Život Orijane Falači: Novinarka kojoj je Tito odbio da da intervju

oriana-20160914-151049.jpg

Uvijek je radila i živjela po svom. Bila je buntovna, ali i nježna. Za novinarstvo je govorila da je divno, ali i strašno iskustvo. Nije se bojala ničega i nikoga. Drugima je izgledala snažno i kao jaka ličnost, a bila je sitne konstitucije.

Bila je svjesna prolaznosti života, ali i moći, međutim nije se bojala moćnika. Uradila je intervjue sa ljudima iz svijeta vladajućih koji su retko pristajali na razgovore i saznavala je od njih detalje koje nikada ranije nikome drugom nisu rekli. U tome je bila njena posebnost i sposobnost.

Bila je hrabra. Bila je neustrašiva. Bila je revolucionar koji se ne plaši da postavlja pitanja koja niko drugi nije smeo i jaka da ima svoje mišljenje. Bila je svoja i mudra, strastvena, a opet tako ranjiva kada su pokušavali da je slome. Bila je Orijana Falači, jedna od najpoznatijih italijanskih i svjetskih novinarki.

Rođena je 1929. godine u Firenci. Njen borbeni duh pokazao se još u ranoj mladosti kada je zajedno sa ocem učestvovala u ratu na strani italijanskog partizanskog pokreta “Giustizia e Liberta”. Tada se prvi put suočila sa svom surovošću koju nosi realan život za vrijeme rata. Tada je nisu ranili, već za vrijeme demonstracija u Meksiku 1968. godine, sa čak tri metka.

Bila je mrtva po mišljenju očevidaca, ali ju je jedan sveštenik spasao tako što je primetio da diše, i to kada su je već odneli u mrtvačnicu. Želela je da živi i to nije bio njen kraj. Novinarstvo je zavoljela još u svojoj 16. godini kada je na listu svoje školske sveske napisala svoj prvi članak.

Karijeru je započela u ratnom periodu kada je pisala za list L’Europeo. Od tada je ljubav prema ovoj profesiji za nju bila jača od svega na svijetu. Čak i od želje da ima dijete. Između novinarstva i potomstva izabrala je ovo prvo i zbog toga su je svi osuđivali. Ipak, u dubini duše željela je sina i u to ime je napisala knjigu “Pismo nerođenom djetetu”.

Strepjela je da ne rodi djevojčicu, jer nije bila sigurna da li će moći da je zaštiti od poniženja, zloupotreba i od činjenice da će, ako bude lijepa, svi poželjeti da je odvedu u krevet. Sa druge strane, smatrala je da će muško dijete lakše podići zato što bi ono umjelo da se izbori samo u svijetu koji je bio surov.

Nadala se da će njen sin biti dobar, pošten, da će biti grub jedino prema onim ljudima koji su nepravedni i nasilnici, i da neće trpeti da mu neko zapoveda.

“Dijete moje, nastojim da ti objasnim da biti muškarac ne znači imati samo rep sprijeda. Nego znači biti ličnost.”

To su bile njene riječi, kao i uvijek iskrene, pomalo provokativne, ali to je bila ona. Nije se ustručavala da pazi šta piše i po tome je bila posebna i izdvajala se od ostalih. Originalan naziv ove knjige glasi “Lettera a un bambino mai nato” i prodata je u milionskim tiražima, jer u njoj Orijana nije pisala samo o svojim strahovima, strepnjama, ljubavi prema imaginarnom djetetu, već se dotakla i morala, individualnosti i odgovornosti. Tom knjigom je pokazala da je ne samo velika novinarka, već i uspješan pisac.

Izazivala je divljenje zato što je imala mušku energiju, a sa druge strane je bila ženstvena. Sa lakoćom je radila tekstove i sa uživanjem se pripremala za svoje sagovornike. Vjerovala je u sebe, imala je samopouzdanje i nije bila površna. Na njene intervjue se čekalo i po nekoliko meseci. Međutim, ona nije nikada želela da bude nečiji urednik, već samo da piše, i to ne tek radi novca, jer joj je to onda značilo da piše po narudžbi i po dogovoru sa izdavačem.

Razgovarala je sa skoro svim svjetskim vođama, ali Josip Broz Tito je odbio da joj da intervju. Najviše je stvarala i radila u periodu od pedesetih do sedamdesetih godina 20. vijeka i tada joj niko nije bio ravan u toj profesiji.

“Uvijek sam voljela život. Onaj ko voli život nikad se ne prilagođava, nije pokoran i prezire svaki pokušaj kontrole. Onaj ko ga voli uvek je na prozoru sa puškom u ruci spreman da stane u njegovu odbranu. Konformista koji spušta glavu i bespogovorno izvršava zapovesti nije ljudsko biće”, često je govorila.

Razgovarala je sa Jaserom Arafatom, Ričardom Niksonom, Henrijem Kisindžerom i Gadafijem. Bila je prva žena sa Zapada koja je razgovarala sa vođom Islamske revolucije Homeinijem. Intervju je prekinut kada je skinula feredžu. Nije mogla da izdrži da je nosi kao da je u srednjem vijeku.

