KOLUMNA: Neki URBAN ritam

 

PIŠE: Milanka Ćorović

“Ne može se sigurnije pobjeći od svijeta nego kroz umjetnost i ne može se sigurnije spojiti sa njime nego preko umjetnosti“ (J.V.Gete)

Oduvjek sam vjerovala da kulturu i umjetnost ljudima treba pružiti za džabe, onako kako se to radi s letkama na ulici. Bukvalno, svakom prolazniku, samo proturiti kroz ruke “evo ti, listaj, prostudiraj malo“, i napadno ako treba! Neka je nosi sa sobom, da je čita, analizira, da se bolje upozna sa njom.

Zamislite kako bi to izgledalo, prođeš ulicom i eto ta letka na sred trotoara, umjesto načičkanih automobilčića, u vidu izložbe, koncerta, predstave, promocije knjige, recitovanje … Svima dostupna, samo joj se treba približiti.

I tako, svaki dan, zaređa se nešto interesantno, kreativno, maštovito, konstruktivno. Kada u kontinuitetu kvalitetno provociraš ljude,takva dešavanja moraju postati njihova navika. Skrene pažnju znatiželja, hoće da vide, čuju, okuse sve to.

Kako bi se svijest zarotirala i fenomenalno montirala na tako fantastične stvari. Ogavne, jeftine rijaliti programe bi pregazilo k’o običnu bubašvabicu s porukom “nebitan si“. To ne mijenja samo percepciju stvarnosti već i ophođenje prema njoj, mijenja i stanje duha, misli, karakter, a što tek čini od vokubulara! Riječi, riječi… to je moja SPECIAL OBSESSION… Nije li fascininantno kako od azbuke sa samo 30 slova možemo, ako ih posložimo onako kako treba, jedni drugima mnogo toga kvalitetnog i lijepog da saopštimo?

Izvor: FIAT, Facebook

Uh, progres uma u nedogled – to najviše volim kod nas, ljudskog roda. Taj momenat kad se okreneš i vidiš koliko si se prevazišao, prešišao samog sebe, prosto ti dođe da se potapšeš po ramenu i kažeš bravo, baci petaka! Onda staneš i pomisliš koliko ćeš se tek prevazići. Sam sebi si sve veći izazov. Nije li to i jedna od glavnih ljudskih misija? Da se manemo banalnosti i niskih strasti (pohlepa, ljubomora, sujeta, retrogradne priče…). Fuj, čak i dok kucam te karateristike, ogavno zvuče.

Lijep li je moj grad devetog mjeseca u godini. Taj magični septembar. I nije samo zbog godišnjeg doba u najavi već kulturnih dešavanja koja su zavladala na sve strane. Kako Podgorica dobro izgleda, mislim. Dva fenomenalna festivala FIAT i PAF. Znam samo da sam imala paničan strah da ću propustiti nešto pa trči s predstave na predstavu, s koncerta na koncert.

Konstantno vapim da pomirišem neko novo umjetničko djelo, Thank God, I ‘m not the only one. Opremljeni smo čulima koja nam pomažu da se snađemo i cijenimo svijet na toliko različitih i drugih načina. Samo treba da ih dobro naoštrimo, u pravom smjeru.

“Šta ti je to toliko privlačno u umjetnosti?“, pita me frendica. Slijedi moj rafalni odgovor – U umjetnosti mora da je bilo i mora biti iskreno, odnosno stvoreno iz iskrenosti umjetnikove duše, kakva god ona bila, ali mora biti proživljeno, preispitano i iskonsko njegovo. Autentičan stvaralački duh je ono što najviše cijenim kod neke individue. Stvar je u igri. Prosto, igra je svakome data i svako može da stvara nešto. Tako odvajkad gledam “stvaran svet oko mene, stvaran svet u meni “ i mogu reći, mnogo je uzbudljivo.

Izvor: PAF, Facebook

Bezličje, kako je to tužna odredba. To je ono kada staneš ispred neke osobe koja te zapljusne bujicom praznih riječi – ali sve nekako besmisleno, bez poruke. Samo mehanički otvara usta, ali ništa, ravna linija. Bez pulsa. Ili situacija broj dva: Fale joj riječi da opiše svoje unutrašnje stanje, pogled na stvari, ne može da se izrazi.Nemoćna je. Elton Džon bi rekao: “So sad…so sad. Its a sad, sad situation…“.

11.septembar, FIAT. Promocija knjiga Bože Koprivice, “I dječak može obećati“ i “San ulice“. Božo konstatuje jednu jako dobru stvar, parafraziram: “Ne moraju svi biti obrazovani, ali daj, budi po nečemu prepoznatljiv, daj svoj doprinos. Daj svoj LIČNI PEČAT“.

U Podgorici volim da budem isključivo na mjestima koja imaju dušu. Osjetim da su satkana od najljepših mogućih emocija. Ona koja mirišu na mentalnu i duhovnu čistoću, intelekt, kvalitetno obrazovanje (dake, ne školovanost već istinsko obrazovanje, o tome sam već pisala), dobru muziku, hranu, čist vazduh… Osjećam da je na njima prenesena kvalitetna ljudska energija. Struji taj URBAN RITAM.

“Čekamo se kod gradske biblioteke, nemoj da kasniš“, svakodnevno li pane taj dogovor i nešto razmišljam zašto uvijek baš ta lokacija godinama, decenijama. Pokušala sam, iz par navrata, da dogovore izmjestim stotinjak metara lijevo, desno, pravo od biblioteke, čisto da izbjegnem zadirkivanje prijatelja na moj račun “al’ si se zahektala uz ‘Radosav Ljumović’ “, ali jok, nešto mi nije bilo potaman. Vazda joj se vratim. Vjerujem da prostor guta energiju koja dugo kruži po njoj. A đe ćeš ljepše energije od knjiga?!

Privatno, a nekad poslom, bila sam prinuđena da boravim na mjestima koje mi nijesu bila po meraku. Sve savršeno, ambijent, žargonski rečeno, čista desetka. Enterijer, interijer, usluga, okruženje…ali hladno, bez šmeka. Tačno se osjeti da je kreator pratio isključivo instrukcije popularnog dizajna, a sebe prenio – ravno nuli.

Postoje mjesta bez kojih ne mogu da egzistiram uopšte. Pet lokacija: Gorica, dvorac kralja Nikole odnosno Centar savremene umjetnosti, Sastavci, gradski bazen i “Sejdefa“. Zašto? Zato što je urbano – a to ti je ono kada staviš slušalice na uši, a kroz njih struji neki dobar ritam, kada staviš ranac na rame pa pješaka ili biciklom prođeš gradom uzduž i poprijeko, pođeš na neku izložbu, pročitaš dobru knjigu, a imamo sjajne umjetnike…

Urbano, to je upravo ona Podgorica koja je disala punim plućima ovog mjeseca u punom smislu te riječi i pravom smislu te riječi!

Na kraju, važno je imati na umu da narod koji izgubi svoju kulturu i želju da se hrani istom, izgubio je i svoju samobitnost, izgubio je i smisao svog postojanja i to nije samo stvar degradacije u kulturi, tako je naprosto u svim sferama u životu. Zato, pojačaj URBAN RITAM!

Izvor: PAF, Facebook

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

Advertisements