Zašto najmoćnija evropska država intervenciju zapadnih sila u Siriji gleda sa strane?

Iako njemački političari neprestano ponavljaju da znaju da se od Njemačke očekuje više u Siriji, čini se da zvanični Berlin nije sklon da i vojno stane uz zapadne saveznike i tako se odrekne uloge vojnog apstinenta koje se drži još od kraja Drugog svjetskog rata.

Rezultat slika za немачкаIlustracija: IN4S

Angela Merkel, nedavno izabrana na funkciju njemačke kancelarke po četvrti put, prije par dana je izjavila da podržava napad saveznika na Siriju, nazvavši ga “potrebnim i primjerenim“. Ona je tada ocijenila da su napadi koje su izvele SAD, Francuska i Velika Britanija protiv Asadove vlade bili demonstracija “međunarodne osude upotrebe hemijskog oružja i upozorenje sirijskoj vladi da ga više ne koristi”, te da su time “preuzeli odgovornost u okviru svojih uloga stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija”.

Rezultat slika za ангела меркелAngela Merkel (Foto: Standard)

Ipak, Merkel je nekoliko dana prije ove izjave saopštila da Njemačka neće učestvovati u takvim akcijama. Ovo nije ništa čudno jer je poznato da već dugo vremena u Berlinu prevladava suzdržanost kada je u pitanju njemački vojni angažman u kriznim područjima.

Za to postoji više razloga.

Njemačka je jedna od najvažnijih industrijskih zemalja svijeta, čvrsto integrisana u NATO, Evropsku uniju i zajednicu vrijednosti zapadnih zemalja. Ekonomski najjača zemlja Evropske unije, vojno gledano je, međutim, veoma suzdržana. To pokazuju statistički podaci. Naime, u devetnaest stranih vojnih misija, od Avganistana do Malija, trenutno aktivno učestvuje oko 4.000 njemačkih vojnika, pri čemu se oni rijetko nalaze na prvoj liniji fronta. Zapravo, oni najčešće sjede u avionima koji obavljaju izviđačke letove (kao u slučaju borbi protiv tzv. Islamske države u Siriji i Iraku) ili vojno obučavaju savezničke grupe (poput Kurda na sjeveru Iraka).

Iako njemački političari neprestano ponavljaju da znaju da se od Njemačke očekuje više u Siriji, čini se da zvanični Berlin nije sklon da i vojno stane uz zapadne saveznike i tako se odrekne uloge vojnog apstinenta koje se drži još od kraja Drugog svjetskog rata.

Uticajni njemački list “Dojče Vele“ piše kako na ovakav stav njemačkih lidera umnogome utiču istorijski razlozi. Naime, nakon sloma Hitlerovog Trećeg rajha i pada nacionalsocijalizma, te nastanka Savezne Republike Njemačke, 1955. godine formirana je i nova njemačka vojska – Bundeswehr. Iste godine Njemačka je postala članica Sjevernoatlantskog saveza. U tom vojnom savezu njemački vojnici decenijama su bili koncentrisani samo na odbranu unutrašnjih granica.

Rezultat slika za nemačka vojskaNjemačka vojska (Foto: Infomedia Balkan)

Njemačka, podijeljena na istočni i zapadni dio, dugo je bila u središtu Hladnog rata, poligon za odmjeravanje snaga supersila Amerike i SSSR-a. Nešto kasnije, sedamdesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme kancelara Vilija Branta, inicirala je promjene: politikom otopljavanja odnosa s bivšim Sovjetskim Savezom, uspostavljanjem kontakata, orijentacijom na dijalog i ugovore, a ne na oružje. Iz tog doba, smatraju mnogi, datira poseban odnos prema Sovjetskom Savezu, odnosno Rusiji.

Rusija, zemlja koja je u ratu protiv nacističke Njemačke imala najviše žrtava – više od 26 miliona, do danas u glavama mnogih njemačkih političara ima specijalnu ulogu. Zbog toga, nakon ruske aneksije Krima, oni su se zalagali za približavanje  ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, iako su prethodno podržali sankcije protiv Moskve. Jedan od njih bio je i Zigmar Gabrijel, bivši njemački ministar spoljnjih poslova, koji se, u vrijeme odlaska s funkcije, snažno zalagao da se sankcije Rusiji ublaže.

Rezultat slika za меркел и путин

Merkel i Putin (Sky Newc)

Nakon ujedinjenja 1990. godine, Njemačka se uključila u vojne angažmane u inostranstvu. Međutim, taj novi momenat izazvao je brojne i žučne debate u zemlji, a naročito u vrijeme intervencije Zapada na Kosovu, koja je bila međunarodnopravno sporna. Najveći poslijeratni angažman njemačkih vojnika uslijedio je nakon terorističkih napada u SAD 11. septembra 2001. godine – u Avganistanu, ali i on je bio praćen velikim protivljenjem njemačke javnosti.

Inače, po zakonima Njemačke, za svaku vojnu misiju vlada mora dobiti zeleno svjetlo od Bundestaga, jer Bundeswehr je vojska parlamenta. “Njemačka može vojno pomoći samo ako dobije mandat Savjeta bezbjednosti UN-a i odobrenje Bundestaga”, rekao je za „Dojče Vele“ stručnjak za spoljnju politiku Rolf Mitzenich, dodajući da je tako i u slučaju eventualnog angažmana u Siriji.

O raspoloženju njemačke javnosti prema međunarodnim angažmanima vojske najbolje govori jedan primjer. Naime, na izborima 2002. godine neočekivano je ponovo pobijedio kancelar Gerhard Šreder (SPD), iako je njegova vlada sa Zelenima vrlo loše prolazila u anketama. Po mnogima, razlog za to je bilo njegovo jasno i uporno odbijanje učešća Njemačke u pohodu na Irak, čime je pogodio raspoloženje njemačkog naroda.

Rezultat slika za немачка избориIzbori u Njemačkoj ( Foto: Blic)

Šefica tada opozicione Hrišćansko-demokratske unije (CDU), Angela Merkel, izjasnila se za njemačko učestvovanje u vojnoj misiji u Iraku. Mnogi smatraju da je to ključni razlog zbog koga nije još tada došla na vlast, a ona takvu grešku, svakako, neće ponoviti. Da bi trebalo da se drži takvog stava vjerovatno joj govori i najnovije istraživanje sprovedeno u Njemačkoj, koje pokazuje da se oko 60 posto Njemaca protivi širenju vojnih angažmana u inostranstvu.

Piše: Marija Radinović

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!