Orijana sa Homeinijem

“Moram vam postaviti mnogo pitanja i o feredži, na primjer, koju sam prisiljena da nosim u razgovoru sa vama, a koju namećete iranskim ženama. Usput, kako se uopšte i pliva sa njom?”, pitala je Homeinija.

“Ništa od toga nije vaša briga, naši običaji se vas ne tiču. Ako vam se ne sviđa islamska odjeća, niste dužni da je nosite, jer je namijenjena mladim ženama i pristojnim damama”, odgovorio je ljutito Homeini.

“To je veoma lijepo od vas što ste mi upravo rekli i iz ovih stopa ću se osloboditi ove glupe srednjovekovne krpe”, gnevno mu je odgovorila Orijana nakon čega je razgovor prekinut.

Doživjela je, međutim, da joj kralj Mohamed Reza Pahlavi kaže da je ona na “bijeloj listi” njegovog srca, dok je na “crnoj listi” njegove vlasti. Za ljude iz svijeta politike govorila je da su gadovi koji odlučuju o našim životima. Dok je radila intervju sa Jaserom Arafatom u detalje je opisala njegov izgled. Govorila je o njegovim gustim brkovima, niskom rastu, malim rukama, debelim nogama, ogromnim bedrima i obješenom stomaku.

“On gotovo da i nema obraze i čelo, sve je sakupljeno u velika usta sa mesnatim usnama, upadljivim nosom i očima koje vas hipnotišu”, samo je deo njenog opisa tadašnjeg palestinskog vođe.

Izvještavala je iz rata u Vijetnamu, Pakistanu i Libanu, a njene priče su bile duboke, istinite i potresne. Bila je u Južnoj Americi, Aziji i na Bliskom istoku. Sa arapskim liderima razgovarala je kao sa sebi ravnima i to je opisano u knjizi “Inšalah” oko koje se podigla velika prašina.

Mnogi je nisu voljeli zbog njenog drugačijeg pogleda na svijet i život, ali su je se plašili i poštovali je. Za svoje knjige je govorila da su njene bebe, ali je mrzjela da piše romane, jer je više voljela intervjue i reportaže.

Teže se borila sa urednicima nego što je dolazila do nekog državnika. Urednici su joj skraćivali tekstove i često je tada govorila da kada joj odstrane dio teksta, kao da su odstranili dio nje same. Nije voljela da joj ograničavaju slobodu i prostor u novinama i nije željela da je stavljaju u kalupe.

Smatrala je često da je sam život smrtna kazna. Dobila je čak jednom prilikom i zabranu od godinu dana da piše. Nije voljela da daje intervjue, mrzjela je izbore (za Berluskonija je govorila da je idiot) i ljude bez stava je prezirala. Ostala je prepoznatljiva po svojoj pisaćoj mašini i cigareti koju nije ispuštala iz ruke.

Pisala je spartanski. Od osam ujutru do šest-sedam uveče i često tada nije ni jela niti se odmarala. Loše je spavala noću i bila je napeta, razdražljiva i nezadovoljna ako nije napisala onoliko koliko je namjeravala. Dešavalo joj se da zbog pisanja ignoriše i praznike, Božiće, Nove godine i da se razboli i smrša zbog tolikog rada.

Nikada se nije udavala, ali je voljela samo jednog čovjeka. To je bio Alekos Panagulis, grčki pjesnik i politički aktivista. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1976. godine pod sumnjivim okolnostima i Orijana je to veoma teško podnijela. Iste godine kada je izgubila voljenog čoveka izgubila je i dijete koje je nosila sa njim.

Orijana i Alekos

Tokom svoje karijere pisala je za mnoge ugledne novine kao što su New York Times, Times, The Washington Post, a poslije 11. septembra 2001. godine i kolumne za italijanski list Corriere della Sera. Živjela je u Njujorku gdje je i saznala da boluje od neizlječive bolesti i to joj je dalo inspiraciju da uradi intervju sama sa sobom. On je izašao kao dodatak listu Corriere della Sera.

“Pristala sam na ovaj intervju jer znam da mi je smrt za vratom. Medicina je iznijela presudu da mi ne može i neće biti bolje”, bio je njen odgovor zbog čega je pristala da intervjuiše samu sebe.

Bila je uverena da je za njenu bolest kriv Sadam Husein i da se razboljela zato što je udisala otrovne plinove koji su nastali jer je Irak palio kuvajtske naftne izvore.

Svoj posljednji intervju je dala za New Yorker. Nekoliko dana pred smrt vratila se u svoju rodnu Firencu, i to avionom koji je po nju poslao Silvio Berluskoni, čovjek kojeg je toliko puta izvređala u svojim tekstovima.

Umrla je u 77. godini i sahranjena je u svom rodnom gradu uz najveće državne počasti, pored svog životnog saputnika Alekosa Panagulisa i sa svojim vojničkim satom koji nije skidala.

Izvor: Cafe Del Montenegro

Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar