kada. Bio sam slomljen.

„U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo da živim svoje posljednje trenutke. Daleko od porodice, od svoje države … što da očekuje stranac u zemlji u kojoj život ne vrijedi više od jedne cigarete. Ubiju čeljade kao da se ništa desilo nije… Onda sam rekao sebi treba da se borim. Nijesam tada znao što tačno treba da radim, ali sam čvrsto odlučic da nas ne prepustim sudbini Za početak, nijesam smio da mislim na porodicu, jedini način da ostanem u svijest jeste da ne mislim na njih, kapetan i zapovjednik mojim ljudima sam mogao ostat jedino ako po strani sta vim to da sam suprug otac i đed“, objašnjava odluku da komunicira samo sa sinom Nikolom.

Otmičari su nakon dili preuzimanja broda c, naredili kapetanu Marku i Filipu da okrenu brod i da plove za luku Zavija (Zawiyah), koja se nalazi između Tripolija i Zuvare.

„Sve vrijeme dok smo Filip i ja na komandnom mostu i upravljamo brodom iza nas je bilo makar sedmorica naoružanih, za vratom nam drže pištolje. Kad su nas oteli, u blizini je bio brod koji nas je pratio i pozivao: ,,Envi 1, ,,Envi 1“… Nijesam ni pokušavao da odgovorim, iako imamo „distress”, uređaj za uzbunjivanje i obavještavanje za pomoć, bio bi to kraj za nas. Pozivi sa tog broda prestali su poslije dva i po sata… Sad smo potpuno bili prepušteni otmičarima“, objašnjava Marko zašto se nije odvažio na taj potez. Zavija je od Tripolija udaljena oko 60 kilometara.

„Ograđena je bodljikavom žicom sa velikim brojem kontejnera. Zajedno sa Zuvarom i Subratom, predstavlja baze u kojima se sakupljaju emigranti koji žele da se domognu Evrope. Nas osmorica na tom sidrištu proveli smo 36 dana, od 14. septembra do 21. oktobra. Kada smo se usidrili postali smo zatočenici na sopstvenom brodu. Prethodno su namjeravali da petoricu Albanaca razdvoje od nas, zato što su muslimani. Međutim, oni nijesu prihvatili, hrabro su zahtijevali da ostanemo zajedno. Prije nego smo zatvoreni na brodu, slikali su nas, kao što to rade teroristi. Donijeli su foto-aparate a svaki od nas držao je ispred sebe broj ispisan na arapskom. To nam je bila još jedna potvrda da smo oteti i nagovještaj sljedećeg poteza naših otmičara tražiće otkup. A bila je i nada da nas neće pobiti ako dobiju otkup“, kaže Marković.

Kapetan kaže da su tokom zatočeništva na brodu konstantno bili pod nadzorom i maltretirani. -Dvojica pripadnika tzv.obalske straže pod punim naoružanjem bila su stalno uz nas. Stajali su na komandnom mostu kako bi mogli da prate situaciju, jeli našu hranu, pili našu vodu… Držali su nas u stalnoj neizvjesnosti, nikada nijesmo znali što će se sljedeće desiti … Sa nama nije razgovarao niko od njih, nijesmo dobijali nikakve informacije, nijesmo imali koga što da pitamo. Ako bismo ih nešto pitali odgovorili bi -no speak english. Nijesmo imali mira ni danju, ni noću. Konstantno su nas zastrašivali. Uvijek je u našoj blizini bio neko sa pištoljem ili nožem. Straža se smjenjivala noću. Jednom je došao jedan od njih, bio je drogiran ili lud. Naredio je da stanemo na palubu u vrstu, podignemo ruke iznad glave i stojimo na jednoj nozi. Pucao je oko nas, urlao je, pjevao, uzvikivao parole „Živjela Libija“, ,, Živjeli muslimani“ a mi smo morali da stojimo…

Bez ikakvog povoda udarali su nas kundacima, ponašali su se na našem brodu kao da su u svojoj kući, a mi nijesmo mogli da preduzmemo ništa priča Marković.

„Na pitanje kako su se ostali članovi posade nosili sa takvom situacijom odgovara teško. -,,Pucali“ smo u sebi. Sve vrijeme smo bili bez vode, hrane, pod stresom, strah me bilo da posada ne poludi, da ne skoče na nekog od terorista jer bi nam to svima bio kraj. Bili smo prestravljeni, bolesni, nijesmo to krili. Filip najviše. Nije čudo, ima samo 27 godina. Kad sam vidio da je na kraju živaca, prebacio sam ga kod sebe u kabinu i liječio. More me naučilo da na putovanja nosim svoju apoteku, zato sam imao zalihu Ijekova kojom sam mogao da nam pomognem“, kaže Marković.

Izvor: Pobjeda/Standard



Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